Petar Kožul rođen je u hrvatskoj obitelji u Australiji, a prije gotovo dvije godine sa suprugom i sinom odlučio se na veliki životni zaokret i preselio u zemlju svojih roditelja. Život u Melbourneu zamijenili su onim nadomak Zagreba, gdje danas uživaju u prirodi, miru i svakidašnjici kakvu su dugo priželjkivali
Petar Kožul, njegova supruga Tetyana i njihov sin Marcel prije gotovo dvije godine donijeli su veliku životnu odluku. Spakirali su kovčege, rezervirali kontejner za prijevoz stvari i iz daleke Australije preselili se u Lijepu Našu, odlučni započeti novo poglavlje upravo ondje gdje su Petrovi korijeni.
Petar je rođen u hrvatskoj obitelji u Australiji, kamo su njegovi roditelji došli iz sjeverne Hercegovine još 60-ih godina prošlog stoljeća. On, dva brata i sestra odrasli su njegujući hrvatski identitet, tradiciju i zajedništvo koji su već godinama duboko ukorijenjeni u tamošnjoj hrvatskoj zajednici.
“Brat i ja smo prvo igrali nogomet za lokalni klub, no negdje s 14 godina, kada smo već pokazali da se dobro snalazimo u tom sportu, otišli smo igrati za tadašnju Melbourne Croatiju. Bilo je to jako lijepo razdoblje života. Ondje sam igrao s danas poznatim bivšim kapetanom australske nogometne reprezentacije Markom Vidukom. Osim toga, moja braća i sestra bili su uključeni u folklor u sklopu naše župe Clifton Hill, a subote su bile rezervirane za hrvatsku školu, baš kao i nedjelje za misna slavlja“, objasnio nam je Petar koji danas odlično govori hrvatski koji je njegovao u razgovoru s roditeljima, ali i hibridni jezik koji su sami stvorili.
“Roditelji su odlično razumjeli i govorili engleski pa smo ubacivali riječi i jednog i drugog jezika u razgovor, a sve to uz padeže, pa je nekad bilo to poprilično zabavno“, sa smiješkom govori Petar. Ipak, kaže kako je kasnije shvatio da su ih roditelji odgajali pomalo zaštitnički.
SURADNJA S HRVATSKOM MATICOM ISELJENIKA
“Nikada ni u jednom trenutku nisu prikazali da bi i Hrvatska mogla imati loših strana. Mi smo nekako formirali ideju kako je ovdje sve jednostavno savršeno, a onda neki mladi dođu u Hrvatsku i neki se razočaraju. Slično je bilo i meni, no pokušao sam u Hrvatsku doći otvorenog srca, ali bez velikih očekivanja. Nisam očekivao financijsku pomoć, ni da ću odmah imati društvo, već sam došao skromno s mišlju – ako uspijem, uspijem, ako ne, ne, ali ne očekujem od roditelja da financiraju moju avanturu“, govori Petar. Naime, ovo nije prvi put da živi u Lijepoj Našoj. Nakon završetka fakulteta kojim je stekao zvanje programera, Petar se 1996. godine vratio u Hrvatsku. Bilo je to prvi puta da je došao u domovinu, iako je o tom danu, kako kaže, sanjao dugi niz godina. Došavši u Zagreb, intenzivno je surađivao s Hrvatskom maticom iseljenika.
“Za moju suradnju s Hrvatskom maticom iseljenika bila je ključna jedna osoba koju ne mogu ne spomenuti, Slavka Jureta. Prije nego što sam uopće došao u Hrvatsku mi smo u zajednici u Melbourneu radili na projektima kako bismo povezali našu zajednicu ondje s Hrvatskom, a sve uz pomoć interneta. Ali tada je internet bio novitet. Rijetko tko je imao email, a internet je bio tek u začecima. Uspjeli smo razviti sustav koji je skidao snimljene emisije vijesti u Hrvatskoj s više radiopostaja, pa su to mogle preslušati te skinuti za upotrebu naše radiopostaje u Melbourneu. Koristili smo internet za prijenos audioemisija. I to je možda prvi, najozbiljniji projekt koji smo ondje odradili. I kada sam stigao u Hrvatsku, nastavio sam s tim projektom u suradnji s Hrvatskom maticom iseljenika i Hrvatskim informativnim centrom (HIC) gdje sam u godinu-dvije obišao sve urede Matice i HIC-a po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i ondje sam instalirao servere koji su dalje snimali lokalne radioemisije i to je sve na kraju bilo dostupno na web stranici HIC-a“, prisjetio se svoga tadašnjeg posla koji ga je, kako kaže, ispunjavao ponosom jer je znao koliki ima utjecaj na Hrvate koji su volontirali na radiopostajama diljem svijeta i na brzinu izmjena informacija koje su dotad bile puno nedostupnije Hrvatima diljem svijeta. No, nakon osam godina života u Hrvatskoj, zbog obiteljskih razloga vratio se u Australiju.
TRAŽENJE IDEALNOG MJESTA
“Trebalo mi je vremena da se ponovno priviknem na život u Australiji jer ljudi su se razišli, neki su otišli u druge dijelove Australije, oženili se i nigdje im ni traga ni glasa, a neki su spakirali kovčege i vratili se u Hrvatsku. Na žalost, do tada je već moja majka preminula, tako da nam je obiteljska situacija bila isto dosta drukčija. Ali uvijek sam imao san, ako ga mogu tako zvati, da možda jednog dana ponovno živim u Hrvatskoj“, govori Petar kojem je upravo u tom razdoblju započelo i jedno novo poglavlje njegova života. Naime, upoznao je suprugu Tetyanu, podrijetlom iz Ukrajine.
“Nakon što smo se upoznali, zamolio sam je broj telefona da je ponovno pozovem van. I tog dana sam kupio svoj prvi iPhone. Nekako sam mislio da sam uspio zapisati broj u mobitel, no kada sam za nekoliko dana htio nazvati Tetyanu, broja nije bilo. Nisam znao puno o njoj osim da je tada radila kao frizerka u nekom šoping centru u Melbourneu. S obzirom na to da nisam znao točno u kojem, tražio sam redom brojeve i krenuo zvati frizerske salone s pitanjem radi li kod vas Tetyana. I nakon otprilike deset pokušaja, uspio sam doći do nje“, s osmijehom nam govori Petar. Uskoro su se vjenčali i dobili sina Marcela koji je danas 15-godišnjak. Marcela su odgajali da njeguje i hrvatsku i ukrajinsku kulturu i tradiciju.
“Prvo je išao u ukrajinsku školu te naučio i jezik i pismo. No, kada mu je postalo preteško, odlučili smo ga ispisati i odmah upisati u hrvatsku školu. Osim toga, bio je u folklornom društvu Hrvatska zora, a igrao je i nogomet za St. Albans Dinamo, a poslije za Melbourne Croatiju, a danas se taj klub zove Melbourne Knights FC. Željeli smo da odrasta uz hrvatsku, ukrajinsku, ali i australsku kulturu“, ističe. No, ideja o preseljenju nije došla preko noći, nego je u ovoj skladnoj obitelji tinjala neko vrijeme.
“Ne mogu reći da smo supruga Tetyana i ja otkad smo se vjenčali 2010. godine imali neki plan da živimo bilo gdje drugdje iako smo često putovali i u Hrvatsku i u Ukrajinu, jer ondje još uvijek žive njezini roditelji. No, nekako u vrijeme koronavirusa, jer je tada Victoria u kojoj smo živjeli imala najstriktnije mjere, polako smo počeli razmišljati kako bismo se preselili negdje drugdje, možda u drugi dio Australije. I onda sam rekao – ako ćemo se preseliti negdje, neka to bude Europa, možda Slovenija, Italija, Ukrajina, samo da je lijepo. Oduvijek sam više osjećao da pripadam ovdje, ovome kontinentu, Hrvatskoj, iako nisam tu rođen. Ali s obzirom na to da supruga nije Hrvatica, nisam inzistirao na toj ideji. Ali na kraju, nakon dosta razgovora i analize, čak je supruga rekla kako je logično da to bude u Hrvatskoj barem za početak“, kaže Petar. I ubrzo su doista počeli planirati kako bi mogli ostvariti svoju želju.
“Pregledavali smo oglase gotovo svakog dana. Sve opcije su bile otvorene – od Istre, Slavonije do Varaždina. Znali smo samo da ne želimo živjeti u gradu, već da zbog naših interesa i hobija primarno gravitiramo selu. I tako mi je još jedan povratnik rekao da pogledam Zagorje i dio Zagrebačke županije blizu Zagreba“, prisjeća se Petar i dodaje kako su tražili idealnu lokaciju dosta vremena. Ističe kako su često putovali u Hrvatsku i uživali u istraživanju ljepota zemlje njegovih roditelja. Supruga Tetyana čak je željela živjeti u Lici ili Gorskom kotaru, daleko od svih, gdje bismo imali svoju farmu. To bi, kažu, bio njihov ideal, no znali su da njihovu sinu treba društvo, škola, mogućnost obrazovanja. Prije tri godine proveli su ljeti gotovo dva mjeseca u Hrvatskoj i samo dan prije već dogovorenog povratka javio im se agent kojeg su neko vrijeme pokušavali dobiti za zemljište koje se prodavalo u blizini Zaprešića, u općini Pušća. Znali su da žele veliku parcelu za svoje ljubimce, dva psa i mačku, ali i da žele uzgajati svoje voće i povrće.
IZGRADNJA ONLINE
“Kad smo napokon vidjeli parcelu, ugledali Sljeme ispred nas, lijepe brežuljke i prekrasnu crkvu na brijegu, puno prostora okolo bez previše kuća u blizini, rekli smo: ‘To bi moglo biti to.’ I već sljedeće jutro našli smo se s vlasnikom i riješili kupnju”, govori Petar. No, tada je krenulo raspitivanje o gradnji, koju je vodio iz Australije. Njegova supruga ističe kako je bilo puno neprospavanih noći dok je pokušavao koordinirati gradnju montažne kuće iz Australije, pogotovo zbog vremenske razlike. Na kraju, nakon godinu i pol, objašnjava, kućica je bila u roh bau fazi te su on i sin stigli u Hrvatsku i u mjesec i pol dana uspjeli je osposobiti da mogu živjeti u njoj. Ubrzo im se i pridružila Tetyana i njihovi ljubimci. Njihova obitelj mogla se odlučiti za taj korak jer Petar radi online.
“Već 15 godina sam programer u istoj tvrtki i doista sam zadovoljan. No, radim od 4 ujutro do otprilike 14 sati zbog vremenske razlike. Ali doista sam zadovoljan i ne mogu reći da bih išta mijenjao“, pozitivan je Petar te objašnjava kako im je najveći izazov bio kako će se njihov sin Marcel prilagoditi novoj sredini.
“Na početku mu je nedostajala Australija. Bilo mu je ponekad teško jer gradivo je trebao svladati na jeziku koji nije znao u tolikoj mjeri da mu ide prirodno. Mislim da mu sigurno treba još godinu do dvije da bude potpuno samostalan u hrvatskome jeziku. No, sada je već puno lakše. Prilagodio se, stekao nove prijatelje. Uvijek mu govorimo da mora u životu gledati naprijed, a ne osvrtati se na prošlost. I smatramo da gdje je obitelj, tu je i dom“, ističe Petar te dodaje kako je velika prednost života u Hrvatskoj – sigurnost.
UŽIVANJE U ŽIVOTU NA SELU
“U Australiji ga ne bismo pustili da ide negdje daleko od kuće. Ondje smo ga većinom vozili gdje god je trebao ići. Ovdje je ipak drukčije. Ne samo da ga mi pustimo, nego je sveopći dojam kako i manja djeca imaju veću slobodu i samostalnost, na koju mi nismo navikli pa se još privikavamo na to ovdje“, govori Petar te ističe kako su se i te kako privikli na život u Hrvatskoj jer im je svakidašnjica slična onoj u Australiji.
“I supruga i ja nismo ljudi koji sjednu pred televizor. Uživamo u prirodi i kad ne radimo, posvećujemo svaki trenutak našim hobijima i vrtu. I u Australiji smo uzgajali povrće, imali svoje gredice, a ovdje smo sada zasadili voćnjak, planiramo imati i plastenik, a imamo i šest kokoši o kojima se brinemo, no voljeli bismo imati još više životinja. To nam je velika želja. Iz Australije su s nama došli naši ljubimci, naši hobiji i naši interesi i zasad odlično sve funkcionira“, ističe Petar. Iz Australije im, naravno, nedostaje obitelj koja je ondje ostala, no druge stvari su većinom dostupne, osim možda više organskih proizvoda i ekološki uzgojene hrane. “Supruga Tetyana velika je pobornica takvih proizvoda i iako kaže da ovdje ima takvih namirnica, ipak nema svih i u Australiji su ipak cjenovno prihvatljiviji.“
Obitelj uživa i u druženjima s drugim povratničkim obiteljima, jer je Petar i član udruge Reaspora koja okuplja povratnike, ali i s prijateljima s kojima je ostao u kontaktu otkad je prvi put živio u Hrvatskoj, no imaju i puno novih poznanika otkako žive ovdje. “Za nas su svi ljudi jednaki, ne radimo razliku – ovo su prijatelji iz dijaspore, a ovo domaći. Družimo se sa svima, iako nekad i ne toliko koliko bismo željeli jer nemamo dovoljno vremena“, ističe Petar. Što se tiče savjeta za sve one koji razmišljaju o povratku i životu u Hrvatskoj, Petar ima nekoliko smjernica koje su i njegovoj obitelji pomogle.
“Svakako je važno imati plan, a ne samo ad hoc reći želimo živjeti u Hrvatskoj. Preporučio bih da se unaprijed sve istraži, koliko se može – o školama, poslu, gdje živjeti… Zvuči samo po sebi logično, no neki dođu i tek onda istražuju. I uz sve to, treba biti skroman i fleksibilan te novi život ne uspoređivati s ranijim životom. U životu uvijek treba gledati naprijed“, zaključuju Tetyana i Petar.
Tekst: Željka Sablić Odrljin; Foto: Privatna arhiva
