Ove godine obilježavaju se dva značajna jubileja. Jedan je 75. obljetnica djelovanja Hrvatske matice iseljenika, a drugi je 55. obljetnica hrvatskog proljeća. Iako se na prvi pogled čini da obljetnice nemaju ničega zajedničkog, upravo je suprotno. Matica iseljenika Hrvatske bila je jedna od institucija u kojoj je započeo proces hrvatskoga nacionalnog pokreta, odnosno nacionalnoga buđenja, koji je svoj vrhunac i slom doživio 1971., a u hrvatskoj javnosti je poznat pod nazivom hrvatsko proljeće
Određivanje točnog početka procesa hrvatskog proljeća i danas među povjesničarima u Hrvatskoj izaziva rasprave, no uključe li se u razmatranje i procesi koji su se u to vrijeme događali u hrvatskome iseljeništvu, a koji su bili odraz društvene klime u Hrvatskoj, onda se slobodno može reći da je on započeo već 1964., upravo u vrijeme dolaska Većeslava Holjevca na čelnu poziciju Matice iseljenika. Uz njega je tada stigao jedan krug ljudi čije je djelovanje tu instituciju vrlo brzo pretvorilo u tzv. “žarište hrvatskoga nacionalizma“. U to vrijeme to nije bila bezazlena etiketa koja se lijepila političkim protivnicima, uzrokujući time dosta problema onima kojima je bila prilijepljena. Uz Holjevca je u tome veliku ulogu odigrao i dr. Franjo Tuđman, kojemu je posebna pažnja bila posvećena u prošlom broju Matice.
Osim političke dimenzije Holjevčeva mandata, on je bio obilježen i snažnim razvojem kulturno-prosvjetnog djelovanja Matice iseljenika. Dan prije Holjevčeva preuzimanja dužnosti čelne pozicije, odnosno 26. ožujka 1964., svečano je otvoren Dom iseljenika, čime je Matica iseljenika dobila snažan temelj za puni razvoj svoje djelatnosti i postala uistinu domovinska točka u koju su svraćali hrvatski iseljenici koji su u to vrijeme održavali odnose s domovinom, ne obazirući se na društveno i političko uređenje u njoj. Upravo to i jest bio cilj tadašnjih vlasti, koji su smatrali da su takvi iseljenici najbolji promotori Jugoslavije i njezina sustava jer nakon povratka kući u iseljeništvo šire pozitivnu sliku o socijalističkoj Jugoslaviji i Hrvatskoj.
SNAŽAN PROCES DIFERENCIJACIJE
Prije dolaska na čelnu poziciju u Matici iseljenika Holjevac je od 1952. do 1963. obnašao dužnost zagrebačkoga gradonačelnika i pri tome bio vrlo uspješan, odnosno jedan od najuspješnijih gradonačelnika Zagreba u njegovoj povijesti. Iz njegova mandata sigurno je najvažniji uspjeh bio prelazak urbanoga Zagreba na jug preko Save, koji je započeo 1956. preseljenjem lokacije Zagrebačkoga velesajma iz Savske ulice na to područje, na kojemu se i danas nalazi, a čime je započeo razvoj Novoga Zagreba.
U vrijeme Holjevčeva dolaska na čelo Matice iseljenika započeo je i novi val iseljavanja iz Hrvatske, u kojemu su najviše bili zastupljeni ekonomski iseljenici, poznatiji pod nazivom radnici na privremenome radu ili gastarbajteri. Oni su ujedno donijeli i jednu novu dinamiku među stare iseljenike i njihove potomke te među hrvatsku političku emigraciju. Klima u iseljeništvu počela se i nešto ranije mijenjati, posebno među političkom emigracijom, donošenjem jugoslavenskoga saveznog Zakona o amnestiji 1962. godine.
Sve navedeno u iseljeništvu je dovelo do procesa koji se u Matici iseljenika, ali i među drugim hrvatskim društveno-političkim čimbenicima koji su se bavili vezama s iseljeništvom, nazivalo procesom diferencijacije. Njega je karakterizirao pomak u dotadašnjem tvrdom stavu pojedinih dijelova iseljeništva koji do tada nisu htjeli imati nikakvu suradnju s domovinom niti s njezinim institucijama. No, mijenjanjem političke klime u Hrvatskoj, pogotovo nakon smjene zloglasnoga šefa jugoslavenske tajne službe Aleksandra Rankovića 1966., dio iseljenika počeo je zauzimati pozitivniji stav prema domovini, smatrajući da se ipak nešto politički pozitivno događa i da nije sve tako loše kao što je do tada izgledalo. Na ruku su im išli i pojedini istaknuti članovi Saveza komunista koji su javno počeli iskazivati nacionalnu svijest i protivljenje centralističkoj politici iz Beograda, pa i po cijenu progona i disidentstva. Još veći poticaj takvim iseljeničkim stavovima bila je objava Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika u ožujku 1967. godine. U iseljeništvu se tada počela snažnije promovirati i ideja hrvatske pomirbe, smatrajući da i među hrvatskim komunistima ima nacionalno osviještenih ljudi, u koje su ubrajali i tadašnje vodstvo Matice iseljenika predvođeno Holjevcem kao najistaknutijom osobom.
ISTINSKI DOMOLJUB VEĆESLAV HOLJEVAC
Svi ti procesi stoga su snažno utjecali i na Maticu iseljenika, zbog koje je u svibnju 1967., tijekom obračuna s potpisnicima sporne Deklaracije, konačno osnovana i “Komisija Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske za ispitivanje nacionalističkih pojava u Matici iseljenika Hrvatske 1964. – 1967.“. Na čelu te Komisije postavljena je političarka Milka Planinc. Stenografski zapisi ispitivanja djelatnika tijekom tog procesa i do danas su nam ostavili vrijednu građu za proučavanje toga razdoblja, ali isto tako i niz zanimljivih detalja o tadašnjem djelovanju Matice iseljenika. Prva meta istrage bio je Većeslav Holjevac. Na teret mu se stavljalo negiranje jugoslavenstva i isticanje hrvatstva u sklopu Matice iseljenika i na stranicama časopisa Matice tijekom njegova mandata. Zamjeralo mu se i dopuštanje pjevanja “nacionalističko-klerikalnih“ pjesama u prostorijama Matice iseljenika prilikom dočeka nove 1967. godine. Poseban naglasak stavljen je na pjesme “Rajska djevo, kraljice Hrvata“, “Ustani bane Jelačiću“, “Još Hrvatska ni propala“ i drugih u njegovoj prisutnosti. Sve su to bili razlozi za njegov izlazak iz Saveza komunista i političku degradaciju, iako je ostao predsjednik Matice iseljenika sve do redovite skupštine u ožujku 1968. godine.
20 GODINA HRVATSKE ŠUTNJE
Bez obzira na odlazak Holjevca i njegova kruga ljudi iz Matice iseljenika, dio njezinih djelatnika i dužnosnika nastavio je njegovati kulturne i političke nacionalno-ideološke postavke Holjevčeva razdoblja, što je polako postala i klima sveukupnoga hrvatskog društva. Pogotovo se to počelo osjećati nakon Desete sjednice CK SKH održane u siječnju 1970., kada se tome nacionalnom valu priključuje i veliki dio hrvatskih komunista predvođenih Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom. Vrhunac toga nacionalnog zanosa bio je 1971., kada su se intelektualcima okupljenima u Matici hrvatskoj i hrvatskim komunistima oko Savke i Tripala pridružili hrvatski studenti predvođeni Draženom Budišom, Ivanom Zvonimirom Čičkom, Antom Paradžikom, Goranom Dodigom i drugima. Sve je, međutim, završilo na imanju u Karađorđevu u prosincu 1971., kada se Josip Broz Tito na sjednici Predsjedništva SKJ obračunao s hrvatskim komunističkim prvacima, nakon čega je uslijedio val uhićenja studenata i hrvatskih intelektualaca te isključenja mnogobrojnih članova Saveza komunista iz te organizacije. Uslijedila je njihova društvena marginalizacija, a u Hrvatskoj je zavladala dvodesetljetna tzv. hrvatska šutnja.
Slična situacija kao u cjelokupnome hrvatskom društvu bila je i u Matici iseljenika. Ona je uz sve to imala još osjetljiviju zadaću jer je radila s hrvatskim iseljenicima, među kojima je veliki utjecaj imala hrvatska politička emigracija, koja je događaje u Hrvatskoj pratila s posebnom pozornošću, ujedno sa zanosom i odobravanjem.
SURADNJA MATICE S BROJNIM INSTITUCIJAMA
Prateći svoje političke okvire, Matica iseljenika je tijekom 60-ih i početkom 70-ih snažno razvijala i svoju kulturno-prosvjetnu djelatnost. Sredinom 60-ih provedena je i sistematizacija radnih mjesta pa je 1966. bilo 25 zaposlenika, što je poboljšalo dinamiku i kvalitetu Matičina rada. Tih godina Matica je često organizirala savjetovanja za tisak, kako bi se domaća javnost što bolje senzibilizirala za iseljeništvo. Širenje djelatnosti bilo je vidljivo i u broju pretplatnika na časopis Maticu, koji je 1955. imao 1.680, a 1967. godine 5.161 pretplatnika. Matica iseljenika se tijekom 60-ih godina, a u svrhu što kvalitetnije suradnje s iseljeništvom, povezala i s drugim društvenim, kulturnim i znanstvenim institucijama iz Hrvatske. Tako je ostvarila suradnju s Radio-televizijom Zagreb koja je uvela tjedne emisije “Našim građanima u svijetu“ i “Emisiju za gradišćanske Hrvate“. Ostvarila je suradnju i s Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti, Filozofskim fakultetom u Zagrebu, Savezom sindikata, Zavodom za zapošljavanje radnika, raznim kulturno-umjetničkim ansamblima u Hrvatskoj, filmskim tvrtkama, turističkim organizacijama iz Hrvatske koje su pomagale u turnejama iseljenika po domovini te drugim ustanovama koje su sadržajem svoje djelatnosti mogle pomoći i obogatiti Matičin rad s Hrvatima izvan svoje domovine. U tom smjeru Matica iseljenika surađivala je i s folklornim ansamblom “Lado“, kojemu je pomagala oko organiziranja turneja u inozemstvu među hrvatskim iseljeništvom. Posebnu suradnju Matica iseljenika razvila je s Nogometnim savezom Hrvatske, kako bi se poboljšala suradnja s nogometnim iseljeničkim klubovima, pa i onima pod nazivom “Croatia“, kao što je to primjerice bio slučaj s “Croatijom“ iz Melbournea, čije je vodstvo posjetilo Dom iseljenika u Zagrebu u studenome 1971. godine. Taj posjet bio je uzvratni posjet Matici iseljenika nakon posjeta Matičina izaslanstva Australiji u ljeto 1971. godine. Tada je jedan od glavnih zadataka međusobne suradnje bilo dovođenje igrača iz Hrvatske pa su tako već 1972. u “Croatiji“ Melbourne zaigrali Stjepan Benić iz Karlovca i poznati nogometaš zagrebačkoga Dinama Stjepan (Štef) Lamza.
Iz Matice iseljenika publicirane su tijekom 60-ih i dvije značajne knjige na temu iseljeništva. Prvo je 1963. izdana memoarsko-publicistička knjiga Matičina potpredsjednika i iseljenika-povratnika Stjepana Lojena Uspomene jednog iseljenika, a 1967. Matičin predsjednik Većeslav Holjevac objavio je knjigu Hrvati izvan domovine, koja je i do danas ostala neizostavni dio literature istraživača hrvatskog iseljeništva i hrvatske nacionalne manjine.
RAD “POD POVEĆALOM“
Slom hrvatskog proljeća posebno je pogodio Maticu iseljenika s obzirom na to da je ona bila oslonjena na iseljeništvo. Sukladno tome, najveća razlika u njezinu djelovanju može se uočiti uspoređujući 1971. i 1972. godinu, s prijelomnom točkom u prosincu 1971. godine.
Ozračje koje je u Matici iseljenika vladalo tijekom 1971. najbolje se može uočiti prateći pisanje časopisa Matice. Tijekom cijele 1971. na njezinim stranicama izvještavalo se o događajima koji su imali snažan nacionalni i vjerski naboj, poput proslava obilježavanja 100-godišnjice rođenja Stjepana Radića i izvješća s Marijanskog kongresa u svetištu u Mariji Bistrici u kolovozu 1971., kojemu je prisustvovalo oko 200 tisuća Hrvata iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije.
Izaslanstvo Matice iseljenika odraz iseljeničkog zanosa izazvanog hrvatskim proljećem osjetilo je “na svojoj koži“ prilikom dvomjesečnog boravka u Australiji i Novom Zelandu ljeti 1971. godine. Tada je Matičino izaslanstvo bilo dobro primljeno i od jednog dijela tzv. “ekstremne emigracije“, pa je posjetilo više hrvatskih društava nego što je bilo planirano. Jedna od posljedica vidjela se i u povećanju broj pretplatnika časopisa Matice iz Australije te godine.
No, sve se stubokom promijenilo nakon prosinca 1971. godine. Tada u Matici iseljenika jedan dio djelatnika i dužnosnika počinje kritički propitkivati pisanje časopisa Matice tijekom 1971., a pod povećalo dolazi i ponašanje Matičina izaslanstva u Australiji, nastojeći se obračunati s njegovim članovima. Istodobno je i situacija u iseljeništvu postala vrlo užarena, s mnoštvom prosvjeda diljem svijeta pred jugoslavenskim predstavništvima i na ulicama gradova u kojima se nalazila velika koncentracija hrvatskih iseljenika. Posebno zabrinjavajuće za jugoslavenske vlasti odjeknuo je u siječnju 1972. članak predsjednika Hrvatske bratske zajednice (HBZ) Johna Badovinca objavljen u listu Zajedničar, koji je tada imao nakladu od 70 tisuća primjeraka. U članku je Badovinac bio izrazito kritičan prema Titu i jugoslavenskoj vlasti zbog gušenja hrvatskog proljeća.
Tada ponovno Matica iseljenika iskače u prvi plan dobivši od nove garniture hrvatske komunističke vlasti zadatak neutraliziranja Badovinca i smirivanje situacije u HBZ-u, zbog čega je Matičino izaslanstvo u ljeto 1972. otputovalo na dvomjesečnu turneju po SAD-u i Kanadi. Ovoga puta izaslanstvo je izbjegavalo iseljeničke organizacije koje nisu izravno povezane s HBZ-om, a pogotovo one koje su bile pod kontrolom hrvatske političke emigracije. HBZ je početkom 70-ih imao 113 tisuća članova okupljenih u oko tisuću odsjeka diljem SAD-a i Kanade, odnosno bio je najbrojnija, financijski najsnažnija, a time i ključna organizacija hrvatskih iseljenika na sjevernoameričkome kontinentu. S obzirom na to da je HBZ, kao apolitična organizacija, do tada održavao dobre odnose s jugoslavenskim vlastima, postojala je opasnost da se to preokrene u korist hrvatske političke emigracije, što bi za Jugoslaviju značio gubitak svih veza s iseljeništvom na sjevernoameričkome kontinentu. Jedini koji su tada iz Jugoslavije mogli utjecati na stav HBZ-a bili su djelatnici Matice iseljenika pa su stoga i dobili tako osjetljivu i zahtjevnu zadaću. Oni su situaciju s HBZ-om u konačnici izgladili u korist svojih političkih pokrovitelja, a vodstvo HBZ-a predvođeno Badovincem već je sljedeće godine, odnosno 1973., došlo u posjet Hrvatskoj na svečano otkrivanje spomenika Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici u povodu 400. obljetnice Seljačke bune. Time je i Matica iseljenika zatvorila svoje zadnje poglavlje događaja povezanih s hrvatskim proljećem.
Na kraju se može zaključiti da je mandat Većeslava Holjevca ostavio najveći trag u djelovanju Matice iseljenika tijekom razdoblja socijalističke Jugoslavije, a uključivši pri tome i sljedeće tri godine do sloma hrvatskog proljeća može se slobodno reći da je to bilo najburnije razdoblje u djelovanju Matice iseljenika od njezina osnivanja do početka demokratskih promjena i stvaranja samostalne Hrvatske 1990. godine.
Tekst: dr. sc. Ivan Tepeš, Foto: HMI
