Misija Hrvatske matice iseljenika je očuvanje nacionalnoga i kulturnoga identiteta, materinskoga jezika te običaja Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske.
Hrvatska matica iseljenika utemeljena je 1951. godine. Osnivačka skupština Matice iseljenika Hrvatske, koja danas nosi ime Hrvatska matica iseljenika, održana je u Zagrebu 12. veljače 1951. godine.
Pokušaj da se poslije rata potakne iseljeništvo na masovni povratak neslavno je propao potkraj 1940-ih. Napuštanjem politike masovnoga povratka, vlast se okreće institucionalnome obliku suradnje s iseljeništvom koji je zamišljen s pomoću republičkih organizacija, tzv. matica iseljenika, koje se osim u Zagrebu tijekom 1950-ih osnivaju i u drugim republičkim središtima SFRJ tako da uz MIH imamo Maticu iseljenika Slovenije, Makedonije, Srbije te Bosne i Hercegovine.
PODJELA ISELJENIŠTVA
Prema načelima jugoslavenskoga režima i Matica iseljenika Hrvatske trebala je uspostaviti suradnju na kulturno-prosvjetnom polju s udrugama iseljenika s prostora Hrvatske sklonih novoj Jugoslaviji i komunističkome režimu.
Time je začeta podjela hrvatskog iseljeništva na podobno/prijateljsko i nepodobno/neprijateljsko, koja je pratila politiku i djelokrug MIH-a, uz blaga odstupanja, sve do pada komunističkoga režima.
Za prvog predsjednika MIH-a izabran je dr. Zlatan Sremec iz Gradišta pokraj Županje. Prvih nekoliko godina ova institucija, koja je osnovana kao „kulturno-prosvjetno društvo s namjerom održavanja kulturnih i prijateljskih veza između iseljeništva i domovine“, bavila se uglavnom organiziranjem pojedinih gostovanja kulturnih društava iz Hrvatske i gostovanja iseljeničkih skupina, a određenu pozornost posvećivala je i skrbi o povratku iseljenika. Matica iseljenika Hrvatske razvila je izdavačku djelatnost i već potkraj 1951. pokrenut je časopis Matica, koji se ustalio kao mjesečnik, a 1955. pokrenuta je godišnja publikacija Iseljenički kalendar.
SURADNJA S HBZ-om
Matica je najlakše uspostavljala suradnju s organizacijama starijeg iseljeništva, tj. drugim i trećim naraštajem hrvatskih useljenika, u državama pobjednicama u Drugome svjetskom ratu koje su podupirale partizanski pokret. Tu se Hrvatska bratska zajednica (HBZ) u Americi, hrvatska iseljenička organizacija s najbrojnijim članstvom, nametnula kao glavni partner Matici u radu s iseljeništvom. Njihovi članovi, američki državljani rođeni u SAD-u, koji tada već slabo govore hrvatski, tražili su suradnju sa zemljom svojih predaka zbog nostalgije za „starim krajem“, ponajprije uz folklor, tamburašku glazbu te turističke posjete i koncertne turneje, izbjegavajući pritom vješto ideološko-političke teme. Ta suradnja se intenzivirala jer je bila obostrano korisna.
HBZ, ali i niz drugih iseljeničkih organizacija, uglavnom s jugoslavenskim ili regionalnim (dalmatinskim, istarskim…) predznakom, iz obiju Amerika, Australije, Novoga Zelanda…, predstavljale su bazu s kojom je tadašnja Matica razvijala svoje djelovanje. Jezični, tamburaški i folklorni tečajevi u organizaciji MIH-a, proslave Iseljeničkoga tjedna svake godine i mjesečnik Matica tijekom 1950-ih godina značajno su pridonijeli popularizaciji rada MIH-a u zemlji i inozemstvu. „Turneje Matice iseljenika postale su novi oblik jugoslavenskog turizma”, izjavio je 1962. na tiskovnoj konferenciji u povodu Iseljeničkoga tjedna Vicko Krstulović, tadašnji predsjednik Matice.
Matica se počela ustrojavati i regionalno – imala je svoje kotarske odbore, od kojih su najaktivniji bili u Puli, Splitu, Rijeci i Makarskoj. Od 1961. prelazi se na organiziranje općinskih odbora kao pogodnije forme rada.
GRADIŠĆANSKI HRVATI
Osim s klasičnim prekomorskim iseljeništvom, Matica je uspostavila sredinom 1950-ih i suradnju s prvom hrvatskom manjinom. Riječ je o gradišćanskim Hrvatima u Austriji. To je bilo moguće nakon donošenja Austrijskoga državnog ugovora 1955. koji jamči manjinska prava gradišćanskim Hrvatima (i koruškim Slovencima) i nakon povlačenja Sovjetske vojske iz istočne Austrije i Gradišća, koje je tada uslijedilo. MIH u Hrvatsku dovodi skupine gradišćanskohrvatskih učitelja, kulturnih djelatnika i studenata na usavršavanje jezika.
Početkom 1960-ih godina MIH djelomično liberalizira svoju politiku u namjeri da djelovanje proširi na što veći broj naših iseljenika, da potakne interes za posjet „starome kraju“, a ujedno oslabi negativnu propagandu političke emigracije jer „kad iseljenici vide kako sve ovdje izgleda, oni su najbolji propagatori istine i po povratku kući najbolji tumači jugoslavenske stvarnosti”. Nova proširena koncepcija rada MIH-a obuhvatila je, kako se u programu izričito navodi, i „amnestiranu emigraciju“.
Kruna dotadašnjeg djelovanja MIH-a bila je otvorenje novog Doma iseljenika u Zagrebu, atraktivne i prostrane zgrade koju su dijelom financirali iseljenici, u ožujku 1964. godine. Istodobno je za novog predsjednika izabran bivši omiljeni zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac. „Dom iseljenika u Zagrebu izraz je naše ljubavi, osjećaja i zahvalnosti onima koji su u tuđem svijetu pokazali i dokazali, a i danas to potvrđuju, da su pripadnici jednoga hrabrog i čestitog naroda”, pisao je časopis Matica u povodu otvorenja Doma iseljenika. Izgradnjom novog sjedišta MIH-a, gdje se i danas nalaze Matičini uredi, ostvareni su tehnički i prostorni preduvjeti za proširenje i poboljšanje djelatnosti. Tada je Matica i kadrovski ojačala te imala 25 zaposlenika.
HOLJEVAC I TUĐMAN U MATICI
U predsjedništvu MIH-a djeluju istaknuti intelektualci, među kojima je bio i povjesničar dr. Franjo Tuđman, koji je prvi put boravio među našim iseljeništvom u SAD-u 1966. godine. S druge strane, mjesečnik Matica, pod uredništvom novinara Danila Čovića doživljava, izgledom i sadržajem, svoje najplodnije razdoblje dotad. Zatim, Povijesni odjel MIH-a prerasta u Zavod za migracije i narodnosti. Većeslav Holjevac objavio je 1967. knjigu Hrvati izvan domovine, kojom je kao predsjednik MIH-a položio temelj Matičinu djelovanju na promicanju znanstvenoga pristupa problematici hrvatskog iseljeništva i hrvatskih manjina.
U drugoj polovici 1960-ih komunistički režim sve oštrije kritizira određene „nacionalističke pojave” u MIH-u. Zbog svoga plodonosnog i „prekomjerno“ domoljubnog rada Većeslav Holjevac morao je otići 1968. iz MIH-a. Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. i represije protiv nositelja hrvatskoga nacionalnog pokreta zavladala je u Hrvatskoj, pa tako i u MIH-u, apatija, strah i već znakovita „hrvatska šutnja“. Mnogi proljećari traže spas u emigraciji.
Tijekom 1970-ih i 80-ih godina, kad se na čelu MIH-a izredalo nekoliko predsjednika: dr. Oleg Mandić (1970. – 1978.), Vanja Vranjican (1978. – 1985.) i Stjepan Blažeković (1985. – 1990.), Matica iseljenika Hrvatske nastavlja plodnu suradnju s HBZ-om i njenim legendarnim predsjednikom Bernardom Luketichem. Kruna suradnje su Tamburaški festivali HBZ-a u Zagrebu 1976., 1981. i 1986. uz sudjelovanje tisuća članova HBZ-a iz SAD-a i Kanade. Tada se i sa svim hrvatskim manjinama uspostavljaju prvi kontakti i suradnja, s moliškim Hrvatima u Italiji ali i sa ostalim hrvatskim manjinama u Istočnom bloku, u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj.
„NA PRIVREMENOM RADU“
Činjenica da je od sredine 1960-ih zemlju napustilo na stotine tisuća Hrvata u potrazi za poslom, koji se tada prema službenoj terminologiji nalaze „na privremenom radu u inozemstvu“, nije ni MIH mogao ostaviti ravnodušnim. Za njih MIH organizira, zajedno s jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima i „jugo-klubovima“, koncertne turneje popularnih pjevača narodne i zabavne glazbe. No, to novo hrvatsko iseljeništvo, popularne gastarbajtere, okupljaju ponajviše hrvatske katoličke misije, koje u organizaciji Hrvatske inozemne pastve niču posvuda gdje se nalaze veće hrvatske zajednice.
Izbijanje dugotrajne gospodarske krize poslije Titove smrti i popuštanje političke stege u drugoj polovici 1980-ih godina najavili su nove perspektive i za MIH. Sve više se javno govorilo i pisalo o tome da iseljeništvo i domovina imaju zajednički znanstveni i umjetnički interes, da postoji pisana riječ i izvan kruga domovinske književnosti i slično. Posljednjih godina socijalističke Hrvatske došlo je i do integracije Centra za istraživanje migracija i narodnosti iz 1984. i Zavoda za migracije i narodnosti pri MIH-u u Institutu za migracije i narodnosti, koji pod tim imenom postoji od 1987. godine.
POLITIČKI EMIGRANTI NA ČELU HMI
Pobjedom HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. dotadašnji predsjednik Matice Blažeković dao je ostavku i povukao se s funkcije. Prvi ravnatelj u demokratskoj Hrvatskoj postaje Boris Maruna pjesnik i dugogodišnji politički emigrant iz SAD-a koji je omogućio svim dotadašnjim djelatnicima da nastave raditi i u novoj Matici. Državno osamostaljenje Republike Hrvatske nije samo omogućilo promjenu imena Matice iseljenika Hrvatske u sadašnju Hrvatsku maticu iseljenika (HMI), nego joj otvorilo put prema svim aspektima suradnje s cjelokupnim hrvatskim iseljeništvom u svijetu, hrvatskim manjinama u Europi i Hrvatima u BiH. Vrijeme je to Domovinskog rata, dotad neviđenog vala iseljeničke aktivnosti i zajedništva – političkih akcija za prekid agresije na Hrvatsku, za međunarodno priznanje Hrvatske, humanitarnih i volonterskih akcija prikupljanja i slanja pomoći za našu zemlju, kad su se mnogi mladi Hrvati rođeni u tuđini uključili izravno u borbu za oslobođenje domovine od agresora.
Godine 1993. Maruna prijevremeno napušta ravnateljsko mjesto zbog neslaganja s politikom HDZ-a. Maticu zatim vodi nakratko Vinko Nikolić, istaknuti hrvatski emigrantski pisac i publicist iz Argentine. Sredinom 1993. ravnateljsku funkciju preuzima Ante Beljo, bivši emigrantski aktivist iz Kanade i ravnatelj Hrvatskog informativnog centra (HIC), organizacije za informiranje inozemne javnosti i iseljeništva o ratu u RH i BiH. Njegov sedmogodišnji mandat obilježilo je, između ostalog, i nastojanje da uskladi i integrira djelovanje obiju ustanova HMI-ja i HIC-a, koji je tada imao svoje urede u matičinoj zgradi. Nakon pobjede koalicije predvođene SDP-om na parlamentarnim izborima 2000. Belju je zamijenio Maruna koji ponovno dolazi na čelo HMI-ja.
U NOVOM TISUĆLJEĆU
U novom tisućljeću HMI vode slijedeći ravnatelji: Nikola Jelinčić (2003. – 2006.), Katarina Fuček (2006. – 2008. i 2009. – 2012.), Danira Bilić (2008. – 2009.), Marin Knezović (2012. – 2016.), v.d. Mirjana Ana-Maria Piskulić (2016. – 2017.) i Mijo Marić od 2017. godine. Ravnatelje na prijedlog Vlade RH imenuje i razrješava Upravni odbor HMI-ja. On vrši nadzor nad radom HMI-ja a sastoji se od pet članova koje imenuje i razrješava Vlada RH.
Poslovi HMI-ja danas su sistematizirani po svojoj funkcionalnosti i sličnostima u dvije službe i podružnice: Služba za kulturu, obrazovanje, znanost i nakladništvo i Služba pravnih, kadrovskih, općih, tehničkih i računovodstvenih poslova. HMI ima podružnice u Puli, Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Vukovaru.
Od programa i manifestacija koje tradicionalno HMI organizira ističu se Sveučilišna škola hrvatskoga jezika i kulture (od 1991.), Mala škola hrvatskoga jezika i kulture (od 1993.), obnoviteljski i ekološki projekt Eco-Heritage Task Force (od 1993.), Ljetna i zimska škola hrvatskoga folklora (od 1994.), Forum hrvatskih manjina (od 1994.), Dani hrvatskoga pučkog teatra (od 1995.), Dani hrvatskoga filma (od 1995.), Hrvatska etnoriznica – radionica za izradu i rekonstrukciju hrvatskih narodnih nošnji i tradicijskih tekstilnih vještina (od 2002.), Natječaj za literarne i novinarske radove učenika hrvatske nastave u inozemstvu Zlatna ribica (od 2003.), Festival klapa iz hrvatskog iseljeništva (od 2006.), Izložba iseljeničke nakladničke djelatnosti na Interliberu (od 2006.), Izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan RH (od 2014.), organizacija turneja iseljeničkih grupa po Hrvatskoj, i dr. Uz periodiku i knjige, objavljuje različite serijske publikacije koje prate njezine tradicionalne programe i manifestacije. Od 1998. dostupna je internetska stranica www.matis.hr. Od 2005. internetska stranica prerasta u elektronički dnevnik, informativno povezavši hrvatske zajednice u tridesetak zemalja svijeta. Ukorak s trendovima ima i svoju stranicu na društvenoj mreži Facebook.
HRVATSKA MATICA ISELJENIKA I HRVATI IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE
Republika Hrvatska svoje odnose s hrvatskim izvandomovinstvom uredila je 2012. Zakonom o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, kojim je definirana i uloga HMI-ja u tim odnosima. Iste godine osnovan je Državni (kasnije Središnji državni) ured za Hrvate izvan RH kao središnje tijelo državne uprave nadležno za odnose RH i Hrvata izvan RH. U odnosima s izvandomovinstvom država otad, kako vidimo, koristi pojam „Hrvati izvan Republike Hrvatske“, a u Zakonu se objašnjava da se taj pojam odnosi na tri kategorije: Hrvate u BiH, hrvatske manjine i hrvatsko iseljeništvo/dijasporu. Zakon definira HMI kao jednog od nositelja suradnje s izvandomovinstvom i nadalje da je HMI „svojim djelovanjem usmjerena na očuvanje i razvoj hrvatskoga nacionalnog, jezičnog i kulturnog identiteta Hrvata izvan Republike Hrvatske“.
U praksi, slijedom iskustava u proteklom razdoblju, a prateći promjene u zemlji, neposrednoj okolini i u svijetu, te prilagođujući svoje djelovanje procesima u iseljeničkim zajednicama, HMI priređuje specifične kulturne, prosvjetne, sportske, nakladničke i informativne programe namijenjene svekolikomu hrvatskom iseljeništvu. HMI se tako s jednakom pažnjom obraća svim hrvatskim zajednicama izvan domovine, neovisno o vremenu i razlozima iseljenja, socijalnim, kulturološkim ili drugim kriterijima. Naime, iseljenike hrvatskih etničko-kulturnih korijena – kojih, kako se procjenjuje, u pedesetak država ima više od 3,5 milijuna – HMI ne doživljava kao jedinstvenu skupinu s kojom bi se moglo komunicirati jednim načinom; svjesni smo da se radi o mozaiku raznolikih zajednica koje žive u skladu s uvjetima svoje nove domovine, ali nastojeći sačuvati i dio svoga baštinjenog identiteta.
Zato HMI, ispunjavajući misiju susretišta hrvatskoga raseljenog bića, nastoji razvijati i poticati snažan, višeslojan i trajan dijalog s Hrvatima u iseljeništvu i njihovim potomcima kako bi posredovala činjenice koje govore o sastavnicama naše samobitnosti: povijesnim događajima i ličnostima, prirodnim ljepotama i spomeničkoj baštini, suvremenim zbivanjima i ljudima koji ih pokreću i ostvaruju… o svemu što čini hrvatsku domovinu i narod, kao središnje oslonce našeg identiteta. Istodobno, HMI djeluje i u svrhu očuvanja baštine i etničko-kulturnog lika pripadnika hrvatskih manjinskih zajednica u drugim zemljama, te nastoji na najbolji način odgovoriti posebnim zahtjevima hrvatskih udruga ili pojedinaca izvan Republike Hrvatske, kako bi se rad te ustanove što bolje uskladio s potrebama i željama naših ljudi u svijetu.
Također, slijedeći suvremene izazove, HMI sudjeluje i u humanitarnim, ekološkim, obnoviteljskim i razvojnim programima građanskih inicijativa, državne uprave i regionalne/lokalne samouprave, pridonoseći raznovrsnosti i dinamici društvenog dijaloga u Republici Hrvatskoj, te između domovine i iseljeništva.
Prijavite se na svoj račun