Uz to što sport, posebice nacionalni uspjesi, kao rijetko što donosi masovnu radost, on isto tako sve više povezuje i pomaže upoznavati razne narode i kulture na ovome našem planetu gdje smo prema uskrsnim porukama ovih dana svi pozvani na plodno zajedništvo, jer svi su ljudi djeca Božja.
Piše: Fra Šimun Šito Ćorić
Ali eto, nastavlja se u Zagrebu pokazivati da smo i u tome sve manje sigurni u vrijednosti radosti, zdravog razuma i pozitivnog kozmopolitizma! Davno je jednom naš veliki književnik Slavko Mihalić napisao da sloboda nekada preživi na jednome stihu. Jer često se ostvarivao onaj pjevani pučki zaziv: „Pjesmo moja, golubice mira, čini mi se nekad kad te sviram, k’o da s tobom u osinjak diram!“ Ponovno smo u našoj Lijepoj upozoreni od zagrebačkih gradskih vlasti na još uvijek postojeće stanje zabrana, ovaj put prigodom proslave europske bronce hrvatskih rukometaša.
Kao izgovor su evo u 21. stoljeću naveli (sic!) njima neprihvatljivu jednu pjesmu i njezina izvođača. Zagrebačka gradska vlast ispriječila se između hrvatskih rukometaša i milijuna navijača, stotine tisuća Hrvatica i Hrvata, koji bi kao i uvijek u glavnome gradu dočekali svoje sportske heroje. „Meni je to jedan od najgorih postupaka od kada imamo hrvatsku državu. Sramota da je ovo uopće postala tema, umjesto da su zajedno na dočeku, od ovoga su napravili skandal“, rekao je predsjednik Sabora Jandroković. „Nama treba ozbiljna država, ovo su trenuci koji nam trebaju, treba se odužiti tim sjajnim mladim ljudima, a ne isključivati i zabranjivati“, istaknuo je premijer Plenković. Vlada RH je nakon toga iznenadnog šoka hitnim postupkom spasila stvar i u suradnji s Hrvatskim rukometnim savezom preuzela organizaciju dočeka naše rukometne reprezentacije na Trgu bana Josipa Jelačića na način kako su to naši rukometaši i naš narod željeli. I nakon toga tako potrebnog spašavanja zajedništva i dužnog poštovanja slušali smo i dalje neke uske reakcije, od onih da je Vlada protuustavno organizirala proslavu rukometašima do onih djetinjastih o „državnom udaru“ i „ratnom stanju“. Kako je krenulo, netko se s gorčinom našalio, odazove li se papa pozivu da posjeti Hrvatsku, u Zagrebu će biti dočekan samo ako gradske vlasti to dopuste, jer je Vlada u nemilosti gradske vlasti, koja ima pravo veta čak na okupljanja od nacionalnog interesa. Ustavna stručnjakinja sa Sveučilišta u Rijeci Sanja Barić odmah je predložila da bi pokretanje postupka ocjene zakonitosti i ustavnosti odluke Gradske skupštine Grada Zagreba bilo jedino smisleno rješenje.
Kako god netko reagirao, sigurno je da ovakve zabrane ne vode nikakvu dobru ove naše prekrasne zemlje, ali ni ugledu njezina naroda, zastupljenoga generacijama u mnogim državama svijeta! Za opću nacionalnu dobrobit bez dvojbe je nužno bez odgađanja prekinuti sa zabranama i svim nametanjima na svim društvenim razinama, a stupiti u razuman i plodan dijalog! U sportu, znanosti i poslovnosti iznadprosječno smo kao narod uspješni i poznati u tom svijetu. Otuđivanje u prošlosti političkim ideologijama ne smije nas smesti, da takvim ne budemo i u plodnome nacionalnom zajedništvu. Zagrebačka gradska vlast trebala bi se bar malo prisjetiti prilikom tih svojih ideoloških cenzura i nametanja svojih „istina” da, uz ostalo, ne mogu kao nekad partizanski komesari nametati zapovijedi i zabrane te da tu nije u ime većine naroda, nego da je dobila tek 18,26 posto glasova ukupnoga broja birača. Nama izvan domovine nisu mogli ni u onim olovnim vremenima, a kamoli danas u suverenoj Hrvatskoj, nikakvim zabranama i ideološko-pravnim smicalicama ogaditi svoj glavni grad. Mi smo u hrvatskom izvandomovinstvu od Novog Zelanda do Europe i tada pjevali Zagrebu na koncertima, na druženjima i hrvatskim radio-satovima ovu pjesmu koja nas je sve još jače povezivala: „Kad ti se vraćam, kamo god pođem, ti si mi sjena, plavi si moj znak! Gdje god živim, gdje da sam rođen, Zagreb je dragi moj grad!“ Pjevali smo i „Ustani, bane“, ali i „Od bana nema ništa ne ustaneš li sam“!
