Piše: prof. dr. sc. Božo Skoko
Dok se papa Franjo nalazio na liječenju u talijanskoj bolnici Gemelli, mediji diljem svijeta analizirali su njegove doprinose Katoličkoj crkvi i svijetu tijekom proteklih 12 godina pontifikata. A kad su u pitanju odnosi pape Franje i Hrvata, oni su započeli još u njegovoj mladosti u rodnoj Argentini. Kao dijete iseljeničke talijanske obitelji razumio je tegobe i težnje tamošnje hrvatske zajednice. Zanimljivo je kako je čak trideset godina njegov ispovjednik bio isusovac iz Hrvatske fra Nikola Mihaljević, a kao nadbiskup Buenos Airesa i kardinal ispovijedao se pred hrvatskim svećenikom fra Berislavom Ostojićem, sinom izbjegličke obitelji iz Hercegovine, koji je na žalost preminuo 2015. godine, ostavivši nam u nasljeđe svoja bogata razmišljanja o duhovnosti pape Franje i svjedočanstvo kako Papa jako cijeni čvrstu vjeru hrvatskoga naroda.
Tijekom dosadašnjeg pontifikata papa Franjo bio je fokusiran na marginalizirane katoličke zajednice diljem svijeta pa mu Hrvatska nije bila u fokusu u pogledu apostolskih putovanja, kao njegovim prethodnicima. No, baš u njegovu pontifikatu došlo je do umirovljenja jedne i imenovanja nove generacije hrvatskih biskupa i nadbiskupa, pa je vlastitim izborom ključnih ljudi Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dao svojevrsni pečat budućnosti Crkve u Hrvata. Dobar dio Hrvata mu je zamjerio što je odugovlačio s proglašenjem svetim blaženog kardinala Stepinca, nastojeći preko njegove kanonizacije izgraditi mostove sa Srpskom pravoslavnom crkvom, očito ne znajući s kime ima posla. Međutim, tim potezom je učinio i jednu sjajnu stvar – izvukao je na čistac ključne osporavatelje Stepinčeve svetosti i ponudio im priliku da iznesu argumente ako ih imaju i vidjeli smo – nisu uspjeli ponuditi ništa novo osim one jeftine propagande koju su komunisti koristili na montiranome mu suđenju. No, isto tako mnoge je oduševio „priznanjem“ Međugorja, odnosno otklanjanjem zapreka za nesmetano funkcioniranje toga Gospina svetišta.
Mnogi kontinuirano povlače paralele između pape Franje i svetoga pape Ivana Pavla II. No, to su bile drukčije povijesne okolnosti, a i sam papa Ivan Pavao II. došao nam je iz Bijele Hrvatske, kako je često govorio, pa nas je jako dobro poznavao, baš kao i tegobe komunizma. O odnosu toga svetog pape i Hrvata napisano je mnoštvo radova, baš kao i o njegovim zaslugama za samostalnost, slobodu i međunarodno priznanje Hrvatske. No, nikada dovoljno riječi kojima bi se opisala ta međusobna ljubav i poštovanje. Njegova tri pohoda Hrvatskoj (1994., 1998. i 2003.), čime se mogu pohvaliti tek rijetke države svijeta, kad mu je hrvatski narod uzvratio veličanstvenim dočecima, također su pomno ovjekovječeni u literaturi i hrvatskim medijima. Ali teško je riječima i slikom prepričati taj žar koji smo osjećali tih povijesnih trenutaka u njegovoj nazočnosti. O zahvalnosti hrvatskoga naroda tom velikom papi, među ostalim, svjedoče i mnogobrojni trgovi i ulice koje nose njegovo ime te spomenici podignuti njemu u čast. Čitajući njegove govore i poruke upućene Hrvatima tijekom pontifikata, može nam se učiniti kako nas je često poznavao bolje od nas samih i kako nas je uvjerljivije i s jasnijim argumentima predstavljao svijetu od nas samih… Hrvatski identitet i osobito povijest hrvatskoga naroda bili su omiljena tema pape Ivana Pavla II. kojima je nastojao svijetu predstaviti hrvatski narod kao vjernog saveznika Svete Stolice, a nas same podsjetiti na bogatu baštinu koja obvezuje. Papa je redovito podsjećao kako su Hrvati prvi slavenski narod koji je prihvatio kršćanstvo. Isto tako je upućivao na osviještenost ranih hrvatskih vladara da se od Bizanta okrenu Rimu i prihvate savez s Kristovim namjesnikom. Papa Hrvate prikazuje i kao vjerne saveznike Svete Stolice, koji su to ostali stoljećima unatoč mnogobrojnim izazovima. S time je povezana i teška sudbina, odnosno patnička prošlost hrvatskoga naroda, na koju je papa redovito podsjećao, ali i goleme žrtve za više ideale, pa i obranu Europe. Papa se nije libio prikazati hrvatski narod i kao žrtve komunističkoga režima te zala fašizma i nacizma, čijim je simbolom smatrao zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca. U njegovim govorima i porukama iščitavamo i snažnu poveznicu hrvatskog naroda i Majke Božje, odnosno istinsku pobožnost i odanost Gospi, te s tim u vezi sličnosti između Hrvata i Poljaka. Hrvate također predstavlja kao narod s bogatim kulturnim nasljeđem, tradicijom i običajima, ali i iseljenički narod. Papa nas predstavlja i kao narod, odnosno državu koja je predodređena da povezuje istok i zapad, odnosno različite kulture i vjere. Bio nam je promotor, ali i učitelj, duhovnik, te motivator. Ostao je zapamćen kao jedan od najvećih i najutjecajnijih promotora hrvatskog identiteta među svjetskim velikanima. I njegov nasljednik papa Benedikt XVI. bio je veliki poznavatelj Hrvata, ali i zagovornik njihova europskog puta te je tijekom svoga pontifikata pohodio Zagreb.
Inače, odnosi Svete Stolice i Hrvata dugi su i plodonosni. Papa Ivan VIII. u pismu knezu Branimiru 879. službeno je priznao hrvatsku državu te je učinio iznimku u latinskom svijetu odobrivši bogoslužje na slavenskom jeziku, što je potaknulo razvoj glagoljaštva. Papa Ivan X. obraćajući se prvome hrvatskom kralju Tomislavu nazvao je njegove podložnike „Najposebnijim sinovima Svete Rimske Crkve“. Lav X. je u vrijeme osmanlijskih prodora Hrvatima udijelio naslov „Najčvršći štit i predziđe kršćanstva“. Iako je neke kasnije pape to živciralo, Inocent IV. (1243. – 1254.) zaslužan je očuvanje hrvatske glagoljske kulture i uporabu narodnog jezika u bogoslužju. Papa Nikola IV. šalje u Bosnu 1291. godine franjevce, koji su doslovce izmijenili njezinu povijest. U vrijeme turskih napada u pomaganju Hrvatima posebno se istaknuo papa Pio II. (1458. – 1464.). Bio je povezan s Frankopanima, kojima je u čast osnovao Modrušku biskupiju i biskupiju u Otočcu. Nakon što je hrvatska država izgubila međunarodni politički subjektivitet, pri Svetoj Stolici svog veleposlanika je imala Dubrovačka Republika, a njezin nadbiskup Giovanni Angelo Medici, inače Talijan iz Milana, izabran je 1559. za papu te postao Pio IV. Urban VIII. (1623. – 1644.) pomagao je razvoj hrvatske kulture, surađivao je s tvorcem prve hrvatske gramatike Bartulom Kašićem, družio se s Petrom i Nikolom Zrinskim. Pio IX. (1846. – 1878.) na molbu bana Jelačića utemeljio je Zagrebačku nadbiskupiju i metropoliju, koja je do tada bila pod mađarskom crkvenom upravom. Time je Zagreb postao političko, duhovno i kulturno središte Hrvata, a hrvatska država započela vlastiti put. Pavao VI. (1963. – 1978.) pridonio je smanjenju zategnutosti između Jugoslavije i Vatikana, olakšavši donekle položaj vjernicima u komunizmu. Imenovao je zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Šepera 1968. godine na jednu od najvažnijih dužnosti u Vatikanu – za prefekta Kongregacije za nauk vjere. No, Hrvati bi trebali biti ponosni i na činjenicu da je papa Siksto V. (1585. – 1590.), pravim imenom Felice Peretti di Montalto, hrvatskog podrijetla. Prema dokumentima Vatikanskoga tajnog arhiva, njegov otac bio je izbjeglica iz Dalmacije. Taj papa je arhitektonski preobrazio Rim u svjetsku metropolu, a Hrvatima podario danas nadaleko poznati zavod Svetog Jeronima u Rimu. Pape su znale da mogu računati na Hrvate i kad je najteže, a Hrvati da se mogu osloniti na papu kad svi drugi zakažu. Nema dvojbe kako i papa Franjo na poseban način doživljava ulogu Hrvata, osobito katolika u Bosni i Hercegovini, koje je posjetio i ohrabrio tijekom svoga pontifikata, kao faktora stabilnosti, ali i sigurne budućnosti te države i ovog dijela Europe.