Često razmišljam o tom kako još uvijek ima autora, posebice iz dijaspore, koji su gotovo
u potpunosti zaboravljeni, a time izostavljeni iz većine pregleda hrvatske pisane riječi, pa i onih
najopsežnijih. Pitam se npr. komu je poznat pisac Stipan Lukić i njegovo nabožno djelo Život
Gospodina Boga i Spasitelja našega Isukrsta, koje je bilo namijenjeno djeci. Upravo je ove
godine dvjestota obljetnica objave toga djela koje je tiskano 1823. u Pešti (danas u sklopu
Budimpešte), a koje među povjesničarima hrvatske književnosti spominje samo Šime Ljubić te u
Subotici Matija Evetović.
Lukić je svoje djelo napisao štokavskim ikavskim književnim jezikom za koji je uzore
mogao naći u književnojezičnom uzusu hrvatskoga Podunavlja u 18. stoljeću. Njegovi su
padežni oblici svojevrsna mješavina starijih i novijih oblika. Često rabi starije kraće oblike
jednosložnih imenica muškoga roda, npr. posla Bog pobožne i svete muže. Dativni su množinski
oblici također stari, tipični za tradicionalni hrvatski gramatički sustav npr. sebi i roditeljem.
Uobičajeni su u ovoga autora i komparativi na -ji tipa starji i višji. S druge strane, ne rabi oblike
mati i kći nego poput novoštokavaca akuzativne oblike mater i kćer u nominativnoj službi.
Nenaglašeni akuzativni oblik zamjenice ona u Lukića glasi ju neovisno o susjednim
glasovima, npr. pozdravi ju i kaže joj. Tako je bilo uobičajeno u hrvatskoj štokavskoj
književnosti od 16. stoljeća pa nadalje (npr. u dubrovačkih autora) do kraja 19. stoljeća. Kad je
riječ o zamjenicama mi i vi valja pripomenuti da u Lukića imaju dativne oblike nami i vami, npr.
Gospodin ukaza nami; porodio se jest vami danas Spasitelj.
Zanimljiva je Lukićeva uporaba imenice varoš u muškom rodu, ali s umanjenicom u
gramatički ženskom rodu varošica, npr. Betlehem je mali varoš; u onu varošicu. Uporaba
imenice varoš u muškom rodu uglavnom je u skladu s dotadašnjom književnojezičnom
tradicijom, dok umanjenica varošica u ženskom rodu pokazuje utjecaj novoštokavskih govora u
Podunavlju u kojima je i varoš imenica ženskoga roda.
U skladu s hrvatskom književnojezičnom tradicijom uobičajene su imenice na -telj koje
označuju mušku osobu, npr. Odkupitelj; Spasitelj; Izbavitelj; roditelj.
Općenito se može reći da je u Lukićevu jeziku zapaženo prožimanje dotadašnje pisane
tradicije ugarskoga Podunavlja i Slavonije s jedne strane te s druge strane utjecaj ikavskih
mjesnih govora Hrvata u Budimu i Pešti. Upravo taj jezični spoj u Lukićevu djelu dobro
pokazuje značajke vremena u kojem je to djelo napisano. Ono je jedan u nizu pokazatelja kako
pisani jezik ugarskoga Podunavlja u kasnom pretpreporodnom razdoblju obilježava mješavina
novoštokavskih obilježja i obilježja hrvatske arhaične štokavštine. Konkretna Lukićeva jezična
rješenja u mnogim značajkama pokazuju ukorijenjenost njegova jezika u hrvatsku štokavsku
književnojezičnu tradiciju i njezine mijene tijekom stoljeća.
Tekst: Sanja Vulić