Priča o svjetskome pomorskom kapetanu Marijanu Zadrijevcu, noniću potapljaču, nedavno je zaokružena. Istraživanje je, uz obiteljsku pismohranu, upotpunjeno dokumentima iz Kanade i Velike Britanije koji su danas dostupni putem interneta, a koji potvrđuju kapetanove prinose u savezničkim snagama Drugoga svjetskog rata. Tako prvi put objavljujemo njegovu biografiju, jedinstvenu životnu priču pomorca iz Bakra koji je plovio tijekom triju ratova, koji je više puta bio torpediran, izgubio brod i četiri člana posade
Ovo što slijedi je biografski zapis o našem noniću, pomorskome kapetanu Marijanu Zadrijevcu, kojeg smo od milja zvali „nonić potapljač“. Okosnica njegove životne priče bila nam je poznata već kao djeci, no njegova cjelovita ličnost izronila je iz mora zaborava tek ove, 2025. godine, kada je u obiteljskome arhivu pronađena većina njegovih zametnutih dokumenata i pisama. I evo, prvi put objavljujemo njegovu biografiju, jedinstvenu životnu priču pomorca koji je plovio tijekom triju ratova, koji je više puta bio torpediran, izgubio brod i četiri člana posade, te bio nagrađen najvišim odlikovanjima Ujedinjenog Kraljevstva za plovidbu u konvojima po Atlantiku i Pacifiku tijekom Drugoga svjetskog rata.
Mamina rodbinska grana našega obiteljskog stabla potječe iz Bakra, a korijeni joj sežu unatrag više od tri stoljeća. Kapetani, pomorci, brodograditelji, ribari i krčki knezovi, svi su tu odigrali poneku ulogu. Nonić je bio došljak koji je početkom stoljeća napustio imućnu roditeljsku kuću u Slavoniji jer, kao drugi sin u obitelji, nije imao pravo nasljeđivanja zemlje. Došao je u Bakar kao državni stipendist na studij u Pomorsku školu gdje je upoznao našu baku/nonu Fanu, Francisku Borčić, i osnovao obitelj. Kada nije plovio, živio je u Bakru s nonom i svoje tri kćeri, a onda je 1941. godine „nestao“. Drugi svjetski rat za njega nije trajao šest godina, njegov je drugi svjetski rat trajao više od dvadeset dugih godina tijekom kojih nije vidio svoju obitelj.
Nakon što je Velika Britanija ušla u rat s Njemačkom, britansko Ministarstvo ratnog prometa rekviriralo je 1941. godine jugoslavenski brod „Dinarić“ na kojem je Marijan Zadrijevac bio zapovjednik te je brod, pod njegovom komandom i britanskom zastavom, nastavio ploviti u savezničkim konvojima preko Atlantika. Godine 1942. njemačka podmornica U-132 torpedirala je „Dinarić“ u zaljevu Svetoga Lovrijenca u Kanadi, pri čemu je brod potonuo, a četiri člana posade smrtno su stradala. Preostala posada odvedena je u bolnicu, a kapetan Zadrijevac, tri mjeseca nakon tragedije, preuzima komandu kanadskoga trgovačkog broda „S/S Kingsly“, a zatim broda „S/S Dominion Park“, s kojima je nastavio ploviti u savezničkim konvojima preko Atlantika i Pacifika sve do kraja rata 1946. godine.
U to vrijeme velike neizvjesnosti, kada se ljudima svakodnevno gubio trag, a informacije bile nepouzdane i šture, trebalo je dugo vremena da obitelj dobije glas da je nonić živ, da je u Kanadi i da aktivno plovi za saveznike. S vremenom su počela pristizati njegova pisma i novčana pomoć obitelji u zavičaju, a time i nada da će se uskoro vratiti. No, povratak je potrajao. Nonić se umirovio 1952. godine u Vancouveru, a u Bakar se vratio tek deset godina kasnije, umoran, siromašan i bolestan. Unatoč tome, njegov povratak u posljednju mirnu luku bio je velika životna pobjeda. Dok je za nas djecu on uvijek bio i ostao „nonić iz priče“, „nonić potapljač“, noni Fani i njegovim kćerima njegov je povratak napokon donio mir i okončao jednu dugu i bolnu žudnju.
U Bakru je proživio još osam, vjerujem, sretnih godina. Sjećam ga se kao dijete, visokog i naočitog, uvijek u odijelu nalik kapetanskoj uniformi, s prepoznatljivom beretkom na glavi i štapom u ruci kako koraca rivom prema lokalnoj gostionici gdje bi, nakon obvezne popodnevne bijele kave s kruhom, „kibicirao“ mjesne kartaše kako igraju briškulu i trešete. Nije bio jako govorljiv, no znao bi nas poučavati engleski ili ispričati pokoju anegdotu iz svog života. Kao djeca uživali smo zamišljati valove do neba i spašavati mornare iz ledenog mora, no posebno smo voljeli priču o Generalisimu Franku koji je noniću navodno ostao dužan novce dok su za vrijeme Građanskog rata u Španjolskoj zajedno igrali poker.
Često se danas pitam tko je zaista bio kapetan Marijan Zadrijevac. Neustrašivi heroj kojemu su brojna odlikovanja bila predodređena ili samo običan čovjek kojega su teške okolnosti prisilile, a sreća poslužila, da se uzdigne na visoki val i da pri tom ne potone. Vjerujem da je bio dosta usamljen kada se vratio u Bakar. Ne znam koliko je njegovih prijatelja još tada bilo živo, ali slutim da mu nije bilo lako s njima dijeliti svoja iskustva. Kako povezati nit koja je bila toliko dugo prekidana pa i u nekim razdobljima sasvim prekinuta? Kako premostiti jaz između „dekoriranog zapovjednika broda“ s jedne strane i „običnog čovjeka“ s druge, starca koji je nakon povratka u Jugoslaviju postao samo „birokratski slučaj“ u životnoj borbi da mu se prizna, ili ne, radni staž i dodijeli mizerna mirovina.
No, priča o Odiseju uvijek je komplicirana i često mukotrpna. Zato sam sretna da je biografija kapetana Zadrijevca konačno zapisana i priča o Odiseju koji se, nakon što je preplovio sva svjetska mora, vratio u mali Bakar svojoj obitelji, napokon ispripovijedana.
Biografija ZADRIJEVAC MARIJAN,pomorac, pomorski kapetan, srednjoškolski profesor
(Nijemci, 23. 1. 1891. – Bakar, 26. 5. 1970.)
Rodio se u imućnoj zemljoposjedničkoj obitelji Mate Zadrijevca i kućanice Marije, rođene Lefant. Oženio se Franciskom (Fana) rođenom Borčić iz Bakra (1920.), a u braku su im se rodile tri kćeri – Želimira, Mirjana i Miloslava. Obitelj je stanovala u Bakru na Dolnjoj zagradi k. br. 221.
Pučku školu polazio je rodnome mjestu (1904. – 1908.) pa školovanje nastavio kao državni stipendist u Pomorskoj školi u Bakru gdje je i maturirao (1908. -1912.). Tijekom školovanja bio je aktivan član Hrvatskog sokola. Nakon propisane plovidbe položio je najprije poručnički ispit u Rijeci (1914.), a zatim i kapetanski ispit u Bakru (1920.). Znao je engleski, francuski i španjolski jezik te se služio njemačkim.
Nakon završetka školovanja plovio je 12 godina (1912. -1924.) s kraćim prekidima između putovanja i u vrijeme polaganja ispita za pomorska zvanja. Kao vježbenik palube započeo je svoju pomorsku karijeru na brodovima brodarskih kompanija Adria i Oriente sa sjedištem u Rijeci. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata plovio je u svojstvu drugog časnika palube na austrougarskom parobrodu Mediterraneo s kojim jebio interniran u Španjolskoj. Nakon toga plovidbu je nastavio pod međunarodnom zastavom kod francuskih brodara sve do kraja rata kada je osnovao svoju obitelj (1920.).
Novi posao dobio je u Francusko-srpskoj banci u Beogradu (1921.- 1924.), zatim se vratio u Bakar gdje se zaposlio u Pomorskoj školi u svojstvu pomoćnog učitelja te predavao engleski jezik i nautičku skupinu predmeta (1924. – 1931.).
Nakon sedmogodišnjeg rada u prosvjeti vratio se svome izvornom pozivu te plovio osamnaest mjeseci najprije kao prvi časnik, zatim kao zapovjednik jugoslavenskog broda Trsat (1931. -1938.) koji je inicijalno bio dio flote kompanije Stone & Rolf Ltd. iz Cardiffa. Tijekom Građanskog rata u Španjolskoj, skupa s brodom i posadom, neko je vrijeme bio zatočen (1936.).
U želji da bude bliže obitelji, obratio se 1935. godine dr. Josipu Šiloviću s molbom da mu pomogne pri zaposlenju u svojstvu zapovjednika broda Vila Velebita bakarske Pomorske škole. Međutim, novi zapovjednik školskog broda postao je Nikola Turina, a kapetan Zadrijevac nastavio je ploviti.
Kao zapovjednik ukrcao se pred sam Drugi svjetski rat na brod Dinarić u vlasništvu tvrtke Kvarner brodarsko d.d. iz Sušaka koji je plovio pod jugoslavenskom zastavom, a luka upisa bila mu je Bakar (1939.- 1941.). Britansko Ministarstvo ratnog prometa rekviriralo je brod koji je nastavio ploviti pod njihovom zastavom u savezničkim konvojima na liniji Engleska – Francuska – Portugal – Kanada – SAD. Dana 6. 7. 1942. brod Dinarić plovio je u konvoju QS-15 zaljevom Svetog Lovrijenca u Kanadi gdje ga je torpedirala njemačka podmornica Uꟷ132. Pritom su od 38 članova posade smrtno stradala četvorica, među kojima i Hrvat Slavko Ziganto, drugi časnik stroja. Uza zapovjednika Zadrijevca, na brodu je preživio još jedan njegov sunarodnjak, upravitelj stroja Anton Miloš.
Nakon tragedije na moru Marijan Zadrijevac nastavio je ploviti u konvojima na kanadskim brodovima pod vojnim zapovjedništvom Britanskog Ministarstva ratnog prometa. Prvo preuzima komandu parnog broda S/S Kingsly (1942.- 1944.)na kojem je plovio u konvojima preko Atlantika i za Južnu Ameriku. U tom razdoblju stekao je kanadsko državljanstvo te prijavio svoju boravišnu adresu u Vancouveru. Njegov ratni status može se iščitati iz članske iskaznice Djelatnih vojnih i pomorskih veterana Kanade u posebnoj službi iz 1943. Godinu dana kasnije preuzeo je zapovjedništvo na brodu S/S Dominion Park, brodarske kompanije Canadian-Australasian Line Ltd. sa sjedištem u Vancouveru (1944. ꟷ 1946.), s kojim je plovio u konvojima preko Pacifika do Australije. Prije odlaska u mirovinu (1952.) plovio je kao treći časnik palube na M/S Skauvann u vlasništvu Canada Shipping Company iz Vancouvera (1950. ꟷ 1951.). U Bakar se vratio u poznim godinama (1962.) i u njemu poživio još osam godina. Pokopan je na groblju u Bakru (1970.).
Posebno treba istaknuti posvećenost kapetana Zadrijevca časnoj dužnosti u savezničkim konvojima gdje je poput mnogih hrabrih ljudi služio u održavanju logističkih tokova, neophodnih za vođenje ratnih operacija. Suočeni sa stalnom prijetnjom od njemačkih podmornica, od kojih je jedna skoro došla glave i kapetana Zadrijevca, svakidašnjica tih pomoraca bila je obilježena visokim stupnjem neizvjesnosti i stresa. Unatoč tome, pomorski konvoji su se neprekidno kretali i predstavljali vitalnu sponu u ukupnoj savezničkoj ratnoj strategiji, posebice u održavanju transatlantskih i transpacifičkih opskrbnih linija. Za plovidbu u konvojima po Atlantskom oceanu i Pacifiku tijekom šest godina Drugoga svjetskog rata kapetan Zadrijevac primio je četiri najviša odlikovanja Ujedinjenog Kraljevstva: Ratnu medalju 1939. – 1945., Atlantsku zvijezdu, Pacifičku zvijezdu, te Zvijezdu 1939. – 1945. Usto, kao zaslužan član udruge Kopnenih i mornaričkih veterana Kanade, Zadrijevac je također bio nosilac njihova odlikovanja.
.
Tekst: Lada Milić Demarin : Foto: Arhiv UK; privatni album, ustupljene fotografije
