Hrvatski hodočasnici nade s raznih meridijana
Ususret najvećem kršćanskom blagdanu mira i nade – Uskrsu, razgovarali smo s dr. vlč. Tomislavom Markićem, ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.
Velečasnome dr. sc. Tomislavu Markiću teče treći mandat na poziciji čelne osobe Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, a sudeći prema agilnosti toga svećenika Zagrebačke nadbiskupije mogao bi u radu s hrvatskim iseljeništvom nadmašiti legendarnog najdugovječnijeg ravnatelja Inozemne pastve Katoličke crkve u Hrvata monsinjora Vladimira Stankovića. Ovaj rođeni Zagrepčanin (12. rujna 1969.) i druželjubivi teolog proveo je formativne godine u migrantskim prilikama Austrije, gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču stekao magisterij iz religiozne pedagogije i pastoralne teologije, obranivši na tome znanstvenom polju doktorsku disertaciju 2005. godine na temu: „Mir je djelo pravde. Zauzimanje hrvatskih katoličkih biskupa za mir u ratu u Hrvatskoj (1991. – 1995.)“.
Obnašao je brojne odgovorne dužnosti u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Od rujna 2014. obnaša službu nacionalnog ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koordinirajući pastoralnu skrb za hrvatske vjernike diljem svijeta.
Dugogodišnji ste ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Možete li nam pobliže objasniti što ta služba obuhvaća i koje su Vaše glavne zadaće kao ravnatelja?
Jedanaesta je godina kako obavljam službu nacionalnoga ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Ravnateljstvo je inače zajednički ured Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu. A zadaća koju su mi tim imenovanjem povjerili hrvatski biskupi iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine sastoji se ponajprije u koordinaciji rada hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara, kojih trenutačno diljem svijeta ima 180. U sustavu hrvatske inozemne pastve trenutačno djeluje 184 svećenika, nešto manje od pedeset časnih sestara, pedesetak pastoralnih suradnika i suradnica te isto toliko tajnica i tajnika, zaposlenih u našim pastoralnim prisutnostima. Dakle, ukupno govorimo o sustavu u kojemu djeluje gotovo 350 osoba.
Ravnateljstvu je nadređeno Vijeće Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, kojemu je posljednjih pet godina na čelu nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić, tako da svoju službu ravnatelja obavljam u tijesnoj suradnji s njime kao i s članovima Vijeća, koje čine predstavnici redovnika i redovnica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, zatim delegati hrvatske inozemne pastve za sljedeća pastoralna područja: Sloveniju, Austriju, Njemačku, Švicarsku, Zapadnu Europu, Skandinaviju, Kanadu, Sjedinjene Američke Države, Južnu Ameriku i Oceaniju. Kako u Njemačkoj djeluje najveći broj hrvatskih katoličkih misija i zajednica, ova zemlja u sastav Vijeća daje i po jednu predstavnicu časnih sestara, kao i pastoralnih suradnika i suradnica.
Uz redovito vođenje Ravnateljstva kao ureda, zadaće ravnatelja su da u dogovoru s nadležnim biskupima i redovničkim poglavarima pronalazi svećenike i pastoralne djelatnike za upražnjena mjesta u hrvatskim katoličkim župama i misijama, zatim da podnosi redovita izvješća o stanju u hrvatskoj inozemnoj pastvi biskupima i članovima Vijeća, da promiče suradnju i povezanost s nadležnim crkvenim osobama i ustanovama u zemljama u kojima žive hrvatski katolici, da održava veze s hrvatskim katoličkim župama i misijama diljem svijeta, s područnim delegatima za hrvatsku inozemnu pastvu u pojedinim zemljama te sudjeluje na radnim i prigodnim sastancima hrvatskih misionara i pastoralnog osoblja. Također, prema potrebi surađuje s vatikanskim Dikasterijem za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, kao i s drugim crkvenim tijelima koja se bave migracijama te redovito sudjeluje u radu drugih crkvenih i civilnih ustanova povezanih s hrvatskim iseljeništvom.
Hrvatske katoličke misije počele su se osnivati usporedo s prvim valovima iseljavanja. Koliko je djelovanju misija organizacijski pomoglo ustrojavanje Ravnateljstva od 1966. naovamo? Koliko je bila važna njihova uloga u očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta među hrvatskim iseljenicima?
Mi kao narod s dugom poviješću iseljavanja možemo reći da je pastoralna skrb za iseljene Hrvate stara koliko i njegove seobe jer su se s narodom selili i njegovi svećenici, što se vidi na primjeru hrvatskih nacionalnih manjina u susjednim zemljama. Također je bilo primjera privremene organizirane pastoralne skrbi kao kada su naši ljudi radili na prokopavanju Sueskoga kanala, a dubrovački biskup je za njih oko 3.000 tada poslao službenog hrvatskog dušobrižnika. Trajna, organizirana skrb Katoličke crkve za hrvatske iseljenike započela je prije više od 130 godina, odnosno 1894. godine kada je u Pittsburghu u Pennsylvaniji, u Sjedinjenima Američkim Državama, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer na molbu hrvatskih iseljenika onamo poslao hrvatskog svećenika Dobroslava Božića te je ondje sagrađena prva hrvatska crkva u iseljeništvu. Najveći broj hrvatskih etničkih župa u Americi osnovan je u prva dva desetljeća 20. stoljeća. Dakako, sva iseljavanja prošlog stoljeća rezultirala su značajnim brojem naših novih pastoralnih prisutnosti.
Sljedeće godine napunit će se 60 godina od imenovanja prvog nacionalnog ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu u osobi vlč. Vladimira Vincea. Njega je naslijedio, nakon prerane smrti u avionskoj nesreći prigodom povratka iz Južne Amerike, i tu službu obavljao punih trideset godina pokojni prelat Vladimir Stanković, a spominjem i ravnatelje poslije njega: prof. dr. Peru Aračića, vlč. Peru Ivana Grgića, don Antu Kulešu i fra Josipa Bebića. Svakako da je osnutak Ravnateljstva dao novi zamah i potreban organizacijski okvir dušobrižništvu iseljenih Hrvata, koje je bilo posebno izazovno voditi tijekom komunističkog i socijalističkog razdoblja vlasti u Hrvatskoj. Mnogi su tome dali značajan doprinos, a uz već spomenutog prelata Stankovića ističem ovdje i blagopokojnog kardinala Franju Kuharića, koji je kao zagrebački nadbiskup često i rado posjećivao naše misije i župe u iseljeništvu. Za potrebu izrade jednog znanstvenog članka o tome izračunao sam kako je kardinal Kuharić tijekom svoje biskupske službe u pohodima hrvatskoj inozemnoj pastvi proveo ukupno 467 dana, što iznosi jednu cijelu godinu, tri mjeseca i 12 dana, što je gotovo pet posto Kuharićeva vremena provedenog u službi zagrebačkog nadbiskupa. U to Stankovićevo i Kuharićevo vrijeme pripada i organizacijski maksimum od gotovo 250 hrvatskih katoličkih župa i misija po cijelom svijetu.
Njihova je uloga bila i ostala neprocjenjiva ne samo u očuvanju vjerničkog identiteta i predanju poklada vjere novim naraštajima, već i u očuvanju nacionalnog identiteta hrvatskih iseljenika budući da se uz te naše zajednice uvijek gradilo i zajedništvo preko kulturnih, obrazovnih, tradicijskih, sportskih sadržaja, pa sve do gastronomskih, što je očuvalo identitet hrvatskog čovjeka pa i ondje gdje su već treći ili četvrti pa i peti naraštaji hrvatskih potomaka postoji svijest o podrijetlu. Vrijedno je spomenuti kako su naše misije i župe dugo vremena bile i jedina mjesta slobode gdje su se nesmetano mogli okupljati Hrvati, bez obzira na svoja politička i druga uvjerenja.
SUVREMENA MOBILNOST OBITELJI
Koliko se mijenja profil iseljenih Hrvata danas u odnosu na prijašnje generacije te, s druge strane, kako se uloga svećenika i pastoralnih djelatnika mijenja u kontekstu suvremenih migracija?
Današnji hrvatski iseljenici ljudi su mlađih do srednjih godina, koji se češće nego prije iseljavaju sa svojim obiteljima. Novi iseljenici su bolje obrazovani, bolje znaju jezik zemlje u koju dolaze te se naravno dobro služe modernim komunikacijskim sredstvima i društvenim mrežama, kojih ranije nije bilo. Oni se lakše i brže integriraju te manje traže pomoć naših pastoralnih djelatnika u prvom snalaženju u novoj sredini, iako se i to događa. U našim misijama više ne djeluju socijalni radnici kao što je to bilo još do devedesetih godina prošlog stoljeća kada su naše misije, osobito u Njemačkoj, bile gotovo jedina moguća susretišta i mjesta za dobivanje pomoći i u socijalnom pogledu glede zapošljavanja, pronalaženja stana i slično.
Svećenici i pastoralni djelatnici mogu se u novim okolnostima više i jače posvetiti svom izvornom, pastoralnom poslanju, a na to ih nerijetko i potiču smjernice za pastoral zajednica drugih materinskih jezika pojedinih mjesnih crkvi. No, naše misije i zajednice i nadalje našim iseljenicima i njihovim potomcima pružaju djelić domovine i zavičaja u stranom okruženju, koji nijedna druga organizacija ili udruga ne može nadomjestiti.
MEĐUKULTURALNO ZAJEDNIŠTVO NASUPROT ASIMILACIJI
Svjedočimo gašenju pojedinih katoličkih misija u inozemstvu s jedne strane te recentnom iseljeničkom valu s druge strane. Što smatrate najvećim izazovima u hrvatskoj inozemnoj pastvi danas?
Najveća teškoća i izazov pred kojim se nalaze naše župe i misije u inozemstvu sastoji se u prenošenju poklada vjere. Prijenos vjere, osobito mlađim naraštajima, sve je zahtjevniji. Mlađi naraštaji žive u drukčijem svijetu te su s jedne strane, one virtualne, više povezani, no s druge, stvarne strane, manje su međusobno povezani, naglašeno su individualizirani jer napredne komunikacijske mogućnosti istodobno zarobljavaju i zatvaraju pojedince u svijet koji je odvojen od zajednice. Međutim, to pruža i nove mogućnosti naviještanja putem digitalnih medija i društvenih mreža. S tim izazovom uspješnije se dakako nose mlađi svećenici jer su i sami dijelom stasali u takvome svijetu. Uz to, župe u inozemstvu više su izložene inkulturaciji, integraciji, asimilaciji s obzirom na društvene odnose. S crkvene pak strane, promjene u mjesnim crkvama pretaču se i na misije, a to često znači reorganizaciju i mogući gubitak određene samostalnosti, uvođenje novih odnosa u pastoralu, pri donošenju odluka i slično.
Drugi veliki izazov sastoji se u pronalaženju dovoljnoga broja svećenika za naše misije u inozemstvu. Ranije je to bilo lakše jer je bilo više svećenika, a sada se dogodilo da se broj iseljenika relativno naglo povećao, a s time i njihove pastoralne potrebe u iseljeništvu, dok mi kao Crkva to nismo u mogućnosti uvijek pratiti i na njih adekvatno personalno odgovoriti. Sve se češće događa da biskupije ili provincije koje su do sada davale svećenika za određenu misiju više nisu u mogućnosti dati nasljednika pa se poneka misija, ostavši bez svećenika, s vremenom ugasi. No, postoje i primjeri posebne izdržljivosti i upornosti u strpljivom traženju svećenika, vjerujem i uz puno molitve za tu nakanu. Ističem tu primjer Hrvatske katoličke misije u Aucklandu koja je, nakon što je gotovo petnaest godina bila bez svećenika, u kolovozu prošle godine dočekala svoga novog dušobrižnika vlč. Danka Bizjaka, svećenika Sisačke biskupije, s kojim je početkom prosinca 2024. proslavila 120 godina djelovanja Misije.
Idealan bi slučaj bio da naše misije, osobito one starije, same dadu nekoliko duhovnih zvanja mjesnoj Crkvi u kojoj djeluju pa da se između njih onda pronađu i novi voditelji. Imamo dosta primjera duhovnih zvanja iz dijaspore kao što je to Hrvatska katolička župa Hrvatskih mučenika u Mississaugi, u kojoj su prošle godine braća Krešimir i Marko Bušić zajedno proslavili mladu misu te je jedan zaređen za Zagrebačku nadbiskupiju, drugi za Torontsku.
S druge strane, mjesne crkve postavljaju sve zahtjevnije uvjete za vođenje naših misija, osobito glede znanja jezika, ali i prethodnog iskustva, pa je i zbog toga sve teže pronaći prikladne kandidate za pastoralno djelovanje u hrvatskoj inozemnoj pastvi.
Što se pak gašenja župa tiče, mogu reći kako su njemački biskupi nedavno donijeli novi dokument o pastoralu zajednica drugih jezika i obreda pod nazivom „Na putu prema međukulturalnom zajedništvu“. U dokumentu se priznaje i cijeni doprinos i udio katolika drugih jezika i obreda, ali se traži i njihovo jače uključivanje u život njemačke Crkve u cjelini. U tom smislu i okviru može se govoriti više o novim oblicima zajedništva i sinodalnosti u koje se želi uključiti zajednice drugih materinskih jezika, nego o nekom zatvaranju. Osim toga, njemački biskupi su i te kako svjesni da je broj katolika hrvatskoga jezika i podrijetla u posljednjih dvanaestak godina, osobito nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, snažno porastao te im nipošto ne žele uskratiti pastoralnu skrb na materinskom jeziku, gdje god je to moguće. Mi srećom u Njemačkoj još od ranije imamo snažnu mrežu misija i zajednica, koja broji punih 95 pastoralnih prisutnosti s ukupno 88 svećenika.
Cijelo jedno desetljeće kao ravnatelj redovito posjećujete hrvatske zajednice diljem svijeta. Kako osobno doživljavate rad s hrvatskim iseljeništvom?
U ulozi nacionalnog ravnatelja pozivan sam i – kad god mogu – odazivam se na događaje poput obilježavanja značajnijih obljetnica osnutaka misija, godišnjih susreta naših pastoralnih djelatnika pojedinih pastoralnih područja i kontinenata, duhovnih vježbi s našim misionarima i u mnogim drugim prigodama. Tako sam do sada imao prilike obići sve kontinente na kojima žive značajnije zajednice naših iseljenika, osim Južne Amerike. Posvuda je lijepo, a moje je iskustvo da ljepotu ne čine samo gradovi i mjesta koja obilazim, nego ponajprije ljudi koje susrećem i upoznajem. Njihovim sam prijateljstvom i blizinom posebno obogaćen.
Od početka sam zavolio ovu službu s obzirom na dinamičnost, brojna putovanja i upoznavanja novih sredina i ljudi. Nakon jedanaest godina službe mogu reći da su me najviše promijenile godine, koje pomalo osjećam i koje zajedno sa zdravljem utječu na mogućnost učestalih putovanja. No, posebno me promijenilo i bogato iskustvo koje mi je pružilo koordinate i smjernice za daljnje djelovanje i razlikovanje prioriteta kao i realnih mogućnosti pastorala naših iseljenika. Ono što me ponekad žalosti jest iskustvo nemogućnosti personalnog popunjavanja nekih naših pastoralnih prisutnosti po svijetu pa dijelim bol i žalost članova onih misija za koje, na žalost, zbog sve manjeg broja svećenika u domovini više nismo u mogućnosti pronaći prikladnog voditelja.
Smatrate li da se hrvatske zajednice u inozemstvu integriraju ili postoji opasnost od asimilacije?
Naše zajednice u inozemstvu se integriraju i asimiliraju. Razlike u tome izazvane su „starošću misije“. Prekooceanske misije uglavnom jače pogađaju procesi asimilacije i starenja jer odlaskom prvih naraštaja iseljenika, smanjenim uključenjem drugog i trećeg naraštaja, zajednice se osipaju budući da većih valova iseljavanja u te zemlje nije bilo od 1970-ih. Kod njih se i najviše očituje zamjena jezika, hrvatski jezik na kojemu su se prvo održavali liturgija i svi sakramenti i obredi zamjenjuje se sada novim materinskim jezikom mlađih, engleskim u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji, a španjolskim u Južnoj Americi. Europske zemlje, zbog Europske unije u kojoj se nalazimo i omogućene veće mobilnosti i novoga vala iseljavanja, imaju novu perspektivu, iako i njih pogađaju procesi inkulturacije i integracije naših ljudi u društvo u kojemu se nalaze, posebice mlađih.
Sve to dovodi do nekada plodnijeg, a nekada manje plodnog prožimanja i međusobnog obogaćivanja različitih kultura, tradicija i običaja. Naši iseljenici s tim se izazovom često nose pokušavajući i u okviru misije zadržati i naglasiti učenje hrvatskoga jezika, njegovanje tradicije, kulture i baštine uz pjesmu i ples, praćenje i uključivanje u sportske događaje i slično.
POVRATNIČKE INICIJATIVE
Postoji li trend povratka Hrvata iz inozemstva u domovinu i kako Crkva može pomoći u tom procesu?
Taj trend uvijek je postojao, uglavnom se mali broj uvijek vraća, najčešće su to stariji ljudi koji odlaze u mirovinu i žele provesti svoje posljednje godine na rodnoj grudi ili pak u inačici života u „vječnome ljetu“, kada topliji dio godine provode na južnoj, odnosno sjevernoj hemisferi. U tome trendu dio je i onih obitelji koje se sele, ali koje se ne vraćaju, nego u potrazi za boljim uvjetima odlaze u drugu zemlju, primjerice iz Irske u Njemačku ili iz Njemačke u Austriju koja je bliže domovini i sl. Na posljetku, i to je ono što posebno raduje, prema izvješćima naših delegata i misionara u posljednje vrijeme izraženiji je trend povratka cijelih obitelji, a ne nedostaju ni primjeri doseljavanja potomaka naših iseljenika u Republiku Hrvatsku ili pak rjeđe u Bosnu i Hercegovinu. Važan čimbenik poticanja na povratak sastoji se u sigurnosti i bogatim prirodnim resursima, kao i u ležernijem životnom pa i radnom stilu koji povratnici i doseljenici prepoznaju u domovini.
Kakve su buduće perspektive hrvatske inozemne pastve? Što biste voljeli vidjeti u nadolazećim godinama?
Hrvatska inozemna pastva još će nekoliko desetljeća imati svoje čvrsto i stalno mjesto u pastoralu naše Crkve. S druge strane, možemo očekivati daljnje smanjenje broja pastoralnih prisutnosti zbog sve manjeg broja novih svećenika u domovini i sve veće zahtjevnosti koju donosi pastoralna služba u iseljeništvu.
– S planinarenja u francuskim Alpama
S druge strane, mjesne Crkve najčešće na misije i pastoral stranaca gledaju kao na nešto važno i obogaćujuće te ga u najvećoj mjeri podupiru. To posebno dolazi do izražaja u sinodalnom hodu sveopće Crkve. Dosad su misije najčešće imale punu podršku mjesnih biskupa, a priliku uzvratiti na gostoprimstvu koje smo kao Hrvati iskusili po cijelom svijetu imamo sada i mi u domovini kada nama dolazi sve više stranih radnika, od kojih je nemali broj katolika pa je već sada organizirano dušobrižništvo za albanske i filipinske vjernike, a bogoslužje se služi i na engleskom i drugim nama stranim jezicima.
Kako ocjenjujete suradnju Crkve s državnim institucijama (uključujući i Hrvatsku maticu iseljenika) kada je riječ o Hrvatima u inozemstvu? Postoji li dovoljno podrške?
Tu suradnju ocjenjujem izvrsnom. Rado sudjelujem na brojnim događajima koje organizira Hrvatska matica iseljenika, a odlična je suradnja i sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Institutom za istraživanje migracija, Centrom za hrvatsko iseljeništvo, visokoškolskim i drugim ustanovama, udrugama i organizacijama koje u svome djelokrugu imaju hrvatsko iseljeništvo. Ističem ovdje i zajedničku suradnju u organizaciji sada već šest hrvatskih iseljeničkih kongresa te sudjelovanje u radu Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, raznim radnim skupinama vezanim uz iseljeništvo, povremeno sudjelovanje na sjednicama saborskog Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kontakte s Ministarstvom demografije i useljeništva i slično.
USKRSNA PORUKA
U korizmenom smo vremenu, razdoblju pripreme za Uskrs. Koliko je danas u modernom svijetu teško živjeti duh korizme i odricanja? Može li odricanje imati novu dimenziju?
Tradicionalni govor o postu, pokori i djelima milosrđa, svojstven osobito korizmenom vremenu, pronalazi u današnjem vremenu nove izričaje i oblike. Često se govori o odricanju, a ono je u snažnom kontrastu s obiljem u kojemu živimo. Odricanje se danas odnosi ne samo na hranu i piće, već se i te kako može primijeniti i na područje međuljudskih odnosa, zabave i užitaka, uporabe društvenih mreža i modernih sredstava komunikacije. Tako da tradicionalni post, ali i molitva kao i djela milosrđa, na koja smo pozvani osobito u korizmenom vremenu, i te kako mogu poprimiti novu snagu i obličje u modernim vremenima.
Kako u današnjem užurbanom i izazovnom vremenu doživjeti Uskrs ne samo kao tradicionalni blagdan, već i kao duboku duhovnu prekretnicu koja unosi smisao i nadu u naš život?
Isusovo uskrsnuće je doista najveća prekretnica koja se dogodila u povijesti svijeta i godišnja proslava Uskrsa ima svoj smisao u uvijek novome traženju smisla i nade na temelju pomirenja s Bogom, otkupljenja postignutog u Isusovoj žrtvi i uskrsnuću. Lijepe su naše uskrsne tradicije, kao i božićne, ali potreban nam je pogled dublje i onkraj njih, u razloge njihovih nastajanja, u Kristovu uskrsnu pobjedu, novu nadu i smisao koji su nastali iz nje. Geslo je i poziv ove jubilejske godine 2025. biti hodočasnicima nade. Na Uskrs upravo to postižemo i postajemo: hodočasnici nade. To želim svim čitateljima od srca čestitajući Uskrs i želeći svima blagoslovljeno vazmeno vrijeme.
Razgovarala: Snježana Radoš / Foto: Pixsell i privatna arhiva