Smiljana Šunde, dugogodišnja novinarka i urednica u Dokumentarnom i Obrazovnom programu Hrvatskoga radija u vlastitoj je nakladi izdala svoju petu knjigu „Batili su ocean“, na kojoj je radila četiri desetljeća
Smiljana Šunde, dugogodišnja novinarka i urednica u Dokumentarnom i Obrazovnom programu Hrvatskoga radija, izdala je – u vlastitoj nakladi – petu knjigu u kojoj se bavi iseljavanjem Podgorana u daleki svijet, u prvom redu na Novi Zeland, a na kojoj je radila četiri desetljeća. (Knjiga „Batili su ocean“ promovirana je 1. rujna ove godine u podgorskoj kino-dvorani, uz Trio uzorite., op.ur.)
U knjigu su utkani sati istraživanja arhivske građe, osobito matičnih knjiga, brojni razgovori sa sumještanima i suvremenicima doba u kojem se najviše iseljavalo, utkane su prepiske, pisma, mailovi, a rezultat je djelo s više od 800 stranica.
Smiljanu Šunde intrigirala je činjenica da se iz rodne joj Podgore iseljavalo gotovo pa masovno, te je tijekom perioda koji prati, a koji obuhvaća konac 19. stoljeća i seže do 60-ih godina 20. stoljeća, prema dostupnim joj podacima iselilo 1300 ljudi. Zna li se da je po posljednjem popisu stanovništva Podgora brojala svega 1300 mještana, što predstavlja pad od gotovo 20 posto u samo jednom desetljeću, jasno je da ovo šarmantno ribarsko mjesto, koje je kroz povijest dalo brojna poznata i cijenjena imena, prati ozbiljna depopulacija.
Nije to, naravno, iznimka u Hrvatskoj, jer takvi su trendovi evidentni manje-više posvuda, osobito u manjim sredinama. No, činjenica je jedno: danas je u svijetu, i to samo u prekomorskim zemljama, poglavito na Novom Zelandu koji im je bio najčešća konačna destinacija, više od 15 tisuća Podgorana! Pridodamo li tome nepoznatu brojku iseljenika u periodu nakon 60-ih, osobito izraženu posljednjih godina, dolazimo do, kako i sama Šunde kaže, ogromnih brojki i proporcija.
– Podgoru to čini jednim od najiseljenijih mjesta u Hrvatskoj, nekako je al pari s otokom Suskom, čiji su se mještani najviše iseljavali u New York, te Blatom na Korčuli, odakle se odlazilo u Sydney, Kaliforniju i San Diego. Podgorani su pak najviše u Oacklandu – kaže Šunde.
Od tih 1300 ljudi koji su se iselili vratio se tek dio, njih 250. Posljedice su ostale: poboljšanje materijalnog statusa brojnih obitelji, ali i rasap obitelji, spolna neravnoteža (odlazili su uglavnom muškarci), te raseljenost tolika da su pojedine obitelji, katkad i rodovi, posve nestali. Kako su mahom bili neobrazovani, čekali su ih teški fizički poslovi, od kopanja kauri gume do isušivanja močvara, te u SAD-u i Australiji rad u rudnicima, u Kanadi sječa šuma…
– Po svoj literaturi, kao glavni razlog iseljavanja navodi se upravo peronospora, bolest vinove loze. Međutim, istina je da to nije jedini, a po meni niti najveći razlog. Naime, najveći razlog prema onome što sam našla, i to ne u literaturi koja upućuje na iseljavanje nego u drugoj literaturi koja dovodi do tog zaključka, vinska je klauzula.
Djed Smiljane Šunde s kućnog je praga ispratio četiri sina, dvije snahe, jednu kćer i troje unučadi, i nikad ih poslije nije vidio niti čuo, jer u to vrijeme nije bilo telefonskih veza. Podgorani su se u Oacklandu, veli Šunde, koja je tamo bila 1976. godine, družili i okupljali, čuvajući običaje.
I vraćamo se na suvremenu Podgoru u kojoj se jedva u prvi razred upiše nekoliko djece i koju je obilježilo upravo iseljavanje kroz prošlo stoljeće, a na cijeloj Rivijeri u ovom novom valu najizraženije je, uz Gradac, upravo u ovome mjestu. Da iseljavanje vrlo često nije donosilo plodove koje su emigranti očekivali pokazuje niz teza, ali i primjera iz knjige.
Zanimljiva je priča o tome kako je socijalistička vlast prikupljala iseljenike i slala po njih brodove “Partizanku” i “Radnik”, vjerojatno očekujući da će s njima doći i dolari koji će napuniti državni proračun. No, na povratak su se odlučili uglavnom oni koji nisu uspjeli ništa zaraditi i uštedjeti. Tako je jedan povratnik donio tek mali ručni stroj za šišanje, drugi postelju i ručnu sjekiricu, a većina – ništa.
Tekst: Ivona Ćirak/Makarska kronika; Foto: Ivo Ravlić/HANZA MEDIA