CROkulturom po svijetu by Lucija Starčević
Tomislav Mikulić, hrvatski umjetnik, pionir je računalne grafike i računalne animacije. Iako već više od 30 godina živi i radi u Australiji, Mikulić je u domovini ostao zapamćen kao glavni kreativac državne televizije TV Zagreb gdje je od 1980. godine bio voditelj tadašnjega odjela TV-dizajna, a u sklopu kojeg je osnovao i odjel elektroničke grafike. Vodio je tim od 18 umjetnika sličnih sebi koji su razvijali vizualne komponente za program i korporativno brendiranje više od deset godina. Njegov animirani uvodnik za Zimske olimpijske igre u Sarajevu ’84. pobijedio je na međunarodnom natjecanju 1983. godine. Također je autor brojnih drugih animacija za velike međunarodne događaje – uz ostale za natjecanje za pjesmu Eurovizije 1990., Europsko prvenstvo u atletici 1990., Europsko prvenstvo u košarci 1989., Europsko prvenstvo u plivanju 1981., a mnogi će se sjetiti i legendarnog uvodnika „Eurovision“ loga iz 1979. koji je prvi put u povijesti EBU oživio kompjutorskom animacijom. Mikulić je nastavio karijeru u Australiji i danas predaje na konferencijama i radionicama diljem svijeta.
Tomislav Mikulić, unatoč tome što danas živi u iseljeništvu, ostao je za vrijeme rada u domovini zapamćen kao jedan od naših istaknutih grafičkih umjetnika, a talent koji posjeduje u okruženju novih tehnologija digitalno napredne Australije omogućio mu je stvaranje kompjutorske grafike na najvišoj svjetskoj razini. Mikulić je ovog ljeta boravio u Hrvatskoj, gdje je imao pune ruke posla. Početkom srpnja sudjelovao je na velikoj konferenciji Generative Art Summit u Berlinu, a u Galeriji Sveti Ivan Zelina održao je izložbu svojih radova. Nedavno su prije njegova dolaska u Hrvatsku u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti njegovi radovi ponovno zastupljeni u novome postavu stalne izložbe muzeja. Evo što o svemu on sam kaže.
„Čast mi je da su me organizatori simpozija Generative Art Summita Berlin pozvali da održim predavanje kao počasni gost. Taj simpozij jedan je od najznačajnijih u svijetu iz područja kompjutorske animacije, a ove godine tu široku temu podijelili su neformalno na dva dijela – ranu fazu, kojoj ja pripadam kao pionir te grane umjetnosti i kasnu, koja podrazumijeva nove generacije. Publici je bilo iznimno zanimljivo čuti kako smo mi počinjali tih 60-ih i 70-ih godina. Za predavanje sam odabrao jedan neobičan algoritam s početka karijere, opisivao sam kako je izgledala vizualna umjetnost prije novih medija. Tada je ona postojala samo na ekranu i to dok je on uključen. Kalkuliralo se je li to uopće umjetnost. Nije postojao način da se slika izvadi iz ekrana i negdje odnese. Doduše, postojao je ploter, uređaj koji je mogao perom vući crte i na taj način vizualizirati nešto od onoga što je bilo na ekranu“, priča Tomislav Mikulić dodajući kako se smatra da je prihvaćanje kompjutorske grafike u svijetu umjetnosti počelo oko 1964., a blagi otpor prihvaćanju toj grani umjetnosti traje još i danas.
OD MALIH NOGU ZALJUBLJENIK U KOMPJUTOR
Taj svestrani umjetnik čija su djela, moglo bi se reći, dio hrvatske nacionalne kulturne baštine u području kompjutorske grafike, u tu zanimljivu granu umjetnosti zaljubio se listajući američke časopise kasnih 60-ih.
„Bio sam član čitaonice Američkoga kulturnog centra pri Veleposlanstvu na Zrinjevcu. I danas sam beskrajno zahvalan američkoj vladi što nam je tada omogućila slobodan i neograničen pristup stranim časopisima i prema tome uvid u svjetsko stanje, o čemu iz domaćih publikacija nismo znali gotovo ništa. Sjećam se brojeva Timea i Lifea koji su objavljivali npr. poznate Avedonove psihodelične postere Beatlesa i fotografije Zemlje s Mjeseca koje su snimili astronauti Apolla. Ali neusporedivo su me više fascinirali članci o računalnoj grafici koji su bili ilustrirani kompjutorskim grafikama autora kao što su John Mott-Smith i Lloyd Sumner te Kerry Strand u timu Calcomp Co. Bio sam naprosto fasciniran i zaluđenost tom grafikom zatrovala me za čitav život“, kaže Mikulić koji je prvi računalni programski jezik Fortran učio u zagrebačkoj gimnaziji 1970. godine.
„Matematika mi je odlično išla pa su moji roditelji rekli – dobro, onda trebaš upisati i takav fakultet. Već sam tada bio opčinjen brojkama, ali i onime što one mogu proizvesti – u mom slučaju, sliku na ekranu. Upisao sam studij na Fakultetu elektrotehnike Sveučilišta u Zagrebu (ETF) gdje mi je bilo ponuđeno mjesto asistenta u laboratoriju za računalno programiranje“, prisjeća se Mikulić. Imajući u zgradi Fakulteta nesmetan pristup sveučilišnom računalu, provodio sam većinu svoga slobodnog vremena izrađujući grafike s mehaničkim uređajem plotter IBM 1627.“ Svoju prvu kompjutorsku grafiku napravio je 1971. godine.
„Tada se nije moglo samo tako pristupiti računalu kao danas. Na ETF-u je postojala jedna posebna soba, u kojoj je bilo jedno glomazno IBM 1130 računalo s velikim vanjskim jedinicama, periferijama – uređajem za bušenje kartica, line printerom i ploterom za crtanje. Ta prostorija je ujedno i jedina imala air condition jer su se strojevi morali hladiti. Provodio sam cijele noći u tome računalnom centru. Danju sam programski kreirao grafiku, a noću je spori ploter, koji je mogao tijekom jedne noći nacrtati eventualno dvije slike, printao ono što sam nacrtao. Rad tog kompjutora su plaćale tadašnje velike kompanije – Rade Končar, Jugoturbina i slične, a u registru se bilježila svaka milisekunda korištenja rada procesora. Jednog dana me pozvao na red vrlo drag profesor Žepić, pun razumijevanja, jer sam zbog noćnog rada prekoračio korištenje ukupnih sati svih studenata na fakultetu“, prisjeća se s osmijehom Mikulić koji prvu godinu ipak nije završio unatoč nadi njegovih roditelja da će u obitelji stasati inženjer. Upisao se na njihovo razočaranje 1972. na studij tradicionalne umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i stekao titulu akademskog slikara -grafičara.
„Kao i danas, ni tada se nije moglo upisati samo tako na Akademiju. Praksa je bila da godinu prije studija pohađaš kao i danas satove crtanja, slikanja i slično kako bi se što bolje pripremio za prijemni, a morao si predati i portofolio svojih radova. Ja nisam imao ni jedno ni drugo. Satove nisam pohađao, a skup crteža sam predao tako što sam iz bilježnica iz srednje škole izvadio stranice na kojima sam crtao iz dosade za vrijeme predavanja. Kasnije sam čuo od profesora da su bili iznenađeni takvom prezentacijom“, prisjeća se Mikulić koji je upisao studij na Akademiji od prve i završio je u redovitome roku diplomiravši u klasi profesora Alberta Kinerta. Bio je ujedno prvi student Akademije koji svoj diplomski rad nije napravio ručno nego kompjutorski.
„Zahvaljujući Svjetskom festivalu animiranog filma, Zagreb filmu i Zagrebačkoj školi animiranog filma, mi koji smo imali sreću odrastati u ovome kulturnom okruženju imali smo priliku gledati i projekcije vrhunskih djela autora poput Normana McLarena i Johna Whitneya. Pod okriljem Muzičkog biennala u Zagrebu u 1970-im doživio sam nastup Johna Cagea, ali i audio-video-olfaktornu prezentaciju koju je osobno vodio John Whitney Jr. Tada sam prvi put pogledao njegov animirani film Terminal Self, koji je u meni probudio novu strast, a to je bilo kako otići negdje i isprobati opremu s ovakvim fantastičnim kapacitetima“, naglašava Mikulić opisujući tadašnje okruženje koje ga je inspiriralo.
Paralelno sa studijem, Mikulić je radio grafike. Usporedno s razvijanjem crtačkih vještina, izradio je brojne računalne grafike koje je počeo izlagati. Time je stekao mjesto u avangardnome umjetničkom pokretu „Nove tendencije“ s devet računalnih grafika uvrštenih u svjetski poznatu izložbu „Tendencije 5“ 1973. godine. Tri godine kasnije imao je prvu samostalnu izložbu u Galeriji Nova u Zagrebu i prikazao prvi kompjutorom animirani film u zemlji. Sam je napisao računalne programe i razvio algoritam kasnije iznimno popularan kao morphing. U to vrijeme Tomislav Mikulić i Vilko Žiljak iz Zagreba bili su jedini u Jugoslaviji koji su se bavili kompjutorskom grafikom i izlagali na međunarodnim izložbama.
TV ZAGREB – PREDVODNICA TADAŠNJEGA DIZAJNA NA EKRANU
Kao slobodni umjetnik Mikulić je nakon prepoznatljiva rada u zemlji i inozemstvu dobio ponudu da radi na unapređenju dizajna na Televiziji Zagreb.
„Još kao slobodnjak radio sam dosta ‘špica’ za televiziju, što mi je omogućilo da je moje radove vidjelo jako puno ljudi. Jedan dan me pozvao Josip Gobac, direktor RTV-a, i predložio mi da svoje znanje u području elektroničke grafike primijenim za ilustriranje programa u odjelu TV-dizajna u sklopu Scenografije umjesto što obrađujem birokratske podatke u administraciji računskog centra TVZ-a u kojem sam se prvo zaposlio na televiziji. Dolaskom u taj odjel počeo sam uvoditi primjenu elektroničkih uređaja, u početku character generatora Chyron i Aston 4, a kasnije grafičke stanice Flair i uređaja za 3D animaciju TDI. Odjel TV- dizajna i animacije koje smo proizvodili pružili su mogućnost Televiziji Zagreb da odskoči od svih ostalih u državi. Ta kvaliteta bila je jako vidljiva i prepoznatljiva na ekranu“, objašnjava Mikulić koji je tijekom rada na televiziji napravio i šest minuta kratkog animiranog videa „Ples“ („The Dance“) s plesačicom (Zagorka Živković) koja nastupa u virtualnom, računalno animiranom prostoru. „Ples“ je uvršten u službeni natjecateljski program Svjetskog festivala animacije u Ottawi 1980.
ODLAZAK U AUSTRALIJU
„Razlozi za moj odlazak bili su ekonomske prirode. Prvo i nezamislivo, bio sam kompjutorski umjetnik u zemlji (bivšoj Jugoslaviji) gdje je zakonom bio zabranjen uvoz kompjutora. Možete li zamisliti da nisam smio kupiti kompjutor. To su bile nezamislive zabrane, a i danas se pitam zbog čega su to zabranjivali, od čega su nas ‘štitili’, od znanja? Supruga, ja i dvoje djece živjeli smo u stanu u 20 kvadrata u kojem je bilo sve – kuhinja, dnevni i spavaći dio i moj studio u kojem sam radio. Na Televiziji je tada postojala lista zaposlenika kojima je najpotrebnija pomoć u rješavanju stambenog problema. TV Zagreb je pomagala zaposlenicima u kupovini stana. Naravno, to je bila farsa kojom su moćnici dobivali stanove. Nekoliko puta sam bio na vrhu liste za kredite koje je dodjeljivala televizija, ali nisam ga dobio iako sam imao sve uvjete, odnosno više nego oni koji su stavljeni prije mene na listu. Teško sam se nosio s tom nepravdom i nemogućnošću da unatoč svom talentu, ali ponajprije trudu i radu, dobijem priliku pristojno živjeti. Tog ljeta 1989. otišao sam u Australiju na godišnji odmor. Bio sam mjesec dana u Melbourneu i kad sam se vratio rekao sam supruzi – Ja idem, tko ide sa mnom? Shvatila je da se ne šalim i da nam je to prilika za novi kvalitetan život koji sam kasnije i ostvario“, kaže Mikulić koji se bez razmišljanja preselio u Melbourne.
Mikulić je nakon dolaska u Australiju osnovao 1992. vlastiti studio za animaciju i grafički dizajn, „High Resolution Design Studio“. Njegovu animaciju odabrala je tvrtka Autodesk, Inc. i uključila je u svoj showreel na SIGGRAPH ’96. Iste godine bio je jedan od trojice nominiranih animatora za godišnju nagradu Australian Effects and Animation Festival, najprestižniju australsku nagradu za animaciju.
UZLAZNA KARIJERA I MEĐUNARODNE NAGRADE
Godine 1998. pridružio se timu koji je radio na virtualnoj grafici na australskoj televizijskoj mreži Channel 7. Radio je grafiku za sustav Virtual Sports, uključujući popularnu „Žutu liniju“ za plivačka natjecanja na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine. Nakon toga, Mikulić se pridružio timu (CELTS) koji proizvodi interaktivni materijal za podršku učenju i poučavanju na Sveučilištu Monash, najvećem sveučilištu u Australiji. Adobe certificirani stručnjak za Flash program za animaciju postao je 2006. godine.
Pobijedio je na natječaju za umjetnost i dizajn „Urban Forest“ koji je organizirao grad Melbourne 2011., točno 40 godina nakon što je napravio svoju prvu računalnu grafiku. Tomislav Mikulić aktivan je u hrvatskoj zajednici u Australiji svih godina koliko tamo živi, a hrvatski govori baš onako kao da je sada došetao tu iza ugla, iz Kačićeve preko Zrinjevca, s jakim purgerskim naglaskom koji se sve ove godine nije izgubio u iseljeništvu.
Tekst: Jelena Badovinac Dimitrijević Foto: Privatna arhiva
