Ognjena zemlja otočje je na najjužnijem dijelu Južne Amerike. Najjužnija argentinska pokrajina odvojena je Magellanovim prolazom od južnoameričkoga kopna. Ushuaia joj je glavni grad – grad na kraju svijeta. Tu sve završava, ili kako mještani kažu – sve počinje.
Na samom ulazu u grad – uz argentinsku i pokrajinsku zastavu, ponosno stoji i hrvatska. Još od 1890. Hrvati su počeli naseljavati tada gotovo pustu Ognjenu zemlju.
Činjenica koliko su radili moja baka i djed, moj otac, ujaci, govori ne samo o vrlo snažnoj kulturi rada nego o tome da su bili pioniri kad su došli u Ognjenu zemlju 1910. Ovdje nije bilo gotovo ničega, čak gotovo niti Argentinaca. Ispunjava me ponosom to da u svakom kutku otoka ima djelić povijesti naše obitelji i da, hvala Bogu, mnogi ljudi prepoznaju sav njezin doprinos – rekla je Vedrana Bronzovich, suvlasnica turističke agencije.
U Ushuaiji, koja ima oko 30 tisuća stanovnika, danas postoji oko 120 hrvatskih prezimena. Hrvati su među prvima počeli naseljavati mjesto i umnogome su pridonijeli razvoju najjužnijeg argentinskog grada.
Svi ti Hrvati koji su došli, koji su se doselili u Ushuaiu, imali su vrlo važnu ulogu. Djelovali su u industrijskom sektoru, u drvnoj industriji, imali smo Hrvate u obrazovanju, u kulturi, pokrivali su sve aspekte života grada. Bilo je Hrvata koji su imali skladišta, drugi su imali trgovine, mnogi su postali piloti u aeroklubu, i nekada su obavljali sanitetske letove. Hrvati su plovili kroz kanal Beagle i uspostavili plovni put s Čileom. Dakle, Hrvati su uvijek bili u svim porama Ushuaie – govori Ivo Arko Bronzovich.
U šetnji gradom morate zapaziti hrvatski grb uz argentinsku zastavu Hotela Mustapić. Krajem pedesetih godina dio obitelji Mustapić stigao je u Ushuaiu. Mjesto koje ih podsjećalo na jadransku obalu planinama i morem, ali ne i temperaturom zraka. Danas su zime blaže, no nekada je znalo biti i 30 stupnjeva ispod ništice. Ondje su Mustapići otvorili trgovinu namještaja, a poslije su sagradili hotel koji je otvoren 1972.
– Ovaj je bio prvi hotel u Ushuaiu od privatnog kapitala, i zanimljivo je to što su svi govorili da je moj otac bio malo lud što je ovdje, na ovakvom lijepom mjestu napravio hotel tako visok i svi su dolazili pogledati ga. Govorili da je ludo jer nije imao lift, a ni danas ga nemamo – prisjeća se vlasnik hotela Federico Antonio Mustapić.
Za tako udaljeno mjesto zračne su veze iznimno važne. Jaki su vjetrovi nemilosrdni, ali mnogo pilota uspješno je školovano upravo u Aeroklubu u čijem je osnutku sudjelovala i nekolicina potomaka hrvatskih doseljenika.
Andres Tomislao Bronzović jedan je od osnivača.
– Počeli smo djelovati 1954. godine kada smo osnovali upravu. Onda smo velikim naporima uspjeli prvo podići hangar. U grupi su bili neki moji rođaci i prijatelji, i naporno radili sve dok nismo uspjeli nabaviti prvi zrakoplov. Bio je to Piper PA-12, koji nam je darovao Nacionalni odjel za civilno zrakoplovstvo – objašnjava.
Obitelj Bronzović jedna je od najbrojnijih. Sjeveroistočno od Ushuaie njihovo je obiteljsko imanje. Njime prolazi i rijeka Milna koja imenom podsjeća na mjesto podrijetla većine ovdašnjih Hrvata.
Pokraj Skrivenog jezera “Lago escondido” počivaju u miru pokojni članovi obitelj Bronzović.
Došli su iz Hrvatske donoseći tradiciju rada na polju, i upravo to su nas učili: poštovati i voljeti rad na polju. Zato smo odlučili pokopati ih na obiteljskom imanju, tu gdje su nas sve naučili. Ovo je šuma lenge, bijeloga hrasta, jedna od najjužnijih šuma na svijetu, a ovdje počivaju naši najmiliji – kaže Vedrana Bronzovich .
Danas se Hrvati i njihovi potomci u Ushuai okupljaju u Hrvatskome domu što ga nazivaju Hrvatski dom na kraju svijeta.
– Cilj našeg centra jest nastaviti okupljati ljude kako bi sačuvali našu hrvatsku tradiciju, kako se ne bi izgubile veze s našim korijenima, kako bi se najmlađi mogli povezati kao što smo i mi kad smo bili djeca sa svojom obitelji – pojašnjava tajnica Doma Adriana Bronzović.
Hrvatski pioniri, koji su pridonijeli razvoju Ushuaie u vrlo atraktivno turističko odredište, označili su put kojim i danas korače njihovi potomci. Oni, pak, iako udaljeni više od 13 i pol tisuća kilometara od Hrvatske, trude se održati tek malo uspavan hrvatski identitet.
Tekst: Glas Hrvatske / Damian Bazan Mamić
Fotot: Wikimedia