Rudolf Crnković komponirao je i aranžirao mnoge pjesme, podučavao i vodio nekoliko uglednih zborova, imao tvornicu za izradu tamburica i napisao nekoliko udžbenika o poučavanju sviranja
Hrvatsko iseljeništvo se uvijek ponosilo instrumentom kojeg zovemo tamburica. Donosilo je tamburicu u svojoj iseljeničkoj torbi, izrađivalo u novoj domovini i uvijek imalo pri ruci da bi se ublažila nostalgija. Tako se tamburica brižno čuvala, svirala i postala simbolom hrvatskog naroda i njegove baštine u svijetu. Hrvati je sviraju u svim zemljama i kontinentima na koje su pristigli, a utjecali su i na mnoge druge narode da prepoznaju i zavole tamburicu. Ovaj glazbeni instrument doista je poveznica našeg naroda u domovini i iseljeništvu.
Tamburica ima dugu povijest i o njoj su napisane mnoge knjige u Hrvatskoj i u inozemstvu. Izvrsnih tamburaša i ljubitelja žičanih instrumenata ima diljem svijeta, a jedan od njih je Rudolf Crnković koji se doselio u Ameriku 1905. Crnković je s tamburicom u ruci stigao preko Ellis Islanda u Pittsburgh, u Pensilvaniju. U ovom gradu željezne i rudarske industrije dobio je prvo zaposlenje. Radio je u čeličanama dugo i naporno. O ovom velikanu tamburaške glazbe malo se zna u domovini, iako je ostavio duboke tragove svojim stvaralaštvom, ljubavlju i umijećem u sviranju tamburice, vođenju tamburaških sastava i zborova. Trudio se osigurati literaturu uz pomoć koje se može naučiti svirati tamburica i srodni instrumenti. Njegov doprinos u razvoju i napredovanju ove vrste glazbe je golem.
„Rudolf Crnković rodio se 8. studenoga 1889. godine u Gornjim Kutima, u Brod Moravicama, u Gorskom kotaru. U ranoj mladosti “nabavio je svoju prvu tamburicu, još dok je s ocem radio na proizvodnji karbida u Slavonskom Brodu, i ubrzo ju je naučio svirati”, zapisala je Karmen Delač-Petković u biografskim podacima o Rudlofu. Već na samom početku svog iseljeničkog života pridružuje se tamburaškim sastavima i u slobodnom vremenu u njima svira. ‘Otkriva’ da je u Americi svirka tamburice prihvaćena, ne samo unutar hrvatskih zajednica, već i šire. Grad Pittsburgh već početkom 20. stoljeća postao je prijestolnicom tamburaške glazbe. Nicali su mnogi tamburaški sastavi i zborovi te se otvarale mogućnosti daljnjeg razvoja tamburaške baštine. Godine 1900. u New Yorku, u čuvenoj dvorani Carnegie Hall, održan je tamburaški koncert a 1937. osnovani nadaleko poznati Duquesne University Tamburitzans koji kasnije, poslije Drugog svjetskog rata utemeljuju Tamburitzans Philharmonic Orchestra.
U novoj sredini i svijetu Crnković svira u nekoliko sastava kao vodeći primaš i druži se sa Steveom Rafayem i Ignatzom Yuranichem koji su tada bili voditelji sastava i učitelji tamburaške glazbe. Obično su to bile svirke za zabave, vjenčanja, krstitke i slična obiteljska i društvena okupljanja. Zahvaljujući tim prvim poznanstvima i počecima, Crnković se odlučio pridružiti tamburaškom društvu “Zvonimir” koje je u to vrijeme bilo vrlo popularno na nacionalnoj razini. „Zvonimir“ je tada na svojim ljetnim i zimskim turnejama krstario diljem Amerike i održavao koncerte. Iscrpljujuća putovanja i danas bi bila naporna usprkos razvijenim prometnicama i prometnim sredstvima u ovako prostranoj zemlji kao što je Amerika. Tako se, u tom sudbonosnom vremenu za Crnkovića, 1913. u Pittsburghu, dogodilo, da su tri člana „Zvonimira“ napustila tamburaško društvo. Pridružili su im se, osim Crnkovića, Janko Gajski i Petar Smatlick. Crnković se odriče rada u topionici željeza te se u potpunosti posvećuje glazbi.
Zvonimirovo tamburaško društvo osnovano je 1906. godine u Steeltonu u Pennsylvaniji. Poslije je preselilo u Buffalo, u saveznu državu New York te nešto kasnije u Cleveland, u Ohio. U Cleveladu je društvo dobilo ime «Zvonimir» po hrvatskom kralju Zvonimiru. Prvi članovi društva bili su Josip Zinić, Marko Furjanić, Janko Plasaj i Petar Zubović. Već 1910., početkom prosinca, dolaze u Chicago i zadivljuju publiku u kazalištima svojom svirkom. Uslijedilo je putovanje u St. Louis i Kansas City. Tako se „Zvonimir“ počeo uspinjati prema vrhu ostvarujući zavidne rezultate u glazbi i zabavnoj industriji Amerike.
Rudolf Crnković je na svom putovanju sa „Zvonimirom“ pet godina vodio dnevnik puta, od 1913. do 1918. godine. Tako prikupljene podatke, kroz petogodišnje razdoblje, objavljuje u knjizi pod naslovom «Sa Zvonimirom po Americi». Knjigu je napisao i izdao 1933. godine.
Dnevnik je doista interesantan jer Crnković bilježi kronološkim redom nastupe, reagiranja publike te opisuje američke države kroz koje je putovao i u kojima je susretao ljude. Zanimljiva su njegova zapažanja o susretima s Indijancima, njihovim rezervatima, crnačkom stanovništvu i ropstvu. Zapisuje i opisuje razdoblje Prvog svjetskog rata te reagiranja američkog naroda na te nemile događaje u svijetu.
Rat je djelovao, ne samo na raspoloženje tamburaša, već i na njihov opstanak jer su pojedini članovi bili pozivani na ratište. Zbog rata prekinut je parobrodski promet preko Atlantika, pa s time i pošta te veze s obitelji u Hrvatskoj. Crnković spominje da su i dva njegova brata bila pozvana u rat. Potječe iz mnogobrojne obitelji Matije i Agneze Crnković , a bio je najstariji sin od njihovo jedanaestero djece.
Na svom putovanju sa „Zvonimirom“ Crnković opisuje svoje susrete s Hrvatima koji se pojavljuju na koncertima ili ih slučajno susreće na putu širenja tamburaške glazbe i hrvatske baštine. To su bili većinom rudari u rudnicima ugljena, željeza, olova, srebra, bakra i cinka, poljodjelci (farmeri) i šumski radnici. Zanimljiv je njegov opis jedne hrvatske kuće koja ih je primila na konak. U kući su bili sami muškarci, a Crnković je bio zadivljen time što znaju pripremati hranu i obavljati druge kućanske poslove. Domaćini su spustili tamburaše u rudnik, duboko pod zemlju. «Pokazali su nam kako rade i upoznali smo se s gorkim radničkim kruhom», zapisao je u svoj dnevnik.
Sa „Zvonimirom“ je Crnković proputovao gotovo cijelu Ameriku i ova knjiga čitatelju nudi zanimljivo štivo. Opisan je put kroz mnoge američke države, počevši od Washingtona na sjeverozapadu i kanadskih mjesta i gradova uz granicu, te do Teksasa i Floride na jugu te Sjeverne Karoline i New Yorka na istoku Sjedinjenih Američkih Država.
Rudolf Crnković završio je trogodišnje školovanje na University Extension Conservatory u Chicagu tako da je, osim ljubavi prema tamburici i tamburaškoj glazbi, bio stručno osposobljen da se potpuno posveti glazbenom stvaralaštvu. Ostavio je mnoge notne zapise. Komponirao je i aranžirao mnoge pjesme i tamburaške komade za izvođenje. Napisao je aranžmane za više od 1000 pjesama, svoje ili drugih autora, napisao kataloge narodnih i drugih skladbi, te notne zapise gotovo za sve glazbene instrumente. U bogatoj ostavštini nalaze se brojni notni zapisi narodnih pjesama, kola, drmeža, valcera, polki, koračnica i dijelova iz opera ali i popularnog bluza, rumbe i sambe. Njegov rad bio je na crti profesionalnosti, odgovornosti i poslovnosti. Napisao je nekoliko udžbenika o poučavanju sviranja tamburice s naslovima: Kratka povijest tambure, Tamburaška škola, Tamburaški priručnik, Američki sistem tambura, Tamburaški savjetnik, Kako se ustroji tamburaško društvo i još neke. Čvrsto je vjerovao u naobrazbu i podučavao druge da se koriste sa stručnom literaturom a posebno notama.
Surađivao je s mnogim tamburaškim sastavima tadašnjice kao što su bili Skertich Brothers Tamburica Orchestra, Frank Yankovich «Yanks» i mnogim drugima, ne samo u Americi već i u Kanadi, Australiji i Novom Zelandu te s izdavačkom glazbenom kućom Columbia Records, Corona Music Company, Balkan Music Co. i još nekima.
U Chicagu je u dvadesetim godinama 20. stoljeća imao svoju tvornicu izrade tamburice koju je kasnije prodao svom rođaku Johnu Arbanasu, da bi po preporuci doktora umanjio radne obveze i stresove.
Njegove riječi najbolje upućuju na to koliko je čvrsto vjerovao u tamburicu i njenu svirku.: «Bez tamburice nema duše našeg naroda. Gdje se nađe skupina naših ljudi, bilo to u fabričnom mjestu, majni (misli na rudnik) ili na štreki (željeznici), već nastoje pokrenuti kakvo tamburaško društvo. Neki u tome uspiju, i uz takve iskre proisteče kašnje veliki zbor, nu neki u svojim nastojanjima padnu.»
Crnković je. U njegovoj bogatoj tamburaškoj ostavštini spominju se osnovani tamburaški sastavi «Risnjak» 1910. i «Fužinarac» 1912., a nekoliko skladbi posvetio je i svom Gorskom kotaru i Brod Moravicama.
Iako su vrijeme i nova tehnološka dostignuća učinili svoje, Rudolf Crnković se posvetio svom radu na hrvatskoj tamburaškoj baštini, do konca života. Surađivao je s mnogim tamburaškim sastavima, zborovima i pojedincima te ih opskrbljivao sa stručnom literaturom, notnim zapisima i uputama o radu. Svoj radni vijek okončao je u Bradleyju, Michagan, gdje je kao ravnatelj pošte 1960. otišao u mirovinu .
Sa svojom suprugom Ann (Ankom r. Vanušić) u nekoliko je navrata posjetio rodni kraj. Umro je i bio pokopan u Bradleyju 1967. godine.
Posthumno je primljen u Tamburaški dom slavnih (Hall of Fame) u Americi 1973. zajedno s još jednim uglednikom tamburaškog stvaralaštva u Americi -Walterom W. Kolarom koji ga je neizmjerno cijenio. Priznanje je u njegovo ime primila supruga Ann Crnkovich u Youngstownu u Ohiju.
Tekst: Franjo Bertović; Fotografije: Glazbena biblioteka HBZ- a