Hollywoodska priča slikara kojeg je obožavao cijeli svijet

U zagrebačkoj galeriji u Kući Amruš, na Strossmayerovu trgu, u listopadu 2023. bila su izložena iznimna umjetnička djela hrvatskih slikara i kipara, a neka javnost nikad prije nije vidjela. Kasnije su te umjetnine ponuđene na ovogodišnjoj jesenskoj aukciji, a među djelima naših najvećih slikara posebno se isticala slika Dijana u lovu Vlahe Bukovca. Naslikana je 1891. godine, prikazuje božicu lova sa psom, vrijednost joj je bila procijenjena između 30.000 i 50.000 eura, a na kraju je prodana za najviši iznos.  

Uz povjesničare umjetnosti i kolekcionare, Bukovčeva slika privukla je i druge stručnjake. Primijetili su mnogi da su majstori često u povijesti slikali božicu lova u društvu hrtova, brzih i elegantnih pasa koji love divljač u trku. S hrtovima je Dijanu, na primjer, slikao i Rubens u 17. stoljeću. Kad su se u 19. stoljeću umjetnici neoklasicizma ponovno prihvatili antičkih motiva, Dijanini aktovi bili su traženi i dobro plaćeni. Bukovčeva Dijana rijetko se spominjala, djelo je identificirano u monografiji Vere Kružić-Uchytil, „Vlaho Bukovac – život i djelo“ (Matica hrvatska, Zagreb, 1968.), a reproducirano je i u kasnijem, obnovljenom izdanju istoimene monografije.  

Povjesničari umjetnosti nisu u svojim opisima te slike ništa rekli o psu koji se nalazi na slici, no u kinološkom kontekstu to je doista zanimljiv i intrigantan detalj. Na Bukovčevoj slici uz Dijanu se ne nalazi hrt, već najvjerojatnije pasmina koja je i na našem tlu poznata po svome autentičnome francuskom imenu – epagneul breton, zaključili su kinolozi i stručnjaci. Ime možemo prevesti i kao bretonski španijel, iako nije riječ o psu iz sekcije španijela, već o ptičaru iz francuske pokrajine Bretanje. Pasmina je formirana tijekom 19. stoljeća i Bukovčeva slika mogla bi biti jedan od najboljih i najranijih prikaza bretonca kojeg je, po svemu sudeći, u to doba on lako mogao vidjeti za boravka u Francuskoj i Parizu. Bukovac je mnogo slikao, pa se i danas često dogodi da se na nekoj aukciji pojavi slika pripisana tome velikanu naše likovne umjetnosti. A uz sliku se nerijetko vežu i mnogi silno uzbudljivi događaji iz Bukovčeva života. 

I Bukovčev dolazak na svijet bio je uzbudljiv, neobičan, gotovo nadrealan. Njegov je život bio kombinacija priča Charlesa Dickensa, scena kakve su hollywoodski producenti ovjekovječili u avanturama Indiane Jonesa i tabli koje je u stripu o Cortu Malteseu nacrtao Hugo Pratt. 

MAJKA GA JE RODILA DOSLOVNO NA – ULICI! 

Došao je na svijetu 4. srpnja 1855. godine u Cavtatu i taj trenutak slikar je opisao u autobiografiji „Moj život“, objavljenoj 1918. u Zagrebu:  

„Bilo je to god. 1855. 4. jula u jutro kad je moja majka u blagoslovljenom stanju otišla u posjete susjedi Mari Gjurinovoj, koja je pred tri dana povila sina. Ali malo za tim i nju samu spopadoše boli, te se jedva doteturala do svojih vrata od korte i na pragu porodi mene. Mato Gjurin susjed skoči da joj pomogne, te viknu mog Ćaću: ‘Augustine! Augustine! skoči, skoči!’ Ćaće nahodeći se za zidom, u nekoj intimnoj nuždi, morao je da skoči, – i te kako! ali uzalud je bilo, ja sam već na ulici ugledao svjetlo dana.“ 

Osnovnu školu pohađao je Bukovac u Cavtatu i već tada je pokazivao slikarski talent: 

„U to vrijeme crtao sam male sličice i prodavao ih djeci po 1 krajcar. Naslikao sam i ‘Gospu od sedam bolesti’ i ponio je fratrima da mi je blagoslove. Fratar kad je vidio sliku nije htio da je blagoslovi, što me je veoma ponizilo i duboko ožalostilo. Ovu je sliku nezaboravni moj Ćaće uokvirio. U Cavtatu je čuvam kao dragu uspomenu (…) (…) U jedanaestoj godini spravljali smo se za ispit na dubrovačkoj gimnaziji. Jednom otišli u društvo gosp. Boschi i vratili smo se isti dan s našim svjedodžbama s izvrsnim uspjehom. Meni se je činilo da je to ‘izvrsno’ bilo više kao povjerenje na ono što je parok o nama rekao, a ne sud o našem kukavnom ispitu“, zapisao je u svojoj autobiografiji. 

Bukovac je bio jedan od glavnih kreatora u stvaranju temelja hrvatske moderne.

Imao je Vlaho 11 godina kada odlazi sa stricem Franom u New York. To putovanje obilježilo je cijelo njegovo djetinjstvo, nimalo idilično, zapravo vrlo nesretno. Iz Cavtata su brodićem krenuli prema Dubrovniku. U Lazaretu su morali ostati osam dana u karanteni, kako bi se vidjelo ima li među putnicima zaraženih. U Gružu ih je čekao veliki parobrod kojim su krenuli za Trst. Iz Trsta su krenuli prema Berlinu, a zatim prema Hamburgu, gdje su parobrodom isplovili za Ameriku. Do New Yorka su putovali šesnaest dana: 

„U trećem razredu nije bilo kabina, već postelje jedna više druge, tako da je cijela prednja strana broda bila puna. Među posteljama bio zajednički prolaz. Bili smo pomiješani muškarci i žene, kako je to obično u stiridju, za 1500 duša. Veselo je bilo u toj pustoj mješaniji narodnosti, bilo je i Talijana, s kojima smo se dobro razumjeli i koji su imali razne instrumente za sviranje. Ovi bi često svirali, pa se je i plesalo. Tetku i dunda sam često vidjao. Oni dolazili k nama, jer nije bilo dopušteno svjetini od 3. razreda da ide put krme. Naše je putovanje preko oceana trajalo 16 dana, prošlo je vrlo mirno i bez ikakvih većih neprilika. Isti dan, kad smo kraj ugledali, bili smo iskrcani u New York“, zabilježio je mnogo godina kasnije Bukovac. 

Kad su stigli u New York, Vlahov stric otvorio je trgovinu F. Fagioni et Co. s brodskom opremom i hranom u njujorškoj četvrti Brooklyn. Na žalost, ubrzo nakon toga dundo, kako je zvao strica, umire, a teta ga se grubo rješava i šalje ga u kazneno-popravni dom. 

Srećom, učitelj u školi toga popravnog doma brzo shvaća da talentiranome dječaku nije mjesto u toj ustanovi pa se Vlaho vraća u tetin dom gdje joj je služio i radio u trgovini. Četiri godine kasnije Vlaho se uspijeva vratiti u rodni Cavtat. Putovao je od Amerike dva mjeseca do Trsta, zatim četiri dana do Dubrovnika. 

Bukovac je u Pragu dok je radio kao profesor na tamošnjoj Umjetničkoj akademiji otvorenošću i srdačnošću stekao poštovanje i ljubav svojih učenika koji su zbog njega učili hrvatski.

No život u Cavtatu nije bio lagodan. Kako ne bi roditeljima bio na teret, petnaestogodišnji Bukovac odlučuje plovidbom zarađivati za život. Nakon kraće nautičke naobrazbe, parobrodom Osmi dubrovački kao mornar putuje na relaciji Carigrad – Liverpool – Odesa.  

„Na slikarstvo sam gledao kao na vrlo ugodnu igru, al’ ni na kraj pameti mi nije bilo da se odmetnem u umjetnike. Htio sam u svijet, da ne budem na teret svojim roditeljima. Odlučih se za pomorca, da jednom, ako Bog da, budem kapetanom“, zapisuje Vlaho u biografiji. 

Na brodu se ozlijedio, a u vrijeme oporavka nastali su njegovi prvi slikarski radovi na zidovima rodne kuće, no Bukovac nije vjerovao da će moći živjeti od slikarstva pa 1873. s bratom Jozom odlazi u Peru. I taj je odlazak opisao u svojoj autobiografiji: 

„(…) Jednog dana pronijela se vijest u Cavtatu da je jedna žena dobila od svog sina 100 lira sterlina. Za godinu dana, što je radio u Perú, zaslužio mali imetak, pa i meni i bratu ne dao vrag mira. Prohtjelo nam se da i mi okušamo sreću u Americi. Brat molio Ćaću da mu pribavi novac za put. On će, da se opošteni, ‘a ne kao Vlaho, da se vrati gó i na po gladan iz Amerike!’. Moj Ćaće nije bio obrazovan čovjek, ali je bio nadaren od prirode zdravim razumom i neizmjerno dobrim srcem. Osjetio je da su me bratove riječi uvrijedile pa u tren odlučio da ćemo oba u svijet. Ja sam skočio i izljubio ga i njegova me pravednost ganula do suza. Odlučih ponovno da tražim sreću, a ta sreća ovoga puta bila je: Slikarstvo! (…)“ 

Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u Cavtatu kao Biagio Faggioni, a poslije je svoje prezime pod utjecajem Meda Pucića pohrvatio i promijenio u Bukovac

Vlaho najprije zarađuje oslikavajući željezničke vagone, a nakon godinu dana odlazi za boljim poslom u Kaliforniju, gdje se ozbiljnije hvata kista i platna: 

„Po ponoći došli k nama gosti, a medju njima kao obično i gosp. John Barrington, ravnatelj. Ovaj me Holandez često oslovio i najradje se razgovarao o Dalmaciji. (…) John Barrington, kad je ugledao moju sliku, upitao me tko je to učinio. Ne htjede vjerovati da je to moje djelo. Kad ga napokon uvjerih, skoči i reče: ‘Ovo mjesto za vas nije, to je uvrijeda vašemu talentu! – Otale, mladi prijatelju, širok je svijet, a vas čeka sreća i nenaslućena budućnost!’ Gospodin Barrington govorio je s uvjerenjem iz dna duše, a riječi me njegove probudiše na nov život“, piše o prvome ozbiljnom priznanju što ga je za svoj slikarski talent dobio Vlaho nakon čega stižu i prve narudžbe, no svojim slikarskim umijećem Vlaho si u Americi ipak nije mogao osigurati ugodan život pa u studenome 1876. odluči krenuti za New York, a onda i u Europu. No, na putu iz San Francisca prema New Yorku doživio je željezničku nesreću, nakon čega se vraća u Cavtat pa 1877. godine pod utjecajem dubrovačkoga pjesnika Meda Pucića obiteljsko prezime Fagioni pohrvatio je u Bukovac: 

„Slavni dubrovački vlastelin, pjesnik Medo Pučić, vrlo se laskavo izrazio o mome početničkom umijeću pa me savjetovao da radje krenem u Pariz, jer da su tamo bolji umjetnici negoli u Rimu. (…) Isto tako savjetovao me da bi dobro bilo da prevedem svoje ime na hrvatski. Ta i on se talijanski zove Orsatto conte Pozza, a naški: Medo Pučić. I tako sam prekrstio svoje ime od ‘Fagioni’ u ‘Bukovac’. Potpisao sam prvu sliku ‘Turkinje’ prvi put s novim svojim imenom.“ 

Iste 1877. godine, uz pomoć Meda Pucića, odlazi u Pariz nakon čega Bukovčeva slikarska karijera kreće strmoglavo uvis.  

„Od tada mi je pariški Salon bio jedino poprište na komu se u više navrata uhvatih u koštac s najvećim evropskim majstorima. Time nije rečeno da ih pobijedih, ali okušah se, jer samo na taj način nadah se napretku. Salon je za mene bio uvijek velika škola. Uporedjivao sam svoje slike s drugima i tako popravljao svoje pogrješke. Ta mi je škola najviše koristila, a trajala je sedamnaest godina.“ 

Bukovac pariške studije završava 1880., a svladava i francuski jezik. Postaje slavan, a narudžbe stižu sa svih strana. Veliki broj odlično plaćenih portreta ostavlja u Engleskoj gdje, od 1886. godine, boravi  nekoliko puta zahvaljujući suradnji s engleskim trgovcima umjetninama Vicars Brothers. No, od Pariza ne odustaje: 

„Koncem godine 1887. sagradio sam svoj atelier od drva na ‘Buttes de Montmartre’. To je najviši brežuljak u Parizu tik do velike crkve Sacré Coeur. Unajmih jedan lijepi vrt i sagradih atelier. Uz atelier nadogradio mi gospodar malu villu, u kojoj sam živio zajedno sa svojom sestrom, a kasnije i sa svojom ženom. Atelier je bio tako sagradjen da kad bih rastvorio vrata, preda mnom bi se pružio mali četverouglasti travnik, a na njemu cvijeće i neke niske kruške i jabuke.“ 

Vlaho Bukovac 1892. ženi se Jelicom Pitarević iz Dubrovnika, s kojom će imati četvero djece, sina Aga i kćeri Ivanku, Jelicu i Mariju. 

„Na povratku s Engleske zaželih se Dalmacije, kao da mi neki glas veli da me tamo, samo tamo, prava sreća čeka. Bio sam se natrudio, dao sam svojoj umjetnosti sve što sam u sebi imao: neugasivi zanos i svu snagu svoje mladosti. Sad je život morao dati i meni onu sreću za koju sam toliko pretrpio i toliko svoga dao. – I odoh doma – u susret svojoj sreći. I nadjoh doista doma najveću sreću moga života. One iste godine (1892.) oženih se s Dubrovkinjom Jelicom Pitarević. – S mladom suprugom krenuh u moj Pariz. Odatle smo otputovali pak put Liverpoola pozvani od prijatelja.“ 

Nakon nepune dvije godine studija u Parizu Bukovac je naslikao Crnogorku na obrani i ona je primljena na Pariški Salon. To je prvi put u povijesti slikarstva da je neki hrvatski slikar ušao u anale europske umjetnosti.

Bukovac 1893. stiže u Zagreb i odmah postaje središnja figura i kreator hrvatske umjetničke scene, pokretač likovnih događaja te svojim utjecajem na cijelu generaciju mladih slikara sudjeluje u stvaranju temelja hrvatske moderne. Bukovac u biografiji ne skriva da ga sve u Zagrebu silno ispunjava: 

„Bio sam svojim mladjim drugovima kao otac rodjenoj djeci. Za sav taj golemi trud nijesam ni novčića tražio ni primio. Moja plata bijaše uvjerenje da vršim svoju otadžbeničku dužnost. Mi smo imali i naše umjetničko društvo, gdje smo se vježbali na tamburicama. U našem zboru bijahu: Frangeš, Valdec, Čikoš, Auer, Iveković, Bauer, Kovačević, Medović, Alexander i Tišov. (…) Bili smo kao braća, a ja kao stariji vodio kolo. (…) Izložili smo u to vrijeme osim Zagreba i u Petrogradu, Parizu, Budimpešti, Kopenhagenu, Beogradu i Sofiji.“ 

U Zagrebu slika i velike kompozicije za zlatnu dvoranu vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu (Dubravka, Živio kralj), Hrvatsko narodno kazalište (zastor) i biskupa Strossmayera (Gundulićev san). No, 1898. godine, zbog kulminacije nesuglasica s tadašnjim ministrom bogoštovlja i kulture Izidorom Kršnjavijem, Bukovac razočaran napušta Zagreb i povlači se u svoj rodni Cavtat. 

U Cavtatu ostaje četiri godine. Slika vedute i pejzaže Cavtata i dubrovačkoga kraja, portrete obitelji i prijatelja. Nakratko 1902. odlazi u Beč. 

„Ali tamo me primili da nijesu mogli gore. Za moju kolektivnu izložbu nije bilo prostorije. Utaman molbe i obijanja tudjih pragova, svuda me uljudno izjuriše napolje. Ni ‘Künstlerhausu’ ni u ‘Secession’ ni u ‘Hagenbundu’ nije bilo za mene mjesta, pa ni u salonima Pisko i drugih. Ovu su mi poparu skuhali bečki umjetnici, što su novine javile moj dolazak, a oni se bojali konkurencije. (…) U Beču izradih sedam portraita, ali uvjerih se da mi tu nije dugog boravka.“ 

U Beču Bukovcu stiže poziv iz Praga na upražnjeno mjesto izvanrednoga profesora na Akademiji likovnih umjetnosti. Posljednjih dvadesetak godina života provodi u Pragu posvećujući se pedagoškom radu, a gotovo svako ljeto provodi u domovini.  

U Pragu nastaju i uznemirujuće Bukovčeve slike Spomen jedne obitelji i Ormar buduće slave. Mnogi danas smatraju da obje svjedoče o teškom psihičkom stanju u kojem se Bukovac tada nalazio. 

Na prvoj su naslikane glave četvero njegove djece kako vise na bijeloj pozadini, a sa stolića u podnožju promatraju ih glave slikara i njegove žene Jelice. Na drugoj slici Bukovac je naslikao kuhinjski ormar na čijim policama leže nasumce naslagane glave ljudi koje je poznavao. Neke glave vise na zidu pokraj ormara ili su poredane na stoliću. Među njima je i Bukovčeva glava. Sve su one sivo-zelene boje što, aluzijom na truljenje i raspadanje, u promatrača izaziva dodatno jezovit dojam.  

Otkud takva jeza i crnilo u duši inače veselog Bukovca zapitali su se mnogi. 

Bio je izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji s plaćom koja je bilo dovoljna za sasvim ugodan život. Vlada mu je odobrila još pola godišnje plaće kako bi uredio svoj atelijer. Nekoliko godina kasnije unaprijeđen je u redovitoga profesora, što mu je donosilo otprilike 50 posto veću plaću. Prag je bio otvoreniji od Zagreba, pun liberalnih ideja, Bukovac je otvorenošću i srdačnošću stekao poštovanje i ljubav svojih učenika koji su zbog njega učili hrvatski. Ali on u Pragu nije bio sretan. 

„Željan sam sunca i našega mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovjeka koji je, uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi“, zapisao je Bukovac u svoj dnevnik. 

Nakon hitne operacije čira na želucu punih godinu dana nije mogao slikati. Teže od boli podnosio je život bez mora, atelijera, kista i palete. 

Posljednji put Bukovac posjećuje Cavtat 1920. godine. Umire 23. travnja 1922. u Pragu. Ispraćen je uz najveće počasti i pokopan u svome rodnom Cavtatu. 

Tekst: Ivan Primorac 
Foto: Pixsell  
Članak je u potpunosti prenesen iz časopisa Matica