Pri spominjanju govora bokeljskih Hrvata obično se oponaša njihov prepoznatljivi
naglasni sustav s dva silazna naglaska koji su nerijetko u sredini riječi, uz nizanje brojnih
romanizama u tim govorima, npr. koltrina (zavjesa), mušć (kolonjska voda, parfem), pjan (kat),
šugaman (ručnik) itd. itd. Zaboravlja se, međutim, koliko starih hrvatskih riječi skrivaju ti
govori, Mnogima od tih riječi malo tko još zna pravo značenje. Bokelji npr. imaju riječ pločarica
(vrsta potleušice ili manje prizemnice s krovom od kamenih ploča). Danas takove kućice u Boki
sve više nestaju, a s njima i riječ koja ih označuje. Isto se može reći za imenicu pristaklica (mala
zavjesa koja je posve pri staklu, tj. koja potpuno prianja uz staklo). Što tek reći za naziv životinje
mravozobac (vrsta životinje koja se hrani mravima, slikovitim govorom – zoblje mrave).
Očuvana je i stara hrvatska riječ muka u značenju: brašno. Uobičajen je i stari jednosložni glagol
spat (spavati). Izdvajam još riječi objed (središnji obrok u danu), postelja, zatim smetura
(lopatica za smeće), lesa (dvorišna vrata), dubrava (šuma u dolini), sušica (tuberkuloza), pridjev
nenavidan (zavidan). Te se riječi još uvijek mogu čuti u govorima Hrvata iz Tivta i obližnje
Donje Lastve (doduše, neke od njih samo od starijih govornika). Neke se rabe i u drugim
mjestima u Boki gdje još ima Hrvata.
Osim istraživanja mjesnih govora, zanimljivo je razmotriti pisani jezik u Boki u ne tako
davnoj prošlosti. Tako npr. zapisnici sa sjednica članova Crkovinarstva sv. Roka u razdoblju od 1992. do 1951., kao i zapisnici sa sjednica Djevojačkoga društva Srca Isusova u Donjoj Lastvi iz
toga doba, pisani su hrvatskim književnim jezikom, npr. glede ovoga zaključuje se; glazba za
svečanost; doček glazbe; tivatska glazba; općinari; općina. Danas se u Boki hrvatski govori i
piše sve manje pa se od mlađega, ali i srednjega naraštaja sve više čuje opština. Stariji pojedinci
žele ipak naglasiti da dobro znaju razliku pa naglašavaju: Svi kažu opština, a mi stari Bokelji
općina.
Tih starih Bokelja je iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan sve manje. O
nekadašnjem pisanom jeziku ostat će više tragova, a o govorima tek rijetki zapisi. Zato je dobro
podsjećati javnost u kolikoj su mjeri ti govori bili hrvatski.
Tekst: Sanja Vulić