Piše: Marijan Lipovac
Ono što je Nikola Tesla za elektrotehniku, to je za kriminalistiku Ivan Vučetić. Obojica ovih hrvatskih iseljenika napravili su revoluciju u svojim područjima djelovanja i s vremenom stekli slavu i u domovini i u svijetu, iako su im se za života zasluge pokušale osporiti. Vučetić je doduše manje slavan od Tesle, ali kao što se današnji svijet ne može zamisliti bez masovne upotrebe električne energije, tako je i daktiloskopija – praktična primjena otisaka prstiju u identifikaciji ljudi, posebno u kriminalistici, uobičajena stvar. Premda su se otisci ljudskih prstiju počeli proučavati još u antička vremena, kada su se nepismeni ljudi koristili otiskom umjesto potpisa, anatomska istraživanja kože počela su tek u 18. stoljeću, a prvi pokušaji klasificiranja osnovnih uzoraka otisaka prstiju datiraju iz 19. stoljeća. No tek je Vučetić prvi spoznao vrijednost uzimanja otisaka prstiju radi identifikacije – budući da ne postoje dvije osobe na svijetu s identičnim otiscima prstiju te je stvorio svoj sustav desetoprstne daktiloskopije i odmah ga praktično primijenio u kriminalistici i kaznenom postupku. Krajem siječnja ove godine navršilo se sto godina od Vučetićeve smrti i ta je godišnjica obilježena prigodnim predavanjima, medijskim napisima i komemorativnim svečanostima u njegovoj domovini Hrvatskoj, ali i Argentini gdje je djelovao i umro.
BAVIO SE I GLAZBOM
Ivan Vučetić rodio se 20. srpnja 1858. u gradu Hvaru, u obitelji bačvara Viktora Vučetića i njegove supruge Vice Kovačević, kao najstariji od jedanaestero djece, od kojih je petero doživjelo odraslu dob. U rodnome gradu završio je pučku školu i kod oca bačvarski zanat, no u njegovu obrazovanju i intelektualnom razvoju važnu je ulogu imao mjesni franjevac Bonagracije Maroević koji je vodio učiteljsku školu i družio se s učenim ljudima svoga vremena s kojima je u dodir došao i mladi Vučetić. Rano je uz hrvatski naučio i talijanski i njemački, a stekao je i glazbenu naobrazbu pa je bio i kapelnik gradske glazbe. Glazbom se bavio i dok je od 1880. do 1884. služio vojsku u Puli u austrougarskoj mornarici gdje je vodio vojni orkestar i skladao. Nakon vojske Vučetić je odlučio otići u Argentinu, poput mnogih svojih sumještana i sunarodnjaka. Zajedno s mlađim bratom Martinom i nekolicinom prijatelja 1884. otputovao je prekooceanskim brodom iz Trsta, navodno kao slijepi putnik bez dokumenata, skriven u brodskom prostoru za ugljen. Prve četiri godine živio je u Buenos Airesu gdje je radio u velikoj državnoj tvrtki za javne radove kanalizacije i otpadnih voda, a 1888. preselio se u novoosnovani grad La Plata gdje se zaposlio kao vježbenik u središnjem policijskom odjelu pokrajine Buenos Aires. Već iduće godine postao je šef Ureda za statistiku, a 1891. pokrenuo je izdavanje mjesečnoga statističkog biltena Boletín mensual de estadística gdje je objavljivao prikupljene podatke o stopi kriminaliteta. No posebno su ga zanimala antropometrijska istraživanja čiji je začetnik 1872. godine bio talijanski antropolog i liječnik Cesare Lombroso te mu je šef policije 1891. povjerio uspostavljanje službe za primjenu antropometrije kakvu je 1883. u Parizu uspostavio Alphonse Bertillon. Njegov sustav mjerenja obuhvaćao je uspoređivanje visine tijela, raspon raširenih ruku i veličinu glave, no Vučetić je primijetio mnoge nedostatke te antropometrijske metode pa je tragao za novim načinima identifikacije. Proučio je i znanstvene radove o otiscima prstiju i tako je uz ostalo u radu britanskog antropologa Francisa Galtona naišao na podjelu otisaka s obzirom na oblik papilarnih linija koje mogu nalikovati lukovima, petljama ili krugovima. Galton je postavio i osnovna načela daktiloskopije: postojanost, neprimjenjivost i beskrajnu raznolikost. No Galton se nije bavio praktičnom primjenom svog otkrića i nije napravio pogodni sustav klasifikacije tako da je Vučetić bio taj koji je 1891. uveo u svjetskim razmjerima pionirski sustav uzimanja, razvrstavanja i prepoznavanja papilarnih linija svih deset prstiju. Učinkovitost ovog sustava iste godine u prosincu priznao je i vrhovni sud pokrajine Buenos Aires, nakon što je Vučetić među 645 zatvorenika u La Plati zahvaljujući otiscima prstiju identificirao sedam recidivista.
SVOJU METODU NAZVAO JE IKNOFALANGOMETRIJOM
No ključan uspjeh dogodio se 1892. U lipnju te godine u gradiću Necochei ubijeni su šestogodišnji dječak Ponciano Carballo Rojas i njegova četverogodišnja sestra Teresa. Njihova majka Francisca Rojas na vratu je imala ranu zadobivenu nožem i tvrdila je da je za napad odgovoran njezin bivši ljubavnik Pedro Velázquez. On je poricao krivnju, a imao je i alibi pa je u pomoć mjesnoj policiji početkom srpnja stigao Vučetićev suradnik iz La Plate, inspektor Eduardo Álvarez. Na vratima na mjestu zločina opazio je krvavi otisak prsta te zatražio da se Francisci Rojas uzme otisak prstiju. Usporedbom njezina i krvavog otiska prsta na vratima otkriveno je da je ona ubila svoju djecu, a da je Velázquez nevin. Suočena s dokazima, priznala je čedomorstvo i bila osuđena na doživotnu robiju. Na tragu ovog uspjeha Vučetić je počeo ustrojavati identifikacijske urede pri zatvorima u San Nicolásu, Mercedesu, Doloresu i Sierri Chici te u svim većim policijskim postajama u pokrajini Buenos Aires koja je 1893. uobičajeni antropometrijski postupak proširila evidencijom otisaka prstiju. Vučetić je svoju metodu nazvao iknofalangometrijom, no od 1894. uobičajio se naziv daktiloskopija (od grčke riječi daktilos koja znači prst), iako se koristio i termin „vučetićizam“ („vucetichismo“ ili „vucetichisme“).
Priznanje za svoje otkriće Vučetić je 1897. dobio i od samog Francisa Galtona koji mu je napisao: „Vrlo sam zadovoljan da ste pronašli metodu uzimanja otisaka prstiju koja je zaista praktična.“ Još godinu ranije Vučetiću je pisao i Cesare Lombroso koji mu je uz ostalo napisao: „U ltaliji će proći barem 50 godina prije negoli dostignemo tebe.“
Njemački kriminalist Robert Heindl o Vučetiću je 1903. zapisao: „Imao je samo osnovnu školu. Ipak, posjedovao je snažnu matematičko-statističku obdarenost, vatreno oduševljenje za sve novo u znanosti i nesalomljivi vitalitet seljačkog momka.“ No put do punog prihvaćanja Vučetićeve metode nije bio lagan jer su jaki bili zagovornici Bertillonove antropometrije, a i Vučetiću se osporavalo prvenstvo u primjeni daktiloskopije koja se od 1905. počela primjenjivati i u Velikoj Britaniji pa su se zasluge pripisivale Galtonu. Stoga je 1894. Vučetićeva služba za identifikaciju bila nakratko ukinuta, pokrajinski senat obustavio mu je dodjelu novčane nagrade, a on je imenovan ravnateljem policijske knjižnice u La Plati. No već krajem 1895. Vučetićeve ideje su odlukom pokrajinske vlade napokon i službeno prihvaćene te se od 1896. antropometrijska identifikacija napušta. Vrhovni sud pokrajine Buenos Aires 1902. odredio je obveznu daktiloskopsku provjeru eventualnih recidivista, 1906. odgovarajuće odredbe unesene su u tamošnji zakon o kaznenom postupku, a osim drugih pokrajina do 1908. Vučetićev ili argentinski daktiloskopski sustav prihvatili su Brazil, Čile, Bolivija, Peru, Urugvaj i Paragvaj. Kasnije se proširio i na europske zemlje. Na Vučetićev prijedlog u Argentini i susjednim zemljama 1905. uvedena je osobna iskaznica s otiskom prsta.
Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ravnateljstva policije Ministarstva unutarnjih poslova sa sjedištem u Zagrebu nosi ime Ivana Vučetića
ORGANIZIRAO JE I SLUŽBU IDENTIFIKACIJE U PEKINGU
Inače, Vučetić je svoju metodu prvi put pismeno objasnio 1893. u priručniku Opće upute za antropometrijsku identifikaciju i digitalne otiske (Instrucciones generales para la identificación antropométrica e impresiones digitales) te u novinama El Día, a kasnije ju je razradio monografski u više knjiga. Vučetić je stvorio primjenjiv sustav klasifikacije otisaka papilarnih linija, i to u obliku razlomaka s četiri broja i slova. Lukove je označio slovom ‘A’ (arco) i brojem 1, unutarnju petlju slovom I (presilla interna) i brojem 2, vanjsku petlju slovom E (presilla externa) i brojem 3, a krug slovom V (verticulo) i brojem 4. Kako bi se daktiloskopska identifikacija počela koristiti u oružanim snagama, školstvu, zdravstvu i uopće u javnim službama, predlagao je odgovarajuće propise i međunarodnu suradnju. Ujedno je obradio povijest sličnih nastojanja primjene otisaka prstiju te se osvrnuo na one koji su opovrgavali njegovu metodu. Znatan odjek imala su njegova izlaganja na međunarodnim skupovima u Montevideu (1901., 1906.), Buenos Airesu (1904. – 1905.), Rio de Janeiru (1905.), Santiagu (1907.) i Washingtonu (1913.). Zasluge su mu priznate i prvom dodjelom zvanja „vještak identifikator“ 1909. na pokrajinskoj razini i 1910. na državnoj razini. Te godine policijska uprava u La Plati povjerila mu je ustroj osobnog očevidnika djelatnika na daktiloskopskoj osnovi, a 1911. argentinska vlada zadužila ga je za izradu srodnih matica vojnih obveznika i birača. Vučetić je predložio osnivanje općeg identifikacijskog očevidnika kao posebne institucije, neovisne o policiji, no argentinski parlament to nije prihvatio te je Vučetić napustio policijsku službu i do kraja 1913. studijski boravio u SAD-u te u nekoliko azijskih i europskih zemalja. Te je godine jedini put posjetio i rodni Hvar gdje je bio svečano dočekan, a općini, školi i pojedincima uručio je svoje publikacije. Tada se susreo i sa svojom majkom Vicom i ostalom rodbinom. Tijekom boravka u Kini u travnju 1913. organizirao je službu identifikacije u Pekingu, zbog čega je iduće godine dobio odlikovanje kineske vlade. Iste godine postao je počasni profesor Instituta sudske medicine Madridskog sveučilišta, kao i član Međunarodnog udruženja za identifikaciju u Washingtonu.
VELIKI ALTRUIST
Vučetićev zakonski prijedlog o općem identifikacijskom očevidniku ipak je 1916. prihvaćen za pokrajinu Buenos Aires, no mjerodavna služba kojoj je bio na čelu ukinuta je 1917., a prikupljeni podaci su uništeni zbog navodne suprotnosti temeljnim slobodama, nakon čega se Vučetić povukao iz javnosti. Posvetio se pisanju knjiga i skupljanju dragocjene znanstvene građe koju je 1923. godine poklonio Fakultetu pravnih i društvenih znanosti Sveučilišta u La Plati. Kasnije je ta zbirka upotpunjena pa se danas uglavnom čuva u Muzeju policije pokrajine Buenos Aires u La Plati, a manji dio u Buenos Airesu. Ivan Vučetić umro je 25. siječnja 1925., a pokopan je u Doloresu. Dvaput je ostao udovac pa je iza sebe imao tri braka u kojima je dobio petero djece, četiri kćeri i jednog sina. Svi oni postali su ugledni argentinski građani. Svoj altruizam Vučetić je pokazao 1905. osnivanjem udruge Kap mlijeka kojom je omogućio egzistenciju djeci stradalih policijskih službenika. Udruga je s vremenom prerasla u veliku humanitarnu zakladu za svu nezbrinutu djecu. Ni u Argentini nije zaboravio na glazbu pa je 1900. osnovao policijski orkestar, a nastavio se baviti i skladanjem pa mu se u opusu uz ostalo nalaze mazurka Ayes de un alma (Vapaji duše), valcer Rio del Danubio (Rijeka Dunav), polka Siempre pensando en ti (Uvijek mislim na te) i antifona Jardín cerrado (Zaključani vrt).
Ime Ivana Vučetića, na španjolskom Juan Vucetich, danas nose policijska škola sa sjedištem u San Juanu kraj La Plate i mrežom ispostava te kriminalistička akademija u Rosariju de Santa Fé. Vučetiću je u La Plati postavljeno poprsje u parku koji je već 1926. dobio njegovo ime, a poprsja mu se nalaze i u Uredu za daktiloskopsku identifikaciju te u Muzeju policije. Argentina mu je posvetila poštansku marku 1962., a Hrvatska 2008. Vučetić je počasti dobio i u Hrvatskoj, iako kasnije nego u Argentini. U Hvaru su mu 1969. postavljene dvije spomen-ploče, a 2014. podignut spomenik u gradskom parku. U sklopu Pravnog fakulteta u Splitu 1968. osnovan je Kriminalističko-kriminološki institut „Ivan Vučetić“ (danas Zavod za kaznenopravna i kriminološka istraživanja), a od 1997. njegovo ime nosi i Centar za kriminalistička vještačenja (od 2008. Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja) Ravnateljstva policije Ministarstva unutarnjih poslova sa sjedištem u Zagrebu. Danas se Vučetić u glavnini svjetske literature spominje kao izumitelj prve praktične daktiloskopske metode za identifikaciju počinitelja kaznenih djela i tako su zasluge ovoga hrvatskog iseljenika, u svijetu poznatijeg pod imenom Juan Vucetich, priznate i prihvaćene kao baština cjelokupnog čovječanstva.
