Piše: Prof. dr. sc. Božo Skoko
Prema nedavno objavljenom istraživanju jednog od najpopularnijih svjetskih turističkih vodiča Condé Nast Travellera, Hrvatska je (nakon Austrije i Irske) najprijateljskija država Europe. U odnosu na prethodno istraživanje, skočili smo na ljestvici za čak sedam mjesta. Turisti su očito oduševljeni kako se prema njima odnose njihovi domaćini, ali i stanovnici Hrvatske općenito s kojima se tijekom odmora susreću, traže neku informaciju ili pomoć, razgovaraju ili se druže. „Na Hrvate se uvijek možete osloniti!“ – rekao mi je jedan stranac koji je obišao mnoštvo zemalja pa se skrasio u Hrvatskoj, dodajući: „Možda vam se neće pri svakom susretu smiješiti kao Amerikanci, ali će vam uvijek priskočiti u pomoć i neće dopustiti da napustite njihov dom, a da vas nisu počastili, nahranili ili ponudili pićem“. Također podsjeća kako Hrvati u kafiću časte i potpuno nepoznate ljude, dok njihovi gosti sa sjevera Europe međusobno dijele račun za istim stolom. U Hrvatskoj se turisti, posjetitelji i useljenici osjećaju sigurno, prihvaćeno i dobrodošlo. Na žalost, tu sliku ponekad kvare pojedinačni incidenti, obično pijanih mladića željnih potpuno pogrešnog dokazivanja među prijateljima, prema useljenicima iz Nepala i Indije, koji rade poslove koje u Hrvatskoj rijetki žele. No takva zlodjela, koje policija odmah kažnjava, u odnosu na druge europske zemlje uistinu su rijetka i teško je pronaći značajniju društvenu skupinu koja bi ih opravdavala. Svjesni su toga mnogobrojni useljenici koji baš u Hrvatskoj pronalaze svoj novi dom i u njoj vide budućnost svoje obitelji. Uz mlade useljenike sa Zapada i izbjegle Ukrajince, među njima prednjače Filipinci, mahom katolici, kojima su bliske hrvatske vrijednosti. Uostalom, sjećamo se one lijepe proljetne slike kad se u zagrebačkoj crkvi svetog Blaža krstilo osam malih Filipinaca rođenih u Zagrebu.
Stoga rezultati ovoga istraživanja o najgostoljubivijim zemljama Europe ne čude jer srdačnost, susretljivost, otvorenost i spremnost na pomoć i potpunom strancu – odlike su hrvatskoga mentaliteta. Još da nam se djelatnici u uslužnome sektoru i policajci u zračnim lukama malo više smiješe, lako bismo nadmašili Irsku i Austriju. Šalu na stranu, geografski položaj Hrvatske od dolaska Hrvata na obale Jadranskoga mora uputio nas je na druge. Činjenica da je naša zemlja pozicionirana na živahnome Mediteranu učinila nas je otvorenima prema svijetu. K nama su dolazili pozvani i nepozvani, od kojih smo poprimali utjecaje i s njima dijelili vlastita iskustva, a i plovidbe tuđim svjetovima te selidbe utjecali su na mentalitet nacije, koji se očituje u jednostavnom i srdačnom ponašanju, otvorenosti, gostoljubivosti i iskrenosti…
Zahvaljujući svome položaju na susretištu Mediterana i srednje Europe te katoličkog i protestantskog zapada s pravoslavljem i islamom na istoku, Hrvatska je već stoljećima poveznica između različitih civilizacija i religija. Otvorena je tuđim utjecajima, ali je uspjela sačuvati svoju samosvijest i snažan identitet. Iako je katolička zemlja, bila je tolerantna prema drugim religijama i vjerskim zajednicama. Primjerice, dubrovačka sinagoga najstarija je sefardska sinagoga na svijetu, u kojoj se još uvijek održavaju bogoslužja. Ujedno je druga najstarija sinagoga u Europi nakon one u Pragu. Podigli su je Židovi koji su došli iz Španjolske u Dubrovnik početkom 15. stoljeća. Treća je europska država koja je priznala islam kao ravnopravnu religiju, još 1916. godine. A u Europi hrvatski model integracije muslimana i osiguravanja njihovih manjinskih i vjerskih prava smatra se uzornim i najuspješnijim primjerom. Stoga ga Islamska zajednica u Hrvatskoj predlaže kao model rješavanja pitanja muslimanskih manjina u kršćanskome svijetu, ali isto tako i kršćanskih manjina u islamskome svijetu. Upravo su hrvatski velikani zagovarali ekumenizam s drugim kršćanskim zajednicama, posebno prema pravoslavlju, ma koliko je to druga strana često znala i zlorabiti. Tu se posebice ističu Juraj Križanić, Josip Juraj Strossmayer i sveti Leopold Bogdan Mandić.
A kad je riječ o otvorenosti prema drugim kulturama i religijama, hrvatsko društvo je, prema različitim indeksima, među najtolerantnijim i najotvorenijim u Europi. Koliko god ta činjenica nekima kvarila dojam, u prilog nam govore mnogobrojna istraživanja. Primjerice, indeks inkluzivnosti Sveučilišta Berkeley Hrvatsku je svrstao 2019. na visoko 13. mjesto (od ukupno 132 promatrane države) po tolerantnosti. U velikom istraživanju otvorenosti europskih država prema muslimanima i Židovima iz 2018., Hrvatska je bila tolerantnija od Njemačke, Austrije i Velike Britanije. Uostalom prvi smo, kao što rekosmo, u Europi priznali islam kao ravnopravnu religiju. Čak i kad je riječ o otvorenosti prema LGBT osobama (prema ILGA-Europe Rainbow map), Hrvatska je dugi niz godina pozicionirana u samom europskom vrhu. Na žalost, ne samo da se ne znamo pohvaliti našim vrijednostima i ljudskim karakteristikama, već često sami sebe ocrnjujemo u globalnoj javnosti i dalje smatrajući da su drugi bolji. Dakle, Hrvatska je i te kako uspjela promijeniti imidž tijekom protekla tri desetljeća, ali još nije samosvijest i poštovanje. Uostalom, hrvatski model zaštite i promicanja prava nacionalnih manjina smatra se najnaprednijim i najliberalnijim u Europskoj uniji. Kad bi autohtone hrvatske zajednice, odnosno manjine u susjednim zemljama uživale barem dio prava koje uživaju manjinske zajednice u Hrvatskoj, mogli bismo biti i te kako zadovoljni. No, daleko smo od bilo kakvog reciprociteta, pogotovo u Srbiji.
Žrtvovati se kako bi se pomoglo drugome stoljećima jedna je od najvećih hrvatskih vrednota. Vidjeli smo to u ratovima tijekom povijesti, posebice kada su pojedinci ugrožavali vlastite živote pred režimima kako bi pomagali ugroženima. Također je snažno prisutno međusobno pomaganje, pri čemu sepodjednako radi o pomaganju pripadnicima vlastite zajednice kao i bilo kojem strancu koji se zatekne u ovoj zemlji. Definitivno se možete osloniti na Hrvate kad je najteže. Primjerice, tijekom rata u Bosni i Hercegovini primili smo u svoje hotele, kuće i prihvatilišta više od 600.000 tamošnjih izbjeglica. Napadnutoj Ukrajini među prvima smo priskočili u pomoć. A dogodi li se u susjedstvu kakva nesreća, kao što su bile nedavno katastrofalne poplave na sjeveru Hercegovine i središnjoj Bosni, Hrvati se brzo organiziraju i pomažu na terenu… Na kraju, o tradicionalnoj hrvatskoj susretljivosti i spremnosti na pomaganje svakog dana svjedoče mnogobrojni turisti i gosti koji su osjetili ne samo ljubaznost, već i gotovo besplatnu institucionalnu potporu, bez obzira na to jesu li se izgubili u vrletima nacionalnih parkova, doživjeli kakvu nezgodu ili jednostavno željeli ispuniti neku želju. Pomoći drugome u nevolji ovdje je jednostavno pitanje pristojnosti, a žrtvovati se za druge ideal.