Radičin život, rad, djelo, političke i publicističke poglede pokušali su svojim izlaganjima osvijetliti dr. Ivo Banac, dr. Petar Popović, Stjepan Šulek, mr. Jure Vujić, Jakša Kušan, dr. Ivan Čizmić, dr. Ljubomir Antić, dr. Marin Sopta i mr. Božidar Petrač
U organizaciji Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske u Zagrebu, 21. studenoga u prepunoj dvorani DHK, održan je književno-znanstveni kolokvij povodom 110. obljetnice rođenja Bogdana Radice (Split, 1904.- New York, 1993.). Kako bi osvijetlili Radičin život, rad, djelo, političke, publicističke poglede i i vizionarske misli o slomu komunizma, titoističke diktature, stvaranju neovisne hrvatske države i njezinih EU integracija izlagali su na sljedeće teme ugledni hrvatski povjesničari, znanstvenici, književnici i publicisti.
Dr.Ivo Banac (Životni put Bogdana Radice), dr. Petar Popović (Bogdan Radica i neistražen koncept kulture u međunarodnim odnosima), Stjepan Šulek ( Bogdan Radica i svjedoci nove Europe i Balkana tridesetih godina dvadesetog stoljeća), mr. Jure Vujić (Bogdan Radica i Guglielmo Ferrero Pitanje dekadencije Europe i pokušaji latinsko-slavenske sinteze), Jakša Kušan (Bogdan Radica i Nova Hrvatska), dr. Ivan Čizmić ( Bogdan Radica i američki Hrvati u Drugom svjetskom ratu), dr. Ljubomir Antić ( Iseljenik Bogdan Radica o hrvatskom iseljeništvu), dr. Marin Sopta (Moji razgovori s Bogdanom Radicom – Od političkog jugoslavena do hrvatskog nacionalista), mr. Božidar Petrač (Bogdan Radica – Miroslav Krleža).
Sažimajući navedena izlaganja i izvore izdvajamo sljedeće. Bio je Radica i ostao Splićanin iz Velog Varoša, Dalmatinac, Hrvat, Mediteranac, erudit, kozmopolit, hrvatski povjesničar, sveučilišni profesor u SAD, hrvatski pisac, prvo publicističko i novinarsko pero hrvatske emigracije. Već u mladosti on je zaokupljen mislima i djelima svojih sugrađana don Frane Bulića, Ante Trumbića, Kerubina Šegvića, ali i talijanskim utjecajima bardova klasičnog liberalizma Guglielma Ferrerara i Gaetana Salveminia. Preko Italije i talijanske kulture kao mlada novinarska nada Radica 20-ih i 30-ih 20. stoljeća dolazi u Francusku gdje se susreće s francuskim piscima kao što su André Gide, Julien Benda, Paul Valéry, François Mauriac, te filozof Jacquesom Maritainom. O položaju suvremene Europe razgovarat će i s mnogim drugim vodećim europskim intelektualnim, književnim veličinama toga vremena: Thomasom Mannom, Filippom T. Marinettijem, Nikolajem Berdjajevom, Maksimom Gorkim, Miguelom de Unamunom, José Ortega y Gassetijem i drugima. Te razgovore periodično je objavljivao uglavnom u zagrebačkim glasilima Obzor i Nova Evropa, a kasnije ih izdao u najpoznatijoj svojoj knjizi „Agonija Europe“ koja odaje antropološki pesimizam europske intelektualne elite između dva svjetska rata kao i njihovu zabrinutost za sudbinu Europe 30-ih godina kada se naslućivala nova svjetska konflagracija „veliki požar“ diktatura fašizma, nacizma i komunizma.
Kao student i novinar živio je Radica u Ljubljani, Firenzi, Carigradu, Parizu, Ateni, kao jugoslavenski diplomat u New Yorku. Nakon sporazuma Cvetković-Maček 1939. bio je u uredu za vanjski tisak u Beogradu, već 1940. je u Washingtonu, a 1941. propašću Jugoslavije radi u tiskovnom uredu u New Yorku. Kasnije s Louisom Adamičem intenzivno radi kod saveznika, Amerikanaca na kampanji protiv jugoslavenske vlade u Londonu, a za priznanje Tita i njegovog pokreta. Radica 1944. odlazi u London gdje ga je Ivan Šubašić pridobio na stranu stvaranja nove jugoslavenske vlade. Kratko je 1945. boravio u Ministarstvu informacija u Beogradu i nije mu trebalo previše da shvati svu pogubnost titoizma i njegove komunističke diktature . Tako je nastao i njegov obrat, ovjekovječen u knjizi „Hrvatska 1945.“ u kojoj je prokazao zloslutnu atmosferu u Splitu, Zagrebu i Hrvatskoj za nastanka komunističke Jugoslavije pod srpskom dominacijom.
Kad se oko Božića 1945. Radica bježeći iz Jugoslavije dokopao Barija, u brzojavu supruzi Nini piše: “Zauvijek izišao iz Titova raja”. Po povratku u SAD, u New York, 1946. godine, napisao je za prestižni Reader’s Digest, članak -Tragična lekcija Jugoslavije svijetu- (Yugoslavia’s Tragic Lesson to the World). U kojem je svijetu razotkrio pravo stanje Titove komunističke Jugoslavije zaklinjući Amerikance da ne nasjedaju lažnim Titovim parolama. U Americi piše o Hrvatskoj i u ostalim američkim tiskovinama te osobno svjedoči u Kongresu u Washingtonu u korist Hrvatske. Predavao je Rdica 24 godine povijest na američkom Sveučilištu Fairleigh Dickinson.
Vjerujući vizionarski u stvaranje neovisne hrvatske države Radica je napisao i autobiografiju „Živjeti nedoživjeti“, no u ljeto 1990. doživio je konačni povratak u sanjanu domovinu, zavičaj, nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj i pada komunizma u Europi. Promijenivši naslov svoje autobiografije iz Živjeti nedoživjeti u Živjeti i doživjeti, te je priveo kraju riječima:
„Čovječanstvo se naglo približuje kraju drugog milenija. Iako nisam prorok, vjerujem, da stoljetno sazrijevanje Hrvatske u pravcu istinske i stvarne samostalnosti dolazi svojem zaključku. Jer, bez nezavisne Hrvatske, i čovječanstvo će se osjećati krnjim i neupotpunjenim. U tome uvjerenju doživljavam i konac svojeg života, ali u spokoju i mirne savjesti, da sam svoje najbolje godine i kao čovjek i kao intelektualac, posvetio Hrvatskoj, i da ma gdje umro, da ću umrijeti kao Hrvat.“
(http://fenix-magazin.com)
