U susret Virtualnom muzeju hrvatskog iseljeništva – Žene koje čekaju

2 min čitanja

Kada se bavimo iseljavanjem obično su nam u prvom planu iseljene osobe i zemlja u koju su se iselile. Duboko u pozadini je zemlja iz koje su se navedeni iselili i posljedice iseljavanja po istu.
Baviti se posljedicama iseljavanja za zemlju iseljavanja često znači baviti se ženama iseljenih. Kako se društvene i humanističke znanosti oskudno bave ženskom stranom ljudskog postojanja nije čudno da se to odražava i na istraživanja iseljavanja.

Na tu je činjenicu upozorio i Milan Biljčević (Billich) (1897. – 1963.) istaknuti hrvatski iseljenik i novinar u svom članku „Čekamo vas, muževi, očevi” objavljenom u „Matici” br. 3 iz ožujka 1960.

U tom članku Biljčević se ne bavi ženama koje su otišle u tuđinu, nego onima koje su ostale u domovini. Ove su živjele težak, moglo bi se reći surov život. Ovisnost o novcu iz Amerike značilo je živjeti u stalnoj strepnji. Stvari potrebne za obitelj kupovale su se u mjesnih trgovaca na kredit, dug koji bi se vraćao kad bi došli novci iz prekooceanskih zemalja. Ako se to ne bi dogodilo to bi značilo zapljenu dijela imovine, posebno stoke. U doba krize iseljeni muškarci su sami jedva životarili, pa je žarko iščekivana omotnica s novcem znala izostati. Ponekad su iseljeni muževi u dalekim zemljama pronašli nov život i utemeljili novu obitelj.

Žene koje su ostale, po Biljčeviću, su junakinje kojima hrvatski narod duguje zahvalnost za svoj opstanak usprkos brojnim migracijama i krizama.

Podijeli ovaj članak
Skip to content