Fra Ivan organizira hodočašće na grobove hrvatskih svetaca i kraljeva pod nazivom „Molitve naših kraljeva“ od 1. do 6. svibnja 2025. koje je zamišljeno kao poticaj na povratak naših ljudi u svoj rodni kraj koji ima povijesnu kraljevsku tradiciju.
Fra Ivan Penava zaređen je za svećenika 2008. godine, nakon čega je dvije godine proveo na studiju u Njemačkoj. Zatim je pastoralno djelovao u Zagrebu i Vinkovcima, gdje se zadržao po dvije godine. Najduže je službovao u župi sv. Petra na Vidicima, gdje je proveo punih sedam godina, ostavljajući dubok trag među vjernicima. Godine 2021. njegov provincijal povjerava mu novu odgovornu zadaću – službu voditelja Hrvatske katoličke misije u Würzburgu, gdje nastavlja svoj svećenički poziv među hrvatskim iseljenicima. U razgovoru za Maticu fra Ivan otkriva s kakvim izazovima se susreću hrvatski vjernici u Njemačkoj i koje aktivnosti provodi na očuvanju vjere, zajedništva i identiteta među hrvatskim iseljenicima.
Svećenik ste u HKM Würzburg koja djeluje u njemačkoj biskupiji Würzburg u pokrajini Unterfranken. Koliko Vaša misija ima hrvatskih katoličkih vjernika i koliko je veliki izazov držati ih okupljenima oko crkve? Posebice mlađe generacije?
Hvaljen Isus i Marija! Kao prvo, zahvaljujem Vam na pozivu za razgovor u časopisu Matica. Teče evo već četvrta godina kako sam preuzeo službu župnika za državljane Hrvatske koji su katolici u njemačkoj biskupiji Würzburg. Nijemci vole preciznost tako da sam prošle godine dobio točan popis državljana Hrvatske koji su se prijavili da su katolici i njihov broj u ovoj biskupiji je 2828 osoba, a posjećujem i mjesto Bad Mergentheim u biskupiji Rottenburg-Stuttgart u kojoj je 445 osoba. Tu treba dodati mnoge osobe, posebno djecu koja su po rođenju automatski dobila njemačko državljanstvo, a njihovi roditelji još nisu zatražili hrvatsko državljanstvo. Imamo i sunarodnjaka koji su se službeno ispisali iz Katoličke crkve, ali i dalje su u kontaktu s Misijom i povremeno traže naše usluge. Oni pak nisu uključeni u ovaj službeni popis.
Prvi izazov mi je zadržati naše narodno hrvatsko zajedništvo među tolikim vjernicima koji dolaze iz raznih krajeva naše domovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Imamo čak i jednu hrvatsku obitelj koja dolazi iz manjinske hrvatske zajednice u Rumunjskoj. Nastojim istaknuti to naše zajedništvo jer kad god upoznam nekoga novog, odmah me ta osoba upita odakle dolazim, iz kojeg kraja naše domovine. Zatim se razgovor nastavlja o mjestu rođenja roditelja i djedova i baka. I onda kada istaknem svoje mjesto rođenja ili podrijetla, ljudi vole reći – Vi ste naš! Iz našeg ste kraja! Ili budu razočarani pa kažu da nisam njihov. Nastojim izbjeći to pitanje o podrijetlu zbog želje da budem svima na raspolaganju.
Drugi izazov jest potaknuti ljude da se i tijekom tjedna susretnemo u prostorijama Misije na nekim radionicama, pjevanju u zboru ili na pripremama za neki nedjeljni susret. Uglavnom su svi naviknuti pomalo tradicionalno okupiti se samo nedjeljom na misi. Uz to, nastojim naći nekoliko trenutaka u godini kada možemo zajedno s njemačkom župnom zajednicom slaviti dvojezičnu svetu misu i s njima se družiti nakon mise.
Za mlade mogu reći kako prepoznajem dvije skupine među njima. Jedna su mladi koji su rođeni ovdje i odrasli te su već tijekom svog odrastanja stekli krug prijatelja i s hrvatske i s njemačke strane, tako da oni ne traže neke posebne sadržaje na našim okupljanjima u Misiji. Imaju svoj krug prijatelja. Dok je, s druge strane, sve više mladih koji su došli u posljednjih desetak godina, bilo sa svojim roditeljima kao cijela obitelj ili su sami došli pronaći novi posao. Oni još nemaju stalan krug prijatelja i zato rado dolaze na susrete mladih i sami stvaraju kreativne radionice. Rado s njima posjećujemo susrete katoličke mladeži u drugim većim gradovima poput Stuttgarta i Frankfurta.
Koje programe u crkvi imate za tamošnje Hrvate?
Uz nedjeljnu svetu misu nastojimo tijekom tjedna svaki dan obogatiti nekim aktivnostima. Jednom tjednom crkveni zbor ima svoje probe, a povremeno imamo sastanak Biblijske grupe i čitača na misi. Svaki petak rezerviran je za svetu misu s mladima koji zatim nastave svoje druženje u župnoj dvorani. Subota ujutro je rezervirana za župnu katehezu prvopričesnika i krizmanika, a popodne su susreti odraslih mladih ili bračnih parova. Protekli mjesec održali smo zaručnički tečaj za pet mladih parova, a na Valentinovo smo blagoslovili bračne parove na svetoj misi koji su obnovili svoje zavjete. Tu uključujemo i posjete mladima u drugim našim susjednim misijama kao i hodočašća u okolna marijanska svetišta poput Mariabuchen ili Maria im Grünen Tal, gdje u proljeće idemo pješice ili automobilima.
Kao franjevac podupirem mlade koji se okupljaju u Franjevačku mladež svaki petak, a polako smo počeli okupljati i zainteresirane vjernike za osnivanje Franjevačkoga svjetovnog reda. Prošle godine osnovali smo naše misijsko pastoralno vijeće koje se sastoji od pastoralnih timova iz svake zajednice gdje slavimo svetu misu. Vjerujem da će oni sami razvijati nove ideje oko kojih će se okupljati naši hrvatski vjernici.
Svake nedjelje služite svete mise u Würzburgu, Aschaffenburgu, Schweinfurtu i Bad Mergentheimu. Služite li ih na hrvatskome ili njemačkome jeziku? Dolaze li na Vaše mise i Nijemci?
Prva tri mjesta pripadaju biskupiji Würzburg u kojoj službeno djelujem, dok Bad Mergentheim koji pripada biskupiji Rottenburg-Stuttgart posjećujem povremeno. Na sva četiri mjesta slavim svete mise na hrvatskome jeziku. Uz to povremeno imamo i krštenja kao i sprovode. Službeno ne moram imati mise na njemačkome jeziku, ali dogodi se da na sprovodima bude mnogo pokojnikovih njemačkih prijatelja pa zbog njih pročitam evanđelje i uputim propovijed na njemačkome jeziku. Prošle godine prvi put se dogodilo da je jedan njemački mladi par zatražio krštenje djeteta na našoj misi na hrvatskome jeziku. U razgovoru s kolegama na poslu čuli su kako se kod nas lijepo pjeva na misi i kako se okupi veći broj vjernika pa im se to svidjelo i zato su željeli u našoj zajednici slaviti svoje krštenje. Povremeno nam se poneki njemački vjernik pridruži na svetoj misi jer mu odgovara naš termin svete mise. Jedno vrijeme je i jedna indijska obitelj sudjelovala na našoj svetoj misi.
Nastojim dva do tri puta godišnje slaviti svetu misu s njemačkom župnom zajednicom u župi sv. Josipa u Würzburgu u čijoj župnoj crkvi svake nedjelje slavimo svetu misu. Obično je to za svetkovinu sv. Josipa, na nedjelju zahvale za plodove polja i na jednoj zajedničkoj zornici.
Stanujem u samostanu s njemačkim franjevcima konventualcima tako da redovito tijekom tjedna, ako nemam susrete sa svojim vjernicima, slavim svetu misu s njemačkim franjevcima na njemačkome jeziku. Povremeno im u samostanu pomažem i sa slavljem svetih misa ili s ispovijedanjem.
Kako potičete mlade da uče materinski jezik?
Tu sam neizmjerno zahvalan školskom programu Hrvatske dopunske nastave u inozemstvu pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske. Učiteljica Andrea Radman, podrijetlom iz Karlovca, vodi hrvatsku nastavu u pet mjesta i tako uči djecu hrvatski jezik, kulturu i povijest. Redovito s djecom pripremi recitacije i igrokaze za Majčin dan, za sv. Nikolu, za bl. Alojzija Stepinca i tada djeca naučeno predstave u crkvi nakon nedjeljne svete mise. Mnogi roditelji koji inače ne idu redovito u crkvu dođu sa svojom djecom na ovakve priredbe. S djecom koja se pripremaju za primanje sakramenata prve pričesti i krizme vježbamo čitanja na svetoj misi tako da se i oni polako uključe u naša misna slavlja. S mladima redovito posjećujemo susrete mladih u susjednim misijama i tu oni jednostavno uz druženje razgovaraju na hrvatskome jeziku.
Nedavno ste boravili u Zagrebu na Teološko-pastoralnome tjednu u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu na kojem se uz ostalo govorilo o poticanju iseljenika na povratak. Koji su Vaši dojmovi s tog seminara?
Na teološkom seminaru na kojem sam u Zagrebu sudjelovao glavna tema bila je „Kršćanska nada u vremenu beznađa“. Predavanja su držali najizvrsniji profesori teologije s nekoliko teoloških fakulteta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U jednom trenutku bio je održan govor o lažnoj nadi kojom možemo drugoga zavesti, a zapravo nemamo pokriće da mu pružimo tu nadu. Iz perspektive te lažne nade opisao sam kako mi svećenici u Njemačkoj pripremamo mlade zaručničke parove za katoličko vjenčanje, a oni ljeti odu u domovinu kako bi uz veliku svadbu proslavili svoje vjenčanje. Tako se u nekim selima okupi i nekoliko stotina svatova pa čovjek pomisli kako ima nade za život u tom selu kad ima toliko mladih ljudi. No, većina tih svatova su rodbina i prijatelji koji se zatim s mladencima vrate u Njemačku. Dakle, stvori se lažna slika da ima mladih u našim selima, da ima nade za život u tim malim mjestima.
A zapravo se rođenjem djece stvara nova nada. I ta djeca najčešće se rode u Njemačkoj. Zato sam postavio pitanje predavačima trebamo li mi svećenici našim vjernicima pružati lažnu nadu da će se jednom vratiti u domovinu i da tako odgajaju svoju djecu ili ih trebamo poticati da uključe svoju djecu u život Crkve u Njemačkoj i tako pruže nadu tome mjestu gdje žive i tome narodu s kojim žive. Djeca su nova nada tamo gdje ih učimo da žive. No, predavači su samo odgovorili kako je pred nama svećenicima u Njemačkoj taj težak zadatak da podupiremo ljude u svakoj njihovoj odluci.
Na plenarnom dijelu seminara postavio sam šire pitanje o tome koju nadu pružaju oni, kao profesori i kao Crkva u Hrvata ovdje u Zagrebu, nama Crkvi u Hrvata u Njemačkoj. Čime bi oni kao teološki profesori i svećenici privukli Hrvate na povratak. Prof. dr. sc. Anđelko Milardović odgovorio je kako razumije situaciju u kojoj su se našli mnogi naši Hrvati koji posljednjih stotinu godina zbog raznih političko-ekonomskih razloga odlaze u inozemstvo. Jedino je konkretnije odgovorila dr. sc. Marija Jurišić koja je istaknula kako i sama ima desetak prijatelja koji su otišli u Njemačku te kako bi se ljudi više vraćali kada bi se promijenio naš hrvatski mentalitet prema radu i naš mentalitet prema poštovanju drugih osoba.
Koje je Vaše mišljenje o tome iz praktičnog iskustva – imate li dojam da bi se hrvatski iseljenici željeli vratiti, posebice oni koji su otišli u posljednjih 10-15 godina i što bi ih motiviralo na povratak?
Prema mome mišljenju, postoje dvije skupine naših ljudi u emigraciji – oni koji često pričaju o povratku i oni koji ne pričaju o povratku. Ovi prvi maštaju i idealiziraju svoj povratak, a zapravo nemaju konkretne planove, dok ovi drugi koji ne pričaju o povratku imaju svoj jasan plan, znaju zbog čega su došli u Njemačku i žele taj plan ostvariti i vratiti se. Među njima su mnogi koji su se došli školovati pa nakon završetka škole imaju plan gdje će raditi u domovini. Neki su odlučili zaraditi dovoljno novca da otplate kredit ili si kupe kuću i kad to postignu, vrate se u domovinu. Sve više ljudi sklapa ugovore za određeni posao te dođu na nekoliko mjeseci obaviti ga i vraćaju se svojoj kući. Dakle, dolazak i odlazak iz Njemačke fluktuira i postao je vrlo dinamičan.
Također primjećujem da se određeni broj ljudi preselio iz Njemačke u Austriju jer je tamo sličan standard, a bliže su domovini. Poneki mladi bračni parovi čekaju da im djeca krenu u osnovnu školu pa se odluče vratiti jer je školski sustav u Njemačkoj jako pod utjecajem rodne ideologije. Od prošle godine njemačko zakonodavstvo dopušta upis promjene spola u osobnu iskaznicu na temelju same izjave osobe, bez ikakve sudske odluke ili liječničkih potvrda. Isti zakon dopušta da djeca starija od 14 godina mogu sama prijaviti promjenu spola u svojoj osobnoj iskaznici i bez dopuštenja roditelja. U godinu dana već mi se pet obitelji požalilo kako je razrednica u djetetovu razredu jednostavno objavila da je neki učenik promijenio upis spola u osobnoj iskaznici iz dječaka u djevojčicu i da ga sad svi moraju zvati djevojčicom jer će inače dobiti opomenu razrednika. Dakle, naši ljudi se još nadaju da je naš školski sustav u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini izvan toga rodnog ludila.
Ljudi se vraćaju na svoju rodnu grudu ponajviše ako uspiju pronaći normalno plaćen posao kojim mogu uzdržavati svoju obitelj. Jedan par s jednogodišnjim djetetom nedavno mi je ispričao kako su pronašli dobar privatni posao u Bosni u svome rodnom gradu i to im omogućava da planiraju povratak. Uštedjet će na plaćanju stana u Njemačkoj jer u domovini imaju obiteljsku kuću.
Motivirate li ih i Vi na povratak u domovinu i na koji način?
Pa, gledajte, nisam ja poslan u hrvatsku katoličku misiju u Njemačkoj da ljude pozivam da se vrate u domovinu. Bilo bi i malo licemjerno da ja koji ovdje ostajem pozivam druge da se vrate u domovinu. Mnogi su otišli iz svoga rodnog kraja jer se ne slažu s političkim odlukama ili gospodarskim smjerom bilo lokalnih bilo državnih političara. To ja ne mogu za njih promijeniti. I zašto bih ih ja podsjećao da se vrate tamo gdje im nije bilo ugodno? Tako da izravnih poziva nikome ne upućujem.
Ono što ja mogu učiniti jest to da organiziram hodočašća u domovinu kako bi ljudi ostali u kontaktu s rodnim krajem. Prije nekoliko godina organizirali smo odlazak autobusom na koncert „Progledaj srcem“ koji je bio održan na maksimirskom stadionu u Zagrebu. Tada smo posjetili svetište u Mariji Bistrici i Zagreb. Iz razgovora s ljudima shvatio sam kako 90% naših vjernika nije nikada bilo u Mariji Bistrici jer kad idu kući autocestom samo prođu pokraj Zagreba.
Pozvao sam mlade na ljetni kamp u naš franjevački samostan u Cresu, a mnogi su autobusima prošle godine sudjelovali na hodočašću Antunovski hod početkom lipnja u Zagrebu. Eto, to su mali poticaji kojima nastojimo među mladima stvoriti želju da se vrate u domovinu.
Uskoro organizirate vrlo zanimljivo hodočašće za muškarce, a u čast 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Kako ste zamislili putovanje?
Kao župnik proveo sam sedam lijepih godina u hrvatskome kraljevskom gradu Šibeniku, gradu kralja Krešimira. Za to vrijeme obišao sam i Knin – grad kralja Zvonimira, kao i mjesto Biskupiju pokraj Knina gdje se čuvaju grobnice hrvatskih kraljeva. Nedaleko je i stari grad Bribir u kojem su stolovali knezovi Zrinski, a prije toga prozvani Bribirski. Uz Vransko jezero su i zidine Vrane – staroga grada u kojem se čuvala kruna kojom su u Biogradu na Moru bili krunjeni mađarski kraljevi za hrvatske kraljeve. Ta jedna kraljevska povijesna tradicija jako prožima cijelu Dalmaciju i ljudi su jako ponosni na nju.
Upravo zbog svoga iskustva tih povijesnih mjesta želio sam organizirati hodočašće svojih vjernika iz Njemačke u Šibenik. Ponajprije želim povesti očeve i sinove, djedove i unuke, dakle muškarce u svetišta hrvatskih svetaca i na grobove naših kraljeva. I dok smo razgovarali o tome poklopilo se vrijeme s ovogodišnjim velikim jubilejom 1100. godine Hrvatskog Kraljevstva i prvih hrvatskih crkvenih sabora 925. godine. Stoga smo proširili hodočašće na još nekoliko mjesta kao što su Udbina u Lici i crkva Hrvatski mučenika, te posjet Gospiću i mjestu rođenja Oca domovine Ante Starčevića kao i njegova strica svećenika Šime Starčevića. Grad kneza Branimira – Nin čuva crkvu sv. Križa, najmanju katedralu na svijetu, a odmah pokraj nje su Prahulje i crkva sv. Nikole gdje su se krunili hrvatski kraljevi. Uz spomenutu Vranu i Šibenik, posjetili bismo i Solin gdje su također grobnice hrvatski kraljeva, posebno grob kraljice Jelene. Zatim je tu Tomislavgrad gdje je krunjen prvi hrvatski kralj Tomislav.
Krenuli bismo preko Karlovca gdje je nacionalno svetište sv. Josipa, pa preko Krašića gdje je živio i umro bl. Alojzije Stepinac te Šibenika gdje je nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića, a nastavili bismo do Međugorja gdje bismo se pomolili Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici Mira. Uz posjet Mostaru zastali bismo u Blagaju – gradu kraljice Katarine Kosača. Završili bismo u Zagrebu gdje se u katedrali čuvaju kosti Zrinskih i Frankopana te bl. Alojzija Stepinca. Posjetili bismo na odlasku i grob prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana na Mirogoju i grob Ante Starčevića u Šestinama.
Evo, i ovo hodočašće pod nazivom „Molitve naših kraljeva“ koje započinje 1. svibnja i traje do 6. svibnja 2025. zamišljeno je kao poticaj na povratak naših ljudi u svoj rodni kraj koji ima povijesnu kraljevsku tradiciju koju pomalo zaboravljamo. Želja mi je obnoviti u ljudima spomen na velika djela koja nam je Bog učinio u našoj prošlosti darovavši nam ovaj komad zemlje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Boke Kotorske da ga obrađujemo i čuvamo, da ga oplemenimo i nastanimo svojim potomcima. Svi naši hrvatski kraljevi bili su krunjeni u crkvama i tražili su Božji blagoslov u svojoj službi. Za kralja se pomazuje svetim uljem kao znak Božjeg odabiranja i posvećenja. Kralj je obavljao Božju službu štiteći Božji narod, promičući pravdu i čuvajući mir i blagostanje. Zar ne bismo svi trebali obavljati tu službu kraljeva – štititi slabe i čuvati mir i pravdu?
Zašto samo za muškarce?
Tu na prvome mjestu mislim na očeve i sinove, na djedove i unuke, kako bi oni prenijeli jednu povijesnu i narodnu tradiciju na sljedeću generaciju Hrvata. Nasilni i zločinački komunistički režim uništio je mnoge naše narodne i crkvene tradicije. I zato je vrijeme da stvorimo neke nove tradicije koje u sebi nose bogato značenje. Posjetio sam katedralu u Wawelu u Krakovu gdje su grobovi poljskih kraljeva, kao i katedralu u Roskildeu gdje su grobnice danskih kraljeva. Iznenadilo me kako Poljaci i Danci čuvaju mjesta gdje su pokopani njihovi kraljevi. Zato sam i tražio mjesta gdje su naši kraljevi pokopani.
Mislim da obnova jednog naroda kreće od obnove muškaraca. Danas je nastupila kriza muškaraca, kriza značenja muškarca u našem suvremenom europskom društvu. Evo, već sam Vam spomenuo ekstremne učinke rodne ideologije kada jedan dječak od četrnaest godina izađe pred svoj školski razred i izjavi da je on djevojčica, a učiteljica to oduševljeno podrži. Zaim on želi ići u toalet s djevojčicama i one ga izbace van. A roditelji ne reagiraju.
Kao svećenik postupno sam došao do zaključka kako trebamo obnoviti muškarce u našim sredinama. Kad sam ulazio u malo sjemenište s 15 godina i započinjao gimnaziju bilo nas je malo svećeničkih kandidata pa su nam govorili da je kriza duhovnih zvanja. No, za vrijeme srednje škole zatekao sam jednog svećenika kako raspravlja s vjernicom koja mu poručuje da moli za nova duhovna zvanja. On joj je odgovorio kako nije kriza duhovnih zvanja, već je kriza obitelji. Potaknuo ju je da moli za obitelji. Nema više kršćanskih pobožnih obitelji koje odgajaju djecu u tradicijskim vrijednostima i zajedno mole. Iz takvih obitelji su dolazila i duhovna zvanja. Dok sam završavao studij teologije, profesori pastorala više su naglašavali kako sve manje imamo stabilnih obitelji jer je nastupila kriza braka: mladi se ne žene, žive zajedno nevjenčano, često se rastaju bračni parovi. A sada u svojemu svećeničkom djelovanju razgovaram s mnogi bračnim parovima, mnoge parove zaručnika pripremam za vjenčanje, a posebno u svetim ispovijedima primjećujem kako nije kriza braka, već je kriza muškaraca koji su neodlučni oženiti se, ostaju živjeti sa svojim roditeljima, pa se to često naziva simptomom Petra Pana jer muškarci žele ostati kao dječaci bez odgovornosti pred životom. Poznati šibenski ginekolog Zmijanović često na svojim tribinama poručuje: „Većina žena koja rade pobačaje su napuštene od svojih muškaraca. Većina muževa ne shvaća da je odgovornost zaštite života na njima. Kad bi muškarci shvatili da su zaštitnici žena, bilo bi manje pobačaja.“
Tako zaključujem kako za obnovu hrvatskoga naroda i Crkve u Hrvata trebamo prvo obnoviti muškarce. A onda će oni učvrstiti svoje brakove iz kojih će nastati nove katoličke obitelji koje će iznjedriti i nova duhovna zvanja.
U čemu vidite prednosti vjerskog turizma za učvršćivanje vjere?
Vjerski turizam je vrlo širok pojam. Ako mislite samo na turističke aranžmane koji uključuju posjet crkvama kao kulturnoj baštini, onda vjera nema puno koristi od toga. Jedino da se na ulazu u crkve naplaćuju ulaznice kao da se ulazi u muzej.
No, ako se tzv. crkveni turizam gleda s naše crkvene strane, možemo krenuti s dvije pozicije. Svećenik koji upravlja nekim svetištem može bilo vjernicima bilo samim turistima ponuditi duhovne sadržaje kojima će ih zadržati u svetištu. Pod duhovne sadržaje mislim na molitve posvećene tom svecu, litanije ili večernje molitve njemu u čast, molitvu krunice ili svečane svete mise s procesijom. Uz to je velika prigoda da se ljudi ispovijede ako dođu u svetište, zato je dobro organizirati redovito vrijeme ispovijedanja. Eto, u Međugorje dolaze često turisti s Jadrana zbog čiste znatiželje, ali kako ima ponuda ispovijedi na raznim jezicima, mnogi se ispovijede i obrate.
S druge strane vjerski turizam može obuhvaćati organizirana župna hodočašća kojima se posjećuje neko svetište. Tada se na tom putu vjernici povezuju i međusobno bolje upoznaju, zajedno mole i razgovaraju o duhovnim temama. Svako putovanje nas odvaja od našeg mjesta gdje radimo ili provodimo našu svakidašnjicu tako da nam se otvara prilika da nešto novo vidimo i naučimo kako s kulturne strane tako i s duhovne. Putovanja nas podsjećaju kako nemamo sigurno mjesto na Zemlji, već smo samo u prolazu. I ovo naše hodočašće na grobove hrvatski kraljeva ima motivaciju još više povezati moje vjernike i učvrstiti u njima osjećaj narodnoga hrvatskog zajedništva i to zajedničkom vjerom u Isusa Krista.
S kojim se izazovima današnjice Katolička crkva najviše bori?
Na teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu razgovarali smo o nadi. Bilo je postavljeno i pitanje o tome kakvu nadu nudi Crkva današnjem svijetu. Jedan od odgovora bio je – nudi istinu. Crkva čuva istinu o tome tko je čovjek, tko su to muškarac i žena. Jer u ovom današnjem ekstremno liberalnom svijetu pod velikim utjecajem rodne ideologije dovelo se u pitanje tko je to muškarac, a tko je to žena. Mladi ljudi su pozvani da eksperimentiraju sa seksualnošću i tu onda izgube svoju sigurnost tko su i što su. Mogu biti sve, a na kraju im prođu godine u eksperimentiranju i zabavi i ne budu ništa. Ljudi pokušaju kirurškom operacijom promijeniti spol i tek nakon nepovratne promjene počnu se pitati tko su i što su. A tada već bude kasno za popravak narušenog zdravlja.
Zato je velika nada koju Crkva čuva i nudi svim ljudima, a to je temeljna ljudska istina – čovjek je muškarac i žena. Da samo znate koliko ljudi bude sretno kada prihvate ovu prirodnu istinu, ispovijede se i počnu normalno živjeti. Kako se osjećaju oslobođeno. To znači da je i brak utemeljen na savezu muškarca i žene i tada su oni temelj obitelji. Tu istinu danas Crkva štiti i promovira i zato ulazi u konflikt s ekstremno liberalnim društvom koje uz političke elite s ekstremnom i protuljudskom rodnom ideologijom mijenja zakone i školske obrazovne sustave.
Doba je priprave za Uskrs, što biste poručili vjernicima?
Naša kršćanska poruka o Uskrsu je uvijek jasna i nedvosmislena. Vidite, i mi s našim hodočašćem posjećujemo prazne grobove naših hrvatskih kršćanskih kraljeva. I nama će anđeli na tim grobovima postaviti isto pitanje kao i ženama s miomirisima na Isusovu praznome grobu – Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!
I naši kraljevi nisu ovdje u grobnicama. Uskrsnuli su. Zaslužili su plaću za svoj trud kojim su vodili naš hrvatski kršćanski narod. Štitili su obitelji, čuvali mir i promicali pravdu. Oni nas čekaju s druge strane smrti da im se pridružimo. Predali su nam zemlju i narod da ga sada mi čuvamo i vodimo. Svojim životima su čuvali barjak vjere u uskrsloga Isusa Krista i sad su ga predali nama.
Hrvatski književnik Božidar Prosenjak vrlo lijepo je napisao Poruku hrvatskim sinovima i kćerima: „Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi.“
Razgovarala: Jelena Badovinac Dimitrijević Foto: Privatni album