Dvije skitnice, Vladimir i Estragon, čekaju Godota tijekom cijele drame, a krate vrijeme
većinom besmislenim raspravama različite tematike i u nesuglasicama. Gledateljima te
prilično dosadne drame nikada ne postane jasno zašto njih dvojica čekaju taj zagonetni lik
bijele brade i hoće li on ikada doći. Dvojica svetih papa nisu bili takvi u slučaju kardinala
Stepinca.
Na 3. listopada prije 25 godina u Mariji Bistrici papa Ivan Pavao II. proglasio je prigodom
svoga drugog posjeta Hrvatskoj Alojzija Stepinca blaženim. Na tome povijesnom događaju
bilo je nazočno gotovo milijun vjernika iz domovine i iz inozemstva, 7 kardinala, oko 70
biskupa i više od 1000 (tisuću) svećenika. Na isti taj dan 1948. Stepinac je održao svoj
neustrašivi obrambeni govori pred jugoslavenskim sudom, predbacivši novim vlastima da
postupaju prema narodu gore nego nacisti te istaknuvši lažne montirane optužbe. Te njegove
riječi odjekuju i danas, kao i one pape Wojtyle 3. lipnja: „Ovo je povijesni događaj u životu
Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svome tijelu i duhu okrutnost komunističkog sustava, jedan
od istaknutih likova Katoličke crkve, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, sada se
povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjem mučeništva.“ Još prije njega
također sveti papa Ivan XXIII. na misi zadušnici za kardinala Stepinca 17. veljače 1960. u
svojoj propovijedi rekao je i ovo:
„Razlozi izvanredna poštovanja i ljubavi ponukali su naše srce da održimo ovaj posmrtni
obred u bazilici sv. Petra za spokoj duše kardinala Alojzija Stepinca, premda nije običaj da se
to čini za kardinala koji nije pripadao Rimskoj kuriji. Jednostavni i odlični lik ovoga oca i
pastira Crkve Božje bio je našoj duši veoma mio. Njegova dugotrajna patnja 15-godišnjega
izgona u vlastitoj domovini, kao i vedro dostojanstvo kojim je on pun pouzdanja nastavio
trpljenje, izazvalo je sveopće divljenje i poštovanje.“
A onda se karizmatični, ali povremeno pogrješivi i u zabetonirani bizantsko-ruski mentalitet
neupućeni papa Franjo nerealno zanio mogućom bratskom povezanosti Katoličke i
Pravoslavne crkve Rusije preko Srpske pravoslavne crkve (SPC), a na štetu kardinala
Stepinca, njegova naroda i Katoličke crkve. „Kauza“ o proglašenju Stepinca svetim bila je
završena, u kojoj mu ni „đavolji odvjetnik“ u Vatikanu nije našao mane, a čija je zadaća
poduzeti sve kako bi osporilo proglašenje nekoga blaženim i svetim. Dok se kao u svim
takvim slučajevima čekao samo nadnevak kanonizacije, papa Franjo napravio je dosad
neviđeni presedan i odlučio pitati za mišljenje, kako reče, „Irineja, velikog patrijarha“, vrhovnog poglavara SPC. To je odmah na svim stranama izazvalo veliko čuđenje i dodatno
podsmijeh među svima koji su išta znali o neskrivenim stajalištima Irineja danas prema
srpskoj agresiji u sva tri rata te prema kardinalu Stepincu. Svi su, osim pape Franje, znali
kakav će biti odgovor Irineja i SPC. I tu počinje vrijeme Vladimira i Estragona.
Društvene varijacije na temu čekanja kanonizacije kardinala Stepinca među Hrvatima u
domovini i u svijetu označene su čuđenjem, ljutnjom, bespomoćnošću i ravnodušjem, ali i
djelovanjem onih koji hrvatskom narodu nisu prijatelji. Hrvatski crkveni predvoditelji pri
tome su, bez apostolske energičnosti, navukli nježne diplomatske rukavice. Iznimka je bio
biskup i povjesničar Mile Bogović koji je javno prosvjedovao što se papa Franjo „toliko dade
voditi na uzici od onih kojima je njegova služba nešto strano i odbojno“. A naše „starješine
narodne“ ni danas ne shvaćaju da se „u očekivanju Stepinca“ radi ne samo o tamo nekoj
religioznoj, već o važnoj nacionalnoj stvari. Međutim, kardinal Stepinac ostao je velikom
dijelu našega naroda i mnogima u svijetu uzor i bez kanonizacije iz ljudskih računica, dok je
tom činu časti nanesena šteta. Danas se iz diplomatskih vatikanskih krugova diskretno čuje
kako se papa Franjo nakon svega razočarao i vidio da se trud „s velikim patrijarhom srpskim“
okrenuo i protiv njega samoga. Patrijarhu moskovskom i sve Rusije Kirilu javno je rekao da
nije kršćanski ni ljudski da bude „ministrant Putinu“ u njegovim krvavim vojnama! Papa je
ostavo narod i Crkvu da se beckettovski hladi „u očekivanju Stepinca“, ali s jednom „malom“
razlikom: samo do dolaska novoga pape! Dotad neka Bog dade za Stepinčevu kanonizaciju
možda nedostojnom papi Franji – dobro zdravlje i mudro srce za druge dobre stvari koje
promiče u Crkvi i svijetu.
Piše: Fra Šito