Zajedništvo, solidarnost i darivanje tri su vrline koje nam otkrivaju nepresušna izvorišta magičnog potencijala međugeneracijske dobrobiti, koju 130 godina uspješno njeguje Hrvatska bratska zajednica u najrazvijenijoj zemlji svijeta
Ovogodišnji Tamburaški festival američkih Hrvata, održan u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 28. – 29. lipnja, po ocjeni Michaela Riccija predsjednika CFU Junior Cultural Federation of America predstavlja priliku „jednom u generaciji“ objediniti u jedinstvenoj baštinskoj svečanosti djecu i odrasle, prikazujući publici golem potencijal međugeneracijsokoga kreativnog djelovanja s rekordnim brojem izvođača i ansambla sa sjevernoameričkog kontinenta i to na jednoj pozornici u elitnoj dvorani Lijepe Naše u glavnome gradu svih Hrvata – Zagrebu. Ovaj festivalski pothvat moćne Zajednice fascinantan je primjer kreativnog iseljeničkog turizma u kome je putovanje usmjereno na angažirano i autentično iskustvo, s participativnim učenjem kroz umjetnost, nasljeđe te otkrivanje posebnih karakteristika drevnih zavičaja predaka, a to nedvojbeno omogućuje stvaranje spontanije veze s onima koji danas žive na tom znanome mjestu Stare domovine i kreiraju njegovu životnu kulturu, živući identitet suvremene Republike Hrvatske. Uz predsjednika Riccija uspjehu ovog generacijskog pothvata Kulturne federacije HBZ-a, pored ostalih, doprinijeli su: Ted Sebetich, Natalie Kosta, Robert Keber i Linda Spudic; te odbornici Michele Janicki, Rudi Pesut, Timothy Komara, Michael Vucinic, Joe Grman, Janet Craig, Donald Weakley, Virginia Michtich, Ivan Begg, Emil Riccio i agilni Derek Hohn. Zadovoljstvo izvedbama svih ansambla nisu krili ni glavni predsjednik HBZ-a Edward W. Pazo, ni poduzetni podpredsjednik Franjo Bertović ni glavna tajnica i rizničarka Bernadette Luketich Sikaras, uključujući sve pristigle Zajedničare i iz SAD-a i Kanade. Spomenuti ljudi, uz roditelje svih izvođača, su najzaslužniji za uspjeh ovog dvostrukog festivalskog spektakla koji se odvijao pod sloganom „Tambure kroz generacije“.
U svečanom finalu Festivala svi su sudionici (juniori i seniori) odjeveni u narodne nošnje virtuozno izveli tri suvremene tamburaške skladbe (autora iz SAD-a i RH – D. i M. Kochis, D. Bačić i V. Dimter) kojima je maestralno ravnao počasni dirigent Derek Hohn (Pittsburgh, PA), izazvavši ovacije publike – kojoj se pridružio s neskrivenom radošću i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković.
Američki Hrvati vratili su na ovom Festivalu dostojanstvo tamburi -najraširenijem hrvatskom glazbalu, koje nerijetko stereotipno omalovažavamo kao neki tip popularne kulture ili popijevke, približivši nam zvuk suvremenih skladbi vodećih hrvatskih ličnosti tamburaške glazbene scene poput Siniše Leopolda ili pak Vjekoslava Dimtera.
Identitet, pa u sklopu njega i osjećaj etničke pripadnosti, kao što je poznato, živi u objektivnome kulturnom sadržaju čovječanstva u kojem tradicija ima bazični status jer se još uvijek najvećim dijelom iz nje selektiraju etničke i kulturne značajke i to kao svojevrstan medij za identifikaciju. U to smo se osvjedočili uživajući u svim dvanaestominutnim izvedbama prikazanih festivalskih sadržaja američkih Hrvata u Zagrebu, čiji je domaćin bila Hrvatska matica iseljenika. Nesumnjivo, identitet živi i u lokalizmu i u globalnosti istodobno, dok se svaka generacija ogleda u suvremenosti. U globalnome selu koje često nalikuje virtualnome svijetu skloni smo se prikloniti promišljanjima kako je prije više od tristo godina govorio znameniti hrvatski polihistor Pavao Ritter Vitezović: „Upečatljivi narodni običaji svjedoče da stabilnost procesa identifikacije, kao i njegova krajnjeg rezultata, identiteta, svemu usprkos, dugo vremena može biti neupitna“. I danas nam je važno pitanje podrijetla, tko smo i odakle dolazimo?! Tragom toga propitivanja dolazi se do itekako bitnoga socijalnog kapitala hrvatskog iseljeništva, ali i suvremenog hrvatskoga zajedništva u cjelini. Pokazalo se, naime, da identifikacijske strategije kao što su međusobna solidarnost, suradnja ili pak zajedničko dugoročno planiranje destabiliziraju teorije o deetnizaciji i paralelno kreiraju inovativne pomake sa željom za zajedništvom u svojoj grupi, pa onda i s grupama u interakciji. Zaključno, najmanje su u pravu oni koji su tradicijsku kulturu, folklor, proglasili anakronizmom, tj. neprimjerenim medijem za suvremene identifikacijske prakse. U većini hrvatskih dijasporskih zajednica posvuda po svijetu uočljivo je da interes za folklorom ne jenjava. Naprotiv, susrećemo naše folklorne i tamburaške skupine na gotovo svim meridijanima. Također primjećujemo da se folklor transformira, retradicionalizira i, što je najvažnije, internacionalizira. Nema fraternalističkoga središta Sjeverne Amerike gdje etničke udruge sa svojim aktivnostima ne ističu kako su među pripadnicima hrvatskih dijasporskih zajednica identifikacijske strategije usmjerene koliko na vlastitu zajednicu, toliko i na transnacionalno povezivanje. Američki bratski savez ujedinjuje 54 dobrotvorna društva, koja umrežavaju više od 7 milijuna pojedinaca, što ih čini jednom od najvećih američkih mreža volontera. Kulturna federacija mladih Hrvatske bratske zajednice Amerike tijekom 66 godina raznih preobrazbi i sama se mijenjala, afirmiravši se na koncu kao pouzdan promicatelj hrvatskoga kulturnog nasljeđa na sjevernoameričkome kontinentu, kako je to osmislio vizionar Bernard M. Luketich.
Piše: Vesna Kukavica