Piše: Fra Šimun Šito Ćorić
Nije nikad bilo plemena ni naroda na ovome planetu a da nisu poštovali grobna mjesta svojih mrtvih. Bez obzira na to bio pod zemljom Aleksandar Veliki ili njegov mazgar, rekao bi rimski car i filozof Marko Aurelije. Ove godine spominjemo se na svim stranama tužne 80. obljetnice „Blajburške tragedije i hrvatskih križnih putova“, kao pojma hudih stradanja hrvatskoga naroda 1945. godine. Na Bleiburgu, kao na stvarnome i zastupničkome mjestu te stravične tragedije, s grobovima razasutim po bregovima i dolinama na stotine kilometara, prvih godina nije se smjelo ni pomoliti za te stravične žrtve. Britanci su učinili onaj zločin izručenja partizanima u sigurnu smrt tisuća i tisuća hrvatskih izbjeglica, pa su strogo zabranjivali da se tako komemorira i njihova krivnja. Zatim su ih počele slijediti i austrijske vlasti. A kako je dokumentirano poznato, na to područje pod britanskim zapovjedništvom slile su se stotine tisuća hrvatskih izbjeglica. Taj broj mase izbjeglica javno je dokumentiran tek tridesetak godina nakon otkrivanja posljednjih tajni britanskih ratnih arhiva, koje nalazimo u službenoj depeši „zapovjedništva Saveznika u Austriji Vladi u Londonu“: „Kod Bleiburga na austrijsko-jugoslavenskoj granici prema demarkacionoj crti, primicalo se ukupno dvije stotine tisuća hrvatskih vojnika… Oni su eskortirali oko pet stotina tisuća civilnog pučanstva koje se htjelo prebaciti na englesko područje, da bi se predali i stavili pod britansku zaštitu“ (War Office, 170 4465).
Tih prvih godina jedino su dvije također prognane časne sestre, jedna Hrvatica i jedna Slovenka, iz Eisenkappela povremeno dolazile na Bleiburško polje donijeti cvijeće i zapaliti svijeće. Njih nitko pri tome nije smetao valjda zbog toga što se vidjelo da su časne sestre i da im je to možda „profesionalna zadaća“. A onda mi je tamo mojih studentskih 70-ih godina prošlog stoljeća jedna od tih sestara, Jelisava, pričala i dala neke stare tekstove iz novina, o prvim komemoracijama na Bleiburgu. Potresno je bilo slušati i čitati o početku komemoracija na Bleiburgu. Devetorica hrvatskih izbjeglica po tajnom dogovoru, unatoč izričitoj zabrani lokalnih vlasti, prikrali su se Bleiburškom polju za blagdan Svih svetih i Dan mrtvih 1951. godine i položili prvi vijenac na groblju u Unter-Loibachu na tu već postojeći drveni križ hrvatskim žrtvama. Onda su jednu vojničku kacigu postavili na križ, a uz grob ostavili jedan skromni natpis u spomen stradalima. Sljedeće 1952. godine na isti blagdan organiziran je prvi malo brojniji pohod Bleiburgu. Taj događaj ovako je opisao Ante Mikrut u hrvatskome emigrantskom časopisu Drina (br. 1/1953):
„Dan je Svih svetih 1952. godine. Na groblju u Klagenfurtu našli su se Hrvati iz cijele pokrajine. Određeno je zborno mjesto: Crkva u Bleiburgu. Sa svojom skupinom idem željeznicom. Susrećemo grupice ljudi od pet i sedam. Pravimo se da se ne poznamo, nitko ne govori, svatko je pod dojmom događaja. Pojedine skupine idu iznajmljenim kamionima, autima, a neke na dvokolicama. U sedam sati nalazimo se već u Bleiburgu i skupine se već polako okupljaju na zbornome mjestu. Grudi nam se šire od ponosa jer vidimo da nas nisu sve pobili i, prije svega, da u preživjelima nisu ubili duh… Kada smo izlazili iz crkve, duboko smo bili osvjedočeni da je bezuvjetno moralo doći do ovog dana i nestalo je one nevoljkosti koju smo još noćas osjećali… Nakon toga idemo prema Bleiburškom polju. Ono još i danas stoji neobrađeno. Čitave prošle godine nitko se uopće nije smio ni približiti, ali niti su ga seljaci htjeli obrađivati zbog pokolja koji se na njemu dogodio. Nismo mi zaboravili Bleiburg niti prijašnjih godina, ali su tadašnje prilike onemogućavale svaki pristup. Niti austrijske vlasti niti saveznička povjerenstva nisu dopuštali da se oda počast i da se dira u crnu legendu Bleiburga.“
Sljedeće godine uključio se i vlč. Vilim Cecelja u ove komemoracije. U travnju 1953. pod njegovim vodstvom u Klagenfurtu je organiziran Katolički kongres za Hrvate u izbjeglištvu. Tom prigodom posjetio je grobove hrvatskih žrtava u Unter Loibachu i Bleiburško polje te odlučio da će iste godine na blagdan Svih svetih održati misu za hrvatske pokojnike u mjesnoj crkvi. Austrijske vlasti pod pritiskom Beograda pratile su sve te aktivnosti hrvatskih emigranata, ali ih nisu više zabranjivale.
I tako je to počelo i godinama se na raznolike načine do danas nastavljalo. Zanimljivo je da je za vrijeme one pokojne države bilo više slobode za komemoracije Bleiburga, za posjećivanje, nego odnedavno za vrijeme samostalne države Hrvatske i europske demokracije. Donekle i zbog statistički beznačajno malog broja onih koji se među tim tisućama znaju prema tome žrtveničkome mjestu nedolično odnositi. Danas kad se spominjemo svega toga, dobro je znati da grobovi većine tadašnjih stradalnika još nisu obilježeni iako se zna za barem tisuću masovnih grobnica.