U povodu 75. obljetnice osnivanja Hrvatske matice iseljenika u seriji članaka tijekom 2026. godine osvrnut ćemo se na Matičine aktivnosti, projekte, ljude i događaje, koji su obilježili njezino djelovanje u povijesti. Serija članaka neće biti poredana kronološki, nego tematski jer će biti povezana i s nekim drugim važnim povijesnim događajima za Hrvatsku, koji su također u vrijeme kada su se događali našli značajno mjesto u časopisu Matici.
Prvo ovogodišnje izdanje posvećeno je osnivanju Hrvatske matice iseljenika, odnosno Matice iseljenika Hrvatske (dalje: Matica iseljenika) kako se tada nazivala, te djelovanju dr. Franje Tuđmana u njoj tijekom 1960-ih godina. Tuđman je bio prvi hrvatski predsjednik, te stoga zauzima vrlo važno mjesto u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, a Matica iseljenika ima privilegij da je on ostavio traga u njezinoj djelatnosti te je stoga značaj njegova djelovanja, uz samo osnivanje Matice iseljenika, istaknut upravo prvim Matičinim brojem u ovoj obljetničkoj godini.
U trenutku osnivanja Matice iseljenika u svijetu je, prema procjenama, živjelo između jedan i pol i dva milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, najviše u SAD-u i južnoameričkim državama, zatim u Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Africi i u europskim zemljama. Među njima su bili stariji iseljenici, pristigli u iseljeništvo krajem 19. stoljeća, zatim njihovi potomci i na posljetku noviji hrvatski iseljenici, pristigli u iseljeništvo slomom NDH u svibnju 1945. godine. Ti noviji iseljenici počeli su se vrlo brzo organizirati u hrvatska društva i politički aktivirati na antikomunističkoj platformi zagovaranjem uspostave neovisne hrvatske države izvan okvira Jugoslavije. Upravo su ti najnoviji iseljenici, većinom politički emigranti, postali veliki problem za novu jugoslavensku socijalističku vlast koja je uspostavljena završetkom Drugoga svjetskog rata. Suzbijanje utjecaja poslijeratne političke emigracije među sveukupnim iseljeništvom bila je jedna od važnijih preokupacija institucija jugoslavenskih vlasti usmjerenih prema iseljeništvu, pa tako i Matice iseljenika.
Istodobno je u prvim poslijeratnim godinama postojala i snažna kampanja povratka iseljenika u novu Jugoslaviju, koja nije ispunila svoja očekivanja jer su se mnogi, uvidjevši lošu situaciju u Jugoslaviji, ponovno vratili u svoja iseljenička odredišta. No, jedan manji dio, ponajprije lijevo orijentiranih politički aktivnih iseljenika, ostao je živjeti u Jugoslaviji, od kojih su neki sudjelovali i u osnivanju Matice iseljenika.
Matica iseljenika Hrvatske utemeljena je na osnivačkoj skupštini održanoj 12. veljače 1951. godine. Osnovana je na inicijativu iseljenika-povratnika, a prvi predsjednik bio je dr. Zlatan Sremec. Na osnivačkoj skupštini su se, uz iseljenike-povratnike, u radnom predsjedništvu nalazili i hrvatski pjesnik Miroslav Krleža te kipar Antun Augustinčić. Sjedište Matice iseljenika nakon osnivanja pa sve do izgradnje Doma iseljenika bilo je u prostorijama u Gajevoj ulici br. 2a u Zagrebu, u kojima je u rujnu 1951. otvorena i čitaonica namijenjena povratnicima u domovinu. Matičina čitaonica vrlo brzo je nakon otvaranja postala jedna od najposjećenijih čitaonica u Zagrebu. Prilikom osnivanja osnivači Matice iseljenika pred nju su postavili i određene ciljeve: pomoć iseljenicima i njihovim društvima da se povežu s kulturnim ustanovama, organizacijama ili pojedincima u domovini s ciljem što bolje suradnje na kulturnom polju; rad na obostranoj razmjeni kulturnih i javnih djelatnika i gostovanja kulturnih društava; obavještavanje iseljenika, njihovih društava i tiska o materijalima koji zanimaju javnost u domovini radi upoznavanja sa životom i radom iseljeništva; pomoć iseljeničkim školama s hrvatskim nastavnim jezikom u školskim materijalima; omogućavanje školovanja učenika i studenata iz iseljeništva u domovini; upoznavanje iseljenika sa životom i radom u njihovu rodnom kraju; rad na razmjeni izaslanstava između domovine i iseljeništva radi boljeg upoznavanja; pružanje pomoći iseljenicima u rješavanju njihovih pitanja kod jugoslavenskih vlasti; i na kraju pružanje pomoći iseljenicima da dođu u uzajamnu vezu sa svojim rođacima i znancima, surađujući pri tome s iseljeničkim organizacijama, tiskovinama i jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u inozemstvu.
SJEDIŠTE ISELJENIČKE KULTURE
Matica iseljenika osnovana je kao kulturno-prosvjetno društvo sa svrhom održavanja kulturnih i prijateljskih veza iseljeništva i domovine. Od prosinca 1951. počela je izdavati i svoj časopis Maticu, isprva kao dvomjesečnik, a od siječnja 1953. kao mjesečnik. Zadatak časopisa Matice bilo je obavještavanje iseljenika o životu u njihovu „starom kraju“, a istodobno i obavještavanje javnosti iz domovine o životu iseljenika u stranom svijetu. Od 1955. započela je izdavati i godišnjak Iseljenički kalendar. Matica iseljenika ubrzo je razvila odnose s pripadnicima hrvatske nacionalne manjine koji su živjeli u susjednim zemljama, pogotovo s gradišćanskim Hrvatima iz Austrije. Već u prvoj godini nakon osnivanja Matica iseljenika osnovala je svoje podružnice u Rijeci i Splitu, a kasnije i u drugim gradovima. Od samog osnivanja Matice iseljenika iseljenici koji su posjećivali domovinu počeli su navraćati u njezine prostorije, a oni koji to nisu mogli pismeno su se obraćali za pomoć oko raznih pitanja. Osim u Hrvatskoj, istodobno su osnovane Matice iseljenika i u drugim jugoslavenskim republikama, a na inicijativu Matice iseljenika Hrvatske u suradnji s njima je od 1954. započelo i organiziranje Iseljeničkog tjedna.
Tijekom 1950-ih godina Matica iseljenika nabavljala je za iseljenike i njihove organizacije narodne nošnje, tamburaške instrumente, glazbene note, gramofonske ploče, školske knjige i magnetofonske vrpce, što je imalo i značajnu ulogu u očuvanju hrvatskoga jezika među iseljenicima. Zauzvrat su iseljenici i njihovi klubovi prikupljali dokumentaciju povijesnog značenja za iseljeništvo i slali Matici iseljenika za Matičin Povijesni odjel, koji je osnovan 1958. godine.
Razdoblje Matičine povijesti od njezina osnutka do sredine 1960-ih godina obilježili su predsjednički mandati dr. Zlatana Sremeca od 1951. do 1958. i Vicka Krstulovića od 1958. do 1964. godine. Krstulovićev mandat obilježila je izgradnja Doma iseljenika na Trnjanskoj cesti. Kamen temeljac za njegovu izgradnju postavljen je 1961. godine, dok je dovršetak izgradnje i njegovo svečano otvorenje bilo 26. ožujka 1964. godine. Od tada pa nadalje, sve do današnjih dana, Dom iseljenika ostao je Matičino sjedište. Otvorenje Doma iseljenika označilo je i početak mandata Matičina predsjednika Većeslava Holjevca, koji je na toj dužnosti ostao do 1968. godine. Upravo u vrijeme njegova mandata započelo je i znatno širenje Matičina djelovanja, što se podudarilo i s novim iseljeničkim valom koji je tada zahvatio Hrvatsku. Holjevčev mandat bio je snažno i politički obilježen kao vremenska prethodnica hrvatskome nacionalnom pokretu, poznatijem pod nazivom Hrvatsko proljeće. To je ujedno bilo i najburnije politički obojeno razdoblje u Matičinoj povijesti tijekom razdoblja socijalističke Jugoslavije, a važna sastavnica toga razdoblja u Matici iseljenika bio je Holjevčev prijatelj i bliski suradnik Franjo Tuđman.
TUĐMAN INICIRAO AKTIVNIJI PRISTUP PREMA HRVATSKOJ MANJINI
Tuđmanovo djelovanje u Matici iseljenika trajalo je u dva dvogodišnja mandata u razdoblju od 1964. do 1968. godine, s time da je njegova pasivizacija u radu započela u travnju 1967., nakon izbacivanja iz Saveza komunista. Prvi mandat Tuđmanova djelovanja u Matici iseljenika započeo je usporedo s izborom Većeslava Holjevca za njezina predsjednika na 8. redovitoj godišnjoj skupštini Matice, održanoj 27. ožujka 1964. godine. Tuđman je tada izabran za člana Glavnoga i Izvršnoga odbora Matice iseljenika. Konstituirajuća sjednica Izvršnoga odbora Matice održana je 10. travnja 1964., a na njoj je Tuđman izabran za predsjednika Komisije za povijest iseljeništva. Kao predsjednik te Komisije Tuđman je imao i ključnu ulogu u osnivanju Zavoda za migracije i narodnosti, preteče današnjeg Instituta za istraživanje migracija. Upravo je Tuđman imao uvodno izlaganje o potrebi osnivanja Zavoda na Matičinoj sjednici Izvršnoga odbora održanoj 26. svibnja 1965., kada je na kraju i donesena Odluka o osnivanju Zavoda. Uloga Zavoda bila je znanstveno proučavanje hrvatskog iseljeništva, a temelj za početak njegova rada bio je Povijesni odjel Matice iseljenika, koji se stopio s novoosnovanim Zavodom, a njegovi djelatnici su postali i djelatnici Zavoda. Tuđman je do kraja svoje aktivnosti u Matici iseljenika ostao glavna poveznica sa Zavodom, prvo kao član Savjeta Zavoda, a od siječnja 1968. i kao član Znanstvenoga vijeća Zavoda.
Od početka svoga djelovanja u Matici iseljenika, Tuđman se zalagao i za aktivniji pristup prema Hrvatima koji su imali status nacionalne manjine u susjednim zemljama pa se zalagao za povećanje financiranja hrvatske manjine u Mađarskoj, a predlagao je i širenje Matičina djelovanja prema hrvatskoj manjini u Slovačkoj i Rumunjskoj, što je prihvaćeno već u programu rada Matice za 1965. godinu.
Tuđman je u tome prvome mandatnom razdoblju napisao i članak za Matičin godišnjak Iseljenički kalendar za 1965. godinu, pod naslovom „Stvaranje jugoslavenske države“, koji je izazvao rasprave u tadašnjim političkim krugovima. Sporan je bio zadnji dio članka u kojemu je Tuđman kritizirao nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. naglasivši kako ujedinjenje nije bilo rezultat promišljenog dogovora niti demokratski provedenog sporazuma, nego je bilo rezultat nametanja „hegemonije srpske buržoazije“. Nametanje hegemonije poistovjetio je s unitarističko-centralističkom koncepcijom nove države i idejom integralnog jugoslavenstva za koju, po njemu, nisu postojali povijesni, nacionalno-politički i ekonomsko-kulturni preduvjeti. S obzirom na aktualnost tih zaključaka i u vrijeme kada je tekst tiskan, pojedinci iz Matice žalili su se sekretaru Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH), koji je rekao da takvi stavovi nisu prihvatljivi i da treba paziti da ne dospiju u javnost. No, unatoč tome ti zaključci su ipak dospjeli u javnost jer je Matičin Iseljenički kalendar distribuiran po cijelome svijetu u sredinama gdje žive hrvatski iseljenici.
Tuđman je, osim djelovanja u Matici iseljenika, tijekom 1960-ih ostvario i niz zapaženih rezultata na drugim poljima, ponajprije znanstvenom. Od 1961., nakon napuštanja aktivne vojne službe u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) u činu general majora, obnašao je dužnost direktora novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta, današnjega Hrvatskog instituta za povijest. Godine 1965. doktorirao je povijest na Filozofskome fakultetu u Zadru s tezom „Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.“. Iste godine postao je i zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske (SRH). Od 1963. bio je i izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
MATICA – „ŽARIŠTE HRVATSKOGA NACIONALIZMA“
Tuđmanovo djelovanje u Matici iseljenika nastavljeno je i izborom u drugi mandat na 9. redovitoj godišnjoj skupštini Matice iseljenika, održanoj 20. svibnja 1966. godine, kada je izabran u Glavni odbor. Taj mandat obilježio je Tuđmanov put u Sjedinjene Američke Države (SAD) u ljeto 1966. i političke turbulencije nastale nakon objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 17. ožujka 1967. godine. Nakon toga je u Hrvatskoj krenuo obračun sa svima onima koji su bili potpisnici Deklaracije, ali i onima koji to nisu bili, ali su optuženi za nacionalističko djelovanje, među kojima se našao i Tuđman. Matica iseljenika Hrvatske tada je označena kao jedno od žarišta hrvatskoga nacionalizma. U Matici iseljenika je, uz njezina predsjednika Holjevca, glavna meta bio Tuđman, pogotovo njegovo djelovanje nakon povratka s puta po SAD-u.
Tuđman je u SAD-u boravio od lipnja do rujna 1966., ponajprije kao znanstvenik i ravnatelj Instituta za historiju radničkog pokreta na poziv američkog Sveučilišta Harvard. No, put je produljio još tjedan dana kako bi u ime Matice iseljenika kontaktirao s vodstvom Hrvatske bratske zajednice (HBZ), s kojom je Matica iseljenika održavala dugogodišnje prijateljske veze. Tom prilikom obišao je i hrvatske iseljeničke zajednice u Pittsburghu, Washingtonu, Clevelandu i New Yorku. Osim s predstavnicima HBZ-a, Tuđman se sastao i s hrvatskim političkim emigrantima, odnosno hrvatskim intelektualcima, koji su bili članovi Hrvatsko-američkog akademskog kluba iz Clevelanda i Hrvatske akademije iz New Yorka. Tuđman im je tom prilikom predlagao suradnju s Maticom iseljenika i poticao ih na obilazak domovine, a u slučaju bilo kakvih teškoća preporučio im je javljanje u Maticu za dodatne informacije.
SPORNO PREDAVANJE NAKON POVRATKA IZ SAD-A
U to vrijeme takvi prijedlozi bili su vrlo izazovni jer je među emigracijom vladao veliki zazor prema vezama s domovinom, njezinim socijalističkim institucijama pa i posjetima Hrvatskoj. No, istodobno se u iseljeništvu događao proces u kojem je dio emigracije ipak napuštao takve stavove i postao sklon suradnji s domovinom, što je Tuđman i osjetio tijekom svoga boravka. Nakon povratka iz SAD-a Tuđman je 28. listopada 1966. u prostorijama Matice iseljenika u Domu iseljenika održao predavanje o svojem putovanju i na njemu izrekao nekoliko teza koje su kasnije iskorištene kao argumenti i dokazi za njegovo nacionalističko djelovanje u Matici iseljenika. Tuđman je na predavanju iskazao potrebu uspostavljanja novoga smjera u odnosima prema hrvatskim iseljenicima koji je uključivao pozitivan odnos prema pripadnicima hrvatske političke emigracije, što je izazvalo osudu jednog dijela članova Matičina Glavnog odbora koji se nisu slagali s takvim načinom razmišljanja. Tuđman je smatrao kako Matici iseljenika ne bi trebala biti zanimljiva samo starija emigracija okupljena oko HBZ-a, nego i nova emigracija, pogotovo intelektualci s kojima je uspostavio vezu tijekom boravka u SAD-u, okupljeni oko Hrvatske akademije Amerike iz New Yorka i Hrvatsko-američkog akademskog kluba iz Clevelanda. Smatrao je da je u tim organizacijama okupljen znatan broj hrvatskih intelektualaca-emigranata, istaknutih i uglednih znanstvenika, javnih djelatnika i sveučilišnih profesora koji uživaju dosta veliki ugled u američkom društvu. Smatrao je kako su to sve dobri i marljivi Hrvati, znanstvenici, koji su boraveći u SAD-u osjetili da hrvatsko ime i hrvatska povijest nisu dovoljno točno prikazani u američkoj javnosti, pogotovo znanstvenoj. Posebno je u svojem predavanju istaknuo pojedince kao što su Mate Meštrović – sin poznatoga kipara Ivana Meštrovića, Karlo Mirth, Jere Jareb, Stanko Vujica, Jure Prpić i drugi. Tuđman je na predavanju spomenuo i kako bi trebalo iskoristiti proces među iseljenicima, pogotovo emigrantima-intelektualcima, koji se otvaraju za suradnju s domovinom bez obzira na socijalističko društveno-političko uređenje u njoj. Neki iz Matice smatrali su i kako je časopis Matica tih godina pridonio takvoj atmosfera među iseljenicima, a Holjevac i Glavni odbor većinom su prihvatili Tuđmanove stavove i zaključke s tog predavanja. S druge strane, Tuđmanovi i Holjevčevi kritičari iz Matice iseljenika takve stavove smatrali su neprihvatljivim jer su pojedinci iz emigracije s kojima je Tuđman predlagao suradnju bili neprestano neprijateljski raspoloženi prema Jugoslaviji i o tome učestalo pisali u emigrantskom tisku.
Tuđman je nakon povratka iz SAD-a i održanog predavanja bio imenovan i predsjednikom Matičine Komisije za Sjevernu Ameriku na sjednici Matičina Izvršnoga odbora održanoj 25. studenoga 1966. godine. Između ostalih, za članove te Komisije bili su imenovani i Šime Balen, Stjepan Lojen i Vlado Gotovac. Komisija za Sjevernu Ameriku uživala je najveći ugled u MIH-u te je raspolagala najvećim financijskim sredstvima jer je pokrivala najveći broj iseljenika.
Nakon objave spomenute Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika Matica iseljenika došla je pod povećalo tada osnovane „Komisije Izvršnog komiteta CK SKH za ispitivanje nacionalističkih pojava u Matici iseljenika Hrvatske“, čiji su članovi na čelu s Milkom Planinc nekoliko dana, počevši od 23. svibnja 1967., ispitivali djelatnike i dužnosnike Matice iseljenika, zaključno s Većeslavom Holjevcem, ispitanim 31. svibnja. Tada je Komisija, uz ostalo, propitkivala cjelokupno Tuđmanovo djelovanje u Matici iseljenika, a u cjelini gledajući, najviše mu se zamjeralo stalno isticanje hrvatstva nauštrb jugoslavenstva. Glavni krimen bilo mu je spomenuto predavanje nakon povratka iz SAD-a, kao i spomenuti članak objavljen u Matičinu Iseljeničkom kalendaru za 1965. godinu. Komisija je zaključila kako je Tuđman na predavanju organizacije hrvatskih intelektualaca iz SAD-a prikazao u pogrešnom svjetlu, prikazujući ih kulturnim institucijama, tražeći tješnju suradnju s njima bez dovoljno upozorenja o kakvim je organizacijama riječ. Komisija je stekla uvjerenje da se radi o organizacijama koje su samo po nazivu kulturno i politički neutralne, s time da su pojedinci u njima neprijateljski raspoloženi prema socijalističkoj Jugoslaviji. Od Holjevca je zatraženo da od Tuđmana traži ostavku na članstvo u Glavnom odboru Matice, što se na kraju nije dogodilo. Iako je već u to vrijeme Tuđman isključen iz Saveza komunista, ostao je, unatoč svim pritiscima, član Glavnog odbora Matice iseljenika sve do izbora novog vodstva na redovitoj skupštini održanoj u ožujku 1968. godine. No, Tuđman je svoju aktivnost u Matici iseljenika ipak pasivizirao i njegova zadnja prisutnost zabilježena je na 8. sjednici Glavnog odbora Matice iseljenika održanoj 30. ožujka 1967. godine.
Tuđmanov trag djelovanja u Matici iseljenika odrazio se i na ukupnu hrvatsku političku povijest pa se stoga to razdoblje njegova djelovanja u suradnji s Većeslavom Holjevcem smatra početkom procesa Hrvatskog proljeća, koje je svoj vrhunac dostiglo 1971. godine. Neki ih stoga smatraju vjesnicima Hrvatskog proljeća.
Tekst: dr. sc. Ivan Tepeš, Foto: Arhiva 
