Piše: Fra Šimun Šito Ćorić
U osvit 4. stoljeća bujica raznih naroda, hodajući za suncem kao izvorom života, počela se prelijevati s Istoka prema Zapadu. Bizantski povjesničar Prokopije iz 6. st. u svojoj Povijesti naroda bilježi i sljedeće: „Kad se Slaveni u 6. stoljeću, pritisnuvši dugu crtu Save i Dunava, stadoše rasprostirati, evo ih i u Iliriku sve do Jadranskog mora…“ Vijesti o tome zabilježio je i papa Grgur Veliki. Godine 600. pisao je nadbiskupu Salone Maksimu: „Vrli nadbiskupe Salone Maksime. Evo slavenski narodi počinju dolaziti na Jadran i preko istarskoga prijelaza ulaziti čak u Italiju. Javi mi čim prije što je s time i što nam je najbolje činiti.“
Ti Slaveni, koji nisu mogli biti nitko drugi nego Hrvati, prema drugom papinskom izvoru, Liber pontificalis,odmah počinju prihvaćati kršćanstvo. Papa Ivan IV., i sam rodom iz Dalmacije, poslao je 641. u nove hrvatske krajeve opata Martina da otkupljuje hrvatske zarobljenike, prikuplja kosti kršćanskih mučenika te da stvara prijateljske odnose s tim doseljenicima. Opat se vratio u Rim s posmrtnim ostacima brojnih mučenika, od solinskog biskupa sv. Duje do prvog poznatog biskupa Porečke biskupijesv. Maura, oba mučena za Dioklecijanova progona. Vežući se s Crkvom, Hrvati ulaze u zajednicu europskih naroda i vide da ih kršćanstvo izjednačuje s romanskim svijetom. Uz bogatu sadržajnost kršćanske vjere nasuprot vjeri Slavena, krst je Hrvatima otvarao vrata u napredak i civilizaciju.
Povjesničar Porfirogenet iz 10. st. zapisao je i sljedeće: „Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje.“ Ugovorom između pape Agatona i Hrvata iz 680., Hrvati su dali potpisanu neopozivu zakletvu da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele. Zauzvrat su od pape Agatona u pisanom obliku primili ovakav blagoslov: „Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za Hrvate ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar Kristov učenik.“
Kao prvi vladar Hrvatarvatima se H spominje se knez Radoslav (626. – 640.), pa knez Porga ili Borko. Pod njim su Hrvati počeli masovnije primati kršćanstvo, koje je na prostoru koje su naselili cvalo i prije njih. Kao najstariji znak toga u kamenu je krstionica kneza Višeslava s kraja 8. stoljeća u Ninu, a na kojoj se spominje njegovo ime. Nin postaje prvo hrvatsko političko, kulturno i vjersko središte.
U Ninu stoluje episcopus Croatorum – biskup (svih) Hrvata. U Ninu je sačuvan jedinstveni spomenik hrvatske kulturne baštine, crkva sv. Križa iz 9. stoljeća,poznata kao „najmanja katedrala na svijetu”. U Ninu 1069. hrvatski kralj Petar Krešimir IV. (1058. – 1074.) donio je znanu povelju „Mare nostrum Croaticum“ (Naše more hrvatsko), u kojoj samostanu sv. Krševana u Zadru daruje otok Maun, nazivajući ga „našim otokom koji leži u našemu dalmatinskome moru“. Utemeljitelj hrvatske kraljevske dinastije je knez Trpimir, koji je došao na vlast 845. godine. On je 852. izdao povelju u kojoj se prvi put spominje u domaćim dokumentima hrvatsko ime: „dux Chroatorum“ (knez Hrvata). I knez Domagoj (964. – 876.) u mnogočemu je bio važan za Hrvatsku. Utro je put hrvatskom odbacivanju bizantskog utjecaja te usmjerio Hrvatsku prema samostalnosti. Papa Ivan VIII. obraća mu se kao „slavnom knezu“. Ubrzo nakon njega dolazi knez Branimir. On je uz pomoć pape Ivana VIII. stekao neovisnost Hrvatske od franačke i bizantske vlasti. Papa Ivan VIII. poslao je 879. pismo i svoj blagoslov „uzvišenom knezu Branimiru, milom sinu“ te kleru, županima i cijelome hrvatskom narodu. To je tada značilo međunarodno priznanje Hrvatske kao samostalne države. Knez Branimir ima još dva rekorda. U Muću Gornjem uz Branimirovo ime uklesana je godina 888., što je prvi slučaj upisane godine na jednom hrvatskom i slavenskom epigrafskom spomeniku. Drugi je natpis iz Šopota, koji je u nas najstariji zapis u kamenu imena Hrvata.
Pri doseljenju Hrvata na jug, Porfirogenet spominje sedam hrvatskih kneževina. Jedna od njih bila je Hum. Obuhvaćala je današnju Hercegovinu s rijekom Neretvom, obalu do Dubrovnika, pa od Pelješca do Cetine. Spominje se 877. i biskupija sa sjedištem u Stonu. Prvi spominjani knez Huma bio je Mihajlo Višević u prvoj polovici 10. stoljeća. Sudjeluje na crkvenom saboru 925. u Splitu uz rame hrvatskog kralja Tomislava. Glasovito pismo pape Ivana X. iz 925. godine počinje ovako: „Tomislavu kralju Hrvata i Mihajlu najizvrsnijem knezu Huma!“ U tom pismu papa nalaže da papinski legati djeluju u dogovoru s kraljem Tomislavom, knezom Mihajlom, te njihovim velikašima i biskupima. Ivan X. predaje dalmatinske gradove i otoke na upravu kralju Tomislavu, a on pristaje na proširenje crkvene jurisdikcije splitske nadbiskupije na cijeli hrvatski državni teritorij: na Slavoniju, Istru, Gorski kotar, Liku, Dalmaciju, Bosnu do Drine, Hum, Boku kotorsku i većinu hrvatskih otoka.
Posljednji hrvatski kralj narodne krvi bio je Petar Svačić. Izgubio je život braneći Hrvatsku od Mađara 1097. na gori Gvozdu, po njemu nazvanom Petrova gora. Dok je u cijeloj Crkvi latinski bio službeni jezik, Hrvati su kao jedini narod u svijetu izborili pravo da se služe u liturgiji svojim jezikom i svojim pismom, glagoljicom. O tome svjedoče u kamenu zapisana i dva jedinstvena dokumenta: Bašćanska i Humačka ploča. Bašćanska ploča nastala je oko 1100. godine, a sačuvana ucrkvi sv. Lucije na Krku. Ona je svojevrsni rodni list hrvatskog jezika, književnosti i glagoljskog pisma. Na njoj se prvi put na hrvatskom jeziku spominje ime hrvatskog naroda i njegova kralja Zvonimira. Humačka ploča izrađena je oko 1185. i najstariji je očuvani spomenik pisan starohrvatskim jezikom na glagoljici na području današnje BiH. Tako je naš narod od 6. st. počeo udarati temelje svoga organiziranog života. Unatoč najrazličitijim osvajačima tijekom cijele povijesti, uspio je u 14 stoljeća preživjeti, ali i napredovati do svog mjesta među civiliziranim narodima ovog planeta!