Ovaj rođeni Siščanin već više od tri desetljeća živi i radi na relaciji SAD – Hrvatska. Iako je karijeru gradio u Los Angelesu, Bobby Boško Grubić svoje najčvršće sidro ima u Hrvatskoj. Nakon što je njegov kratki film “Samoća“, snimljen prema priči Mire Gavrana i s Duškom Valentićem u njegovoj posljednjoj filmskoj ulozi, osvojio niz nagrada i nastavio uspješnu američku festivalsku turneju, Grubić s Gavranom priprema dosad najambiciozniji projekt – povijesni spektakl “Urotnici“, film o Zrinskima i Frankopanima, koji želi postaviti na međunarodnu razinu. Diplomant prestižnog UCLA-a i Johns Hopkinsa, Bobby je uspio izgraditi prepoznatljiv redateljski rukopis koji podjednako cijene i Američka akademija i publika.
Već trideset godina živite na relaciji SAD – Hrvatska. Što Vas to svaki put ponovno “prizemlji“ u Sisku ili Zadru, a što Vas “drži“ u Los Angelesu?
—U Sisku i Zadru prizemljuju me korijeni, obitelj i osjećaj da sam svoj na svome. Sisak je moj rodni grad i početak, a Zadar mi je mir, prijatelji i obiteljska toplina. S druge strane, Los Angeles/Venice Beach tijekom godina je postao moj dom i volim ga zbog energije, širine, kontakata i činjenice da je to i dalje jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje velike ideje mogu vrlo brzo pronaći put do realizacije. Najiskrenije, meni trebaju oba svijeta – Hrvatska za identitet i smisao, a Amerika za energiju i velike mogućnosti.
Najavili ste film o Zrinskima i Frankopanima kao hrvatsko “Hrabro srce“ (Braveheart s Melom Gibsonom). Zašto je ovo pravi trenutak za tu priču?
—Zato što je to priča koja odavno zaslužuje ne samo veliki film, nego i dokumentarce. Radnja prati povijesni kontekst Zrinsko-frankopanske urote, ali s fokusom na psihološku dramu i moralne dileme glavnih likova u borbi protiv nadmoćne vlasti. Tu imate sve: čast, izdaju, ljubav, politiku, rat, obiteljsku tragediju i borbu za slobodu. To nije samo hrvatska tema, nego i europska povijesna drama, a svjetska publika danas sve više traži autentične, lokalno ukorijenjene priče koje imaju univerzalnu snagu. Mislim da je pravi trenutak i zato što smo Miro Gavran i ja već napravili ozbiljne korake – imamo teaser, razvili smo filmski scenarij i od početka mislimo međunarodno, jer takav projekt po svojoj veličini ne može ostati samo u sklopu domaćih okvira. Jako nam je važno da ovaj dio hrvatske povijesti ima svjetsku publiku.
Na prošlogodišnjoj premijeri službenih filmskih najava u Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu vidjeli smo prve kadrove koji su vizualno doista podsjetili na “Hrabro srce“. Možete li nam otkriti kako ste odabrali glavnu glumačku postavu koju je publika nagradila ovacijama?
—Tražio sam glumce koji ne samo da fizički odgovaraju ulogama, nego imaju unutarnju snagu iznijeti tragičnu sudbinu urote. Za Gorana Grgića bih naglasio njegovo golemo iskustvo i autoritet koji zahtijeva lik Petra Zrinskoga. Za Jakova Gavrana da donosi potrebnu svježinu i strast mlađega Frankopana, što stvara izvrstan kontrast s Grgićevom smirenošću, dok Bojana Gregorić Vejzović kao Katarina Zrinski utjelovljujenevjerojatno dostojanstvo i aristokratsku snagu. Matea Marušić kao Julija, ženaFrana Krste Frankopana, izvrsno je dočarala tragičnu, romantičnu stranu priče mlade žene kao bolan podsjetnik na sve što mladi Frankopan gubi odlaskom u smrt. Ta dva ženska lika su emotivno sidro filma, bez kojih bi Urotnici bili samo film o ratnicima, a ne i o ljudima. Čitatelji prve dojmove mogu steći u teaseru i promotivnim materijalima (urotnici.com).
Vaša suradnja s Mirom Gavranom već je rezultirala nagrađivanim filmom “Samoća“. Kako se dogodila ta kemija između Vašega holivudskog pristupa i njegove suptilne naracije?
—Dogodila se vrlo prirodno. Pročitao sam njegovu zbirku kratkih priča “Priče o samoći“, a priča “U zagrljaju rijeke“ odmah me se dojmila. U njoj sam prepoznao tišinu, emociju i dubinu koju kamera može snažno prenijeti. Miro donosi jednostavnost, ali i suptilnost, ljudskost i književnu finoću, a ja vizualnu dramaturgiju, ritam i produkcijsku disciplinu. Mislim da se prava kemija dogodila zato što smo obojica služili istoj stvari – priči, ali i vjeri da je sve što radimo upravo za publiku. Nismo išli na patetiku ni na efekt pod svaku cijenu, radili smo strpljivo, iskreno i temeljito, a dovoljno govori i to da smo scenarij za “Samoću“ doradili u dvanaest verzija prije snimanja. I to nam se i te kako vratilo jer je film do sada sudjelovao na brojnim domaćim, europskim i međunarodnim festivalima te osvojio mnoge nagrade.
Za “Urotnike“, film koji je zamišljen kao pravi spektakl, trebat će osigurati sredstva. S čime računate, jeste li već poduzeli neke korake u tom smjeru?
—Naravno, bez ozbiljne financijske konstrukcije takav film ne može se raditi polovično. Računamo na kombinaciju domaćih i europskih izvora, međunarodnu koprodukciju te privatni kapital. Od početka razgovaramo o modelu koji uključuje i zemlje povezane s tom pričom – Austriju, Mađarsku i Italiju. Takav projekt mora imati produkcijsku snagu koja može iznijeti i povijesni spektakl i međunarodnu distribuciju. Po prirodi sam čovjek koji vjeruje i u umjetnost i u jasnu financijsku logiku, tako da ovom projektu pristupam i kreativno i vrlo pragmatično.
Namjeravate li zainteresirati za film naše iseljenike, pogotovo iz Austrije, Mađarske i Italije, zemalja koje su dio te priče?
Apsolutno. To nije samo poželjno, nego i logično. “Urotnici“ pripadaju hrvatskoj povijesti, ali njihova priča duboko se naslanja i na širi srednjoeuropski prostor. Zato želim zainteresirati za film i naše iseljenike i publiku u Austriji, Mađarskoj i Italiji, jer su to zemlje koje su povijesno, politički i kulturno dio tog konteksta. Ako film bude napravljen na razini koju želimo, on može postati i snažan most između domovinske i iseljene Hrvatske, ali i između Hrvatske i Europe. No, projekt mora biti prvo prepoznat u domovini jer želimo da to bude ponajprije domaći proizvod.
Film “Samoća“ pokazao je da i jedna tiha, intimna hrvatska priča može snažno dirnuti publiku u svijetu. Je li Vam to dalo dodatnu vjeru da i veliki projekt poput “Urotnika“ može prijeći hrvatske granice?
—Zasigurno. “Samoća“ mi je potvrdila da publika, bez obzira na jezik i zemlju, prepoznaje istinu i emociju. To je intiman film, bez velikih efekata i bez buke, koji se oslanja isključivo na priču i glumu, a ipak je snažno komunicirao s ljudima na festivalima i nakon projekcija. Upravo zato još više vjerujem da priče o Zrinskima i Frankopanima imaju potencijal otići daleko izvan naših granica. Mislim da je došlo vrijeme da i Hrvatska sve hrabrije vjeruje u svoje velike priče, jer one to zaslužuju.
Nakon uspješne međunarodne karijere, zašto danas osjećate toliku potrebu da upravo hrvatske teme i povijesne priče dovedete pred svjetsku publiku?
—Mislim da čovjek s vremenom sve jasnije prepoznaje što ga je oblikovalo i odakle zapravo crpi najdublju kreativnu energiju. U mom slučaju to su ljudi, prostor, jezik i povijest mog podrijetla. Međunarodna karijera dala mi je iskustvo, produkcijsku disciplinu i širu perspektivu, ali upravo mi je to iskustvo potvrdilo da male zemlje često nose velike, univerzalne priče. Hrvatska ih i te kako ima. Zato mi je danas posebno važno da se naše teme ne zatvaraju u sklopu vlastitih granica, nego da budu ispričane na razini i jezikom koji može razumjeti i međunarodna publika. Ne zbog pukog predstavljanja Hrvatske, nego zato što vjerujem da istinita, emotivna i snažno ispričana priča uvijek može pronaći put do ljudi, bez obzira na to odakle dolazi. Kad je riječ o Zrinskima i Frankopanima, ne govorimo samo o velikoj filmskoj priči, nego o obiteljima koje su ugrađene u same temelje suvremene hrvatske državnosti. Zato razmišljam i o dokumentarnom filmu koji bi dodatno osvijestio koliko su njihova žrtva, politička vizija i povijesna uloga važne. Takve teme ne smiju ostati samo u knjigama i biti zaboravljene – one trebaju živjeti i na filmu.
Što mislite o hrvatskome filmu i financiranju? Možete li napraviti paralelu?
—Hrvatski film ima talent, ima ozbiljne autore, ima sjajne glumce i tehniku, ali mislim da ponekad premalo razmišljamo o široj publici. Imam dojam da smo se u jednom dijelu produkcije previše pomaknuli prema eksperimentalnom, a premalo prema filmovima koji mogu komunicirati i s domaćom i s međunarodnom publikom. Amerika je puno surovija i tržišno nemilosrdnija, ali vas brzo nauči disciplini, odgovornosti i tome da projekt mora imati i umjetničku i produkcijsku održivost. Hrvatska bi, po meni, trebala zadržati autorsku slobodu, ali hrabrije ući i u veće, komunikativnije, žanrovski jasnije filmove kakve smo nekoć radili.
Dobili ste tri Emmyja. Je li u Americi presudna kvaliteta ili, kako se kod nas često misli, “veza“ i “poguranac“?
—“Veza“ možda može nekome otvoriti prva vrata, ali vas ne može dugoročno zadržati u prostoriji. Dugoročno je presudna kvaliteta – i rad, i upornost, i rezultat. Amerika jest puna umrežavanja, ali je istodobno i vrlo brutalna prema prosječnosti i negledljivim projektima. Ako ne isporučite, vrlo brzo vas zamijene. Ja sam svoje Emmyje doživio kao potvrdu da znanje, priprema i ozbiljnost ipak na kraju pobjeđuju. “Poguranac“ može pomoći na startu, ali karijera se ne gradi na “pogurancu“, nego na kontinuitetu uspješnih projekata.
Što je najviše pridonijelo Vašem uspjehu? Na prvoj dodjeli Emmyja prisutnim zvijezdama ste rekli da dolazite iz male Hrvatske. Kako su vas primili? Jesu li uopće znali gdje smo?
—Mom uspjehu najviše su pridonijeli znatiželja, radna disciplina i spremnost da stalno učim. Nikad nisam imao kompleks što dolazim iz male zemlje, dapače, to sam koristio kao plus jer me činilo drukčijim, nije mi to predstavljalo prepreku. Kad sam rekao da dolazim iz male Hrvatske, to sam rekao s ponosom. Naravno da tada nisu znali dovoljno o Hrvatskoj, ali upravo je to bila prilika da ih zainteresiram. U takvim trenucima shvatite da nije važno kolika je zemlja iz koje dolazite, nego s koliko ozbiljnosti, samopouzdanja i kvalitete predstavljate sebe i zemlju iz koje dolazite.
Surađujete li s hrvatskom dijasporom u SAD-u i drugim zemljama, smatrate li da organizacije poput Hrvatske matice iseljenika pomažu u očuvanju identiteta?
—Apsolutno. U SAD-u žive nevjerojatno uspješni Hrvati i taj potencijal još uvijek nije dovoljno povezan ni iskorišten. Institucije poput Hrvatske matice iseljenika imaju važnu ulogu jer čuvaju jezik, kulturu i identitet te stvaraju most između domovinske i iseljene Hrvatske. To je posebno važno za mlađe generacije koje se lako mogu udaljiti od svojih korijena ako nemaju kvalitetne sadržaje i mrežu pripadnosti. Zato je važno ostati povezan. U dijaspori imamo golemo iskustvo, znanje i kontakte koji mogu pomoći Hrvatskoj i to ne samo financijski, nego i organizacijski, kulturno i profesionalno. Tu vidim i prostor za organizacije poput ACAP-a (Association of Croatian American Professionals), koje imaju potencijal dodatno povezati hrvatske profesionalce i ojačati globalnu hrvatsku mrežu.
Volite nogomet i pratite hrvatsku reprezentaciju po svijetu. Eto prilike i za Svjetsko prvenstvo u SAD-u. Je li i to jedan od načina da ostanete povezani s domovinom?
—Da. Za mene reprezentacija nikada nije samo nogomet, nego emocija, identitet i osjećaj zajedništva koji Hrvate povezuje gdje god bili. Kad sam na utakmici Vatrenih, bilo u Europi, Americi ili na drugom kraju svijeta, imam osjećaj da sam opet među svojima. To je jedan od najljepših i najiskrenijih načina da ostanem povezan s Hrvatskom jer tada ne navijam samo za momčad, nego i za sve ono što ona predstavlja – ponos, karakter, upornost i ljubav prema domovini. U dijaspori se to možda osjeti još jače jer takvi trenuci okupe ljude, probude uspomene i vrate vas doma, barem na jedan dan… na nekoliko sati. Zato utakmice Hrvatske ne doživljavam samo kao sportsku razonodu, nego kao dio vlastitog identiteta i jedan od onih trenutaka kada srce bez zadrške govori odakle si.
Nakon toliko godina u Americi, osjećate li danas još veću potrebu da iskustvo, kontakte i znanje koje ste stekli vratite Hrvatskoj?
—Da, više nego ikada. Mislim da čovjek s godinama sve jasnije vidi što je stvarno važno i odakle je krenuo. Amerika mi je dala veliko profesionalno iskustvo, širinu, disciplinu i kontakte, ali sve više osjećam da ono najbolje od toga želim vratiti Hrvatskoj. Ne samo riječima, nego konkretnim projektima, filmovima i suradnjama koje mogu ostati ovdje i imati trajnu vrijednost. Mislim da ljudi koji su uspjeli vani imaju i određenu odgovornost da barem dio znanja, energije i iskustva vrate zemlji iz koje su potekli. Ako mogu pomoći da se hrvatske priče podignu na veću razinu, da budu produkcijski snažnije i da dobiju međunarodni odjek, onda osjećam da radim nešto što ima smisla. To za mene više nije samo profesionalna ambicija, nego i osobna misija.
Možete li zamisliti trajni povratak u Hrvatsku?
—Povratak je za mene vrlo stvaran i emotivan pojam. Hrvatska nikada nije bila nešto iz čega sam otišao, nego nešto čemu sam se uvijek vraćao i što sam nosio sa sobom gdje god živio. Sve više osjećam potrebu da veći dio života i rada provodim upravo ovdje, među svojim ljudima, u zemlji iz koje sam potekao. Ovdje su moja obitelj, prijatelji iz djetinjstva i uspomene. Zato na povratak ne gledam kao na zatvaranje jednog poglavlja, nego kao na prirodan nastavak puta, da sve što sam naučio i ostvario u svijetu vratim u domovinu.
Tekst: Smiljana Škugor Hrnčević; Foto: Privatna arhiva
