Perunika – od Božje strijele do hrvatskoga nacionalnog cvijeta

Profesorica engleskog i učiteljica razredne nastave Jasna Antunović lani se nakon gotovo tri desetljeća života na Novom Zelandu i u Australiji vratila sa svojim psićem Fredom u Hrvatsku, točnije na Korčulu. Ovih dana izlazi joj knjiga za djecu i mlade na hrvatskom i engleskom jeziku koju je osmislila i napisala, a ilustratori knjige su učenici Osnovne škole Petra Kanavelića na Korčuli u kojoj ona predaje.

Svake godine u proljeće zemlju ukrase i cvjetovi perunike, bogiše, sabljice ili ljelje. Ta lijepa trajnica svoje obiteljsko ime iris naslijedila je od Iride ili Iris, starogrčke glasnice bogova i božice duge. Dobra božica Irida je ravno s nebeskih visina duginim bojama prenosila poruke ljudima. Tamo gdje bi zraka njezinih ruku dotaknula tlo, izrasla bi svaki put drukčija perunika.

U hrvatskom jeziku imenica perunika izvedena je od riječi pero-list ili je pak povezana s Perunom, slavenskim bogom gromovnikom. Istraživanja o vjerovanju Slavena upućuju na to da je i naziv cvijeta perunike dokaz o štovanju boga Peruna kao i da izraste na mjestu gdje udari njegova strijela to jest – de vudri strela, tam rastu ljeljije.

Praiskon cvijeta perunike živi i u mitu o divu Svitogoru i njegovoj prekrasnoj kćeri Strijelki. U tu svijetlu i umilnu divku zaljubio se i uzeo je za ženu bog Perun. Svoju je ženu Strijelku gromovnik Perun preobličio u božicu i dao joj ime Perunika. Nestor Ljetopisa, srednjovjekovni kijevski monah, opisao je Peruniku kao ženu slavenskoga boga gromovnika Peruna. Božica Perunika je tijekom povijesti ponijela pregršt imena izvedenih od muževa: Perunova, Perunka, Perkunova, Perena, Pioruna, Piorunka, Pana, Paromka, Ljelja. Svoju dobru božicu Peruniku Slaveni su zvali i Uzorita jer ih je branila od poroka, mirila posvađane supružnike, borila se za čast i pravednost, sijala dobro.

KORISTILA SU SE BROJNA IMENA

Spomen na dobru božicu Peruniku-Ljelju sačuvan je i u slavonskom običaju presvlačenja djevojaka u kraljice-ljelje u proljeće nakon Uskrsa, oko Duhova. Uz pjesme i ritualnu igru s mačevima ljelje obilaze sela i prikazuju svadbene običaje. Obred počiva na mitskoj priči o nebeskim kraljicama i kraljevima. U kršćanstvu su Ljelja i Ljeljo zamijenjeni imenima Mara i Jura, a stari hrvatski pisci uspoređivali su ophodarke kraljice-ljelje s Amorom-Kupidom, rimskim bogom požude i ljubavi. Nepoznati majstor kista i boja zabilježio je njezinu jurnjavu kroz oblake na dvoprežnim kolima iz kojih proplamsavaju jezičci vatre.

Za cvijet božice Perunike-Ljelje hrvatski jezik ima različita imena. U literaturu i pamćenje zavukla se: perunika, leluja, lelija, lelija plava, leljija, lelin, ljeljuja, ljeljija, lilija, lilija modra, lilijum, ljiljan i ljiljan modri. Zbog sabljastih i mačastih listova perunika je stekla i nazive: cvit mačić, mačin cvit, mačica cvit, mačak, mačica, mačić, mačin cvijet, mačinac, mačalnica, mačinovac, mčin, sablja, sablica, sabljica, sabljak, sabljić, sabljaš, sabljarka. Ima i onih krajeva gdje je perunika poznata i kao: aleluja, aljeljuja, cvit nebeski, čmin, gavran, guska, kardac, kaćun, kaćun nebeski, kavran, kordoc, kokotiček, koludrica, kragulj, noži, ožan, plavi ljiljan, peteh, pospana dekla, sičnica, strijelka, svrtal, špade, višća, vodeni božur, vranino cviće i vuki.

RASTE DILJEM HRVATSKE

Perunika je nezahtjevna biljka. Raste i u vlažnim i u sušnim prostorima pa joj se staništa prostiru diljem Hrvatske. Njezini veliki modri, ljubičasti, žuti, bijeli cvjetovi, cvjetovi spektra boja osjetljivi na kišu, cvatu po gorama, u vrtovima, uz crkve i groblja. Na grobljima je još od antičkog doba. Naime, vjerovalo se da božica Irida ili Iris s cvijetom perunike prati pokojnike do vječnoga doma pa je tako njezin cvijet, njezina perunika, simbol pogrebnog obreda, onostranosti i besmrtnosti. Perunika, biljka čudesne ljepote, tajanstvena i uspravna, uskih sabljastih i načelno listopadnih listova, posvećen je cvijet. U Hercegovini je sjećanje na njezinu svetost sačuvano u vjerovanju da je uništavanje perunike grešno, osobito na grobovima. Tijekom stoljeća, s naraštaja na naraštaj, pronosi se opomena: Ne trgajte sabljice po greblju, more u vas, ne daj Bože, udart nebesko vrime, ubit vas grom. I hrvatski pjesnik Petar Gudelj proniče u mistiku tog cvijeta i piše: ….Pred glavnim oltarom grob đakona Petra Milića, dvadesetogodišnjega mladića, koji pogibe na Dobrinču, u borbi s Turcima. Za njegovu sasječenu mladost, svake godine pri kraju travnja, tri dana pred crkvom cvate perunika.

U LICI JE ZOVU PLAVI LJILJAN

Stari Grci priređivali su svake godine pozdrav proljeću. U svečanom ophodu nosili su stručke ljubica, perunika i zumbula. I Hercegovci još uvijek perunikama, odnosno modrim ljiljanima ili sabljicama, kako ih tamo zovu, pozdravljaju proljeće. Na Dan svetoga Jure 23. travnja kite kuće perunikama te jasenovom granom koju je grom savinuo u štap i žutom tilovinom (Laburnum alpinum). Umiljavaju se svetom Juri da ih ne pregazi svojim zelenim konjem i svetom Iliji da ih zaštiti od udara groma. Običaj da se perunike koriste kao žrtveni dar svecima za zaštitu od groma poznat je u dubrovačkom kraju. Dominikanci su u Dubrovniku na Dan svetoga Petra Bogišara, četrdeset dana nakon Uskrsa ili na Uzašašće Kristovo, u crkvi sv. Dominika blagoslivljali cvijet perunike pa je zbog toga on i dobio ime bogiša, a svetac Petar – Petar Bogišar. U Lici perunike zovu plavi ljiljan, a na dan Duhova, pedeset dana nakon Uskrsa, njima ukrašavaju crkve. Perunika se, kao kršćanski simbol, prvi put javila u djelima flamanskih slikara. Španjolski slikari risali su peruniku kao znak Blažene Djevice Marije, kraljice neba i bezgrešnoga začeća. Za Svetu Brigitu Švedsku, veliku mističarku srednjeg vijeka i zaštitnicu Europe, oštri listovi perunike simboliziraju oštri mač koji bolom za Isusom probija Marijino sveto majčino srce. Na umjetničkim platnima perunika krasi prikaze Isusova rođenja i poklonstva kraljeva kao simbol Bogorodičine spoznaje o dolasku njezina Sina na ovaj svijet zbog muke i smrti na križu. Perunika je i kršćanski simbol Presvetoga Trojstva. Ona je i cvijet koji razotkriva volju mitoloških bogova kao i jedinoga Boga čiji su glasnici u mitologiji Iris, a u kršćanstvu anđeo Gabrijel. Ta dva poslanika, božica Iris i anđeo Gabrijel, prikazuju se s perunikom kao simbolom cvijeta glasnika.

CVATNJA TRAJE OD TRAVNJA DO SRPNJA

Osim različitih imena, ima i više samoniklih vrsta perunika. Zanimljivo je da se lako križaju i nastaju nove vrste, dobro podnose niske temperature, a u vrijeme mirovanja ne treba ih zalijevati. Cvatnja im traje od travnja do srpnja, a neke mogu procvjetati i dva puta godišnje.  Na jednoj stabljici cvate više cvjetova. Cvijet ima tri vanjske i tri unutrašnje latice. Vanjske ponizno spuštaju svoje lice prema zemlji dok se vrhovi unutrašnjih sljubljuju jedan uz drugoga kao ruke u molitvi uzdignute prema nebu. U Hrvatskoj raste dvanaest samoniklih vrsta perunika. Među njima su zakonom zaštićeni endemi hrvatske flore: hrvatska perunika (Iris croatica), ilirska perunika (Iris illyrica), patuljasta jadranska perunika (Iris adriatica), blijeda perunika (Iris pseudopallida), Rotshildova perunika (Iris rotschildii).

S prostora Hrvatske te Bosne i Hercegovine, još u antičko doba, Grci i Rimljani izvozili su mirisne i ljekovite proizvode od perunika. Cijenio ju je i najpoznatiji antički grčki liječnik Hipokrat. Spominju ih i grčki pisci te prirodoznanci Teofrast i Nikandar. Kao najkvalitetnija perunika navodi se ona koja raste u dolini Neretve, a nazvana je Iris illyrica. O ilirskoj perunici Teofrast je zapisao da ta mirisna biljka voli toplinu pa zato: U Evropi nema druge osim irisa u Iliriji i okolini Adrije – ova je najbolja i najviše se razlikuje od ostalih. I rimski zemljopisac Plinije Stariji pisao je o perunici, odnosno o tome kako Grci prednjače u proizvodnji mirisa od perunike koji spremaju u posudice – pikside. Takve posudice pronađene su i u Naroni, današnjem Vidu pokraj Metkovića. Plinije Stariji ostavio je o perunici ili Irisu illyrici zapis u svom djelu Naturalis historia tvrdeći: Vrlo je hvaljena perunika iz Ilirika, ne ona uz obale, već u šumama uz Drim i Neretvu.

KORISTILA SE I KAO LIJEK

Osim za miris i boje, perunika se koristila i kao lijek. Korijen su žvakala djeca tijekom nicanja mliječnih zubi kao i oni koji su imali bolesne desni, a radila se i zubna pasta, što potvrđuje drevni zapis iz Egipta. Indijanci su koristili peruniku kao lijek protiv vodene bolesti. Od listova perunike rađeno je i bjelilo za izbjeljivanje i pomlađivanje lica. U starim ljekarušama zapisano je da perunika djeluje kao diuretik, ublažava menstrualne bolove, olakšava crijevne grčeve, uništava gliste, liječi plućne bolesti, žučni kamenac, žgaravicu, upale sinusa, išijas, stišava migrene i osigurava miran san. Sveta Hildegarda, njemačka mističarka, književnica i skladateljica, spominje da ilirska perunika u muškaraca ublažava spolni nagon, a u novije doba je potvrđeno da perunika sadrži i tvari koje djeluju slično kao estrogen. Svako vrijeme nosi svoje obilježje. Petnaesto stoljeće zapamćeno je kao stoljeće bez kupanja, stoljeće kada je voda zamijenjena mirisima. Među cijenjenim mirisima, kao najcjenjeniji izdvajao se onaj od suhoga korijena perunike. Prah od perunike korišten je i kao omekšivač rublja, a u 18. stoljeću kao puder ili suhi šampon za kosu te učvršćivač perika. Perunika je korištena i kao zaštitno sredstvo. Nijemci su je vješali o bačve kako bi sačuvali svježinu piva, dok su Francuzi jednako tako brižno čuvali svoje vino, a Englezi postizali specifičan okus žestokih pića.

Zavukla se perunika svojom božanskom ljepotom u mitove, legende, religije, heraldiku, likovnu umjetnost, pisanu riječ, čarobnjaštvo, narodnu medicinu i ljekarništvo. Povijest joj je namijenila više simboličnih značenja. Znak je vjere, mudrosti, hrabrosti, plemićke otmjenosti, moći, viteštva, svjetlosti i nade. Franački kralj Klodvig I., bježeći od neprijatelja iz plemena Alemana, iznenada je u rijeci opazio žute perunike te shvativši da je voda na tome mjestu plitka, natjerao je konja preko rijeke i izbjegao sigurnu smrt. Sretni kralj povjerovao je kako mu je Bog preko perunike pružio znak spasa pa ju je zato i proglasio zaštitnim znakom svoje vladarske kuće. U srednjem vijeku perunika je zamijenjena s ljiljanom (Lilium) iz porodice ljiljana (Liliaceae) i pod pogrešnim nazivom ljiljan prihvaćena kao znak u grbovima velikog broja europskih vladara. Iz vladarske francuske loze Anžuvinaca heraldički simbol perunike je preko rodbinskih veza s hrvatsko-ugarskom dinastijom Arpadovića ušao i u hrvatska vladarska obilježja. Jednako tako je, preko Anžuvinaca, cvijet perunike stigao i do vladarskih obilježja bosansko-humskih velikana Vukčića-Hrvatinića i Kotromanića. Perunika je uklesana i na velik broj stećaka, nadgrobnih spomenika iz XIV. i XV. stoljeća. Ona je u vladarskoj heraldici simbol vjere, nade i ljubavi.

U KINI JE SIMBOL LJUPKOSTI

I u Japanu perunika znači pobjedu, junaštvo, plavu krv i plemenitost, a još od davnina ima svoje mjesto u umjetnosti, tradiciji i kulturi življenja. Svake godine 5. svibnja održava se Festival dječaka ili Festival perunika koji prema nekim istraživačima vuče korijene iz Kine i Koreje. Japanski sinovi, na prijelazu iz djetinjstva u mladenačko doba, u vrijeme Festivala dječaka ili perunika pročišćuju se, osnažuju tijelo i učvršćuju ratnički duh te se zaštićuju od lošeg utjecaja i zlih duhova kupkom od perunika. Osim kupke piju i napitak od njezinih listova koji su ispijali i samuraji. Jednu vrstu mača, prema izgledu lista perunike, nazvali su mač lista perunike. U davna vremena Japanci su vjerovali da listovi perunike štite od vatre pa im otud običaj stavljanja njihova lišća u obliku mača u nadstrešnice kuća. U Kini je perunika simbol ljupkosti, naklonjenosti i samotne ljepote. Pripisuje joj se i magična moć. Paljenje ulja ili korijena perunike mijenja duhovno stanje i dovodi do savršenstva ljubavi. Komadić korijena perunike služi i kao moći od pomoći – amajlija koja štiti od uroka i svakog nanošenja zla.

Perunika, kao važan cvijet u povijesti civilizacije, bila je inspiracija mnogim slikarima tijekom povijest. Nizozemski slikar Hugo van der Goes svoje je perunike iskoristio kao kršćanski simbol. U slavnoj slici Poklonstvo pastira Goes je u središte svetoga prizora postavio vazu s perunikama. Taj isti slikar uprizorio je perunike i na slici Prvi grijeh gdje ih je postavio kao zaklon goloj Evi. Slike s motivima perunika rasule su se po cijelome svijetu. Risali su je i hrvatski slikari. One procvjetale iz ruku Slave Raškaj, Josipa Račića, Vilka Gecana, Ede Kovačevića, Petra Salopeka, Ante Kaštelančića, Ivana Lackovića Croate te Ivice Šiška samo su mali dio goleme ljubavi za ljepotu cvijeta Lijepe Naše. I u ručnoj radinosti perunika je našla svoje mjesto kao ukrasni motiv na odjevnim predmetima. Tkalje iz Lipovljana još su 1921. godine istkale narodne nošnje s motivima perunike.

Stilizirana perunika je nacionalni cvijet Francuske, crna pustinjska perunika Jordana, a sve vrste koje prirodno rastu u Hrvatskoj predstavljaju njezin nacionalni cvijet od 2000. godine. Naime, te godine Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti proglasila je peruniku (Iris croatica) hrvatskim nacionalnim cvijetom. Iste godine u Japanu je održana međunarodna izložba vrtova i pejzažne arhitekture Japan flora 2000., s motom Cvijet u svakom kutu svijeta, cvijet kao simbol mira među narodima. Na toj izložbi sudjelovalo je više od šezdeset zemalja, a Republika Hrvatska dobila je zlatnu medalju. Hrvatski vrt u Japanu ostao je kao trajni izložak. Odbor za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Hrvatskoga sabora donio je 23. svibnja 2002. godine preporuku da – perunika, kao nacionalni cvijet, bude zastupljena u promotivne i protokolarne svrhe, posebice na državnoj razini.

Od Veleža do Biokova pa preko Mosora, Velebita, Ogulinskog polja, Žumberačke gore, Samoborskoga gorja do Medvednice i ispod Zagrebačke gore u Zagrebu, u Botaničkome vrtu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, ukorijenile su se mitske perunike. U Botaničkome vrtu cvjeta veliki broj tih trajnica svih vrsta i boja. Perunika, taj moćni cvijet, okuplja svoje poklonike koji istražuju i prezentiraju njezinu rasprostranjenost diljem Hrvatske te biološku raznolikost i kulturno-povijesni značaj. Istraživanja na perunikama obavljaju se u Botaničkome zavodu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu.

OD 1994. POSTOJI I POŠTANSKA MARKA

Tekst i foto: Milka Tica