U javnosti je premalo istaknuto da se ove godine spominjemo važne 450. obljetnice rođenja i 375. obljetnice smrti Bartola Kašića (1575. – 1650.),hrvatskoga jezikoslovca, prevoditelja, vjerskoga pisca i leksikografa. Njegova djela na latinskome kao i na hrvatskome kamen su međaš u povijesti hrvatskoga književnog jezika i religijske kulture.
Piše: Fra Šimun Šito Ćorić
Bartol Kašić rođen je u Pagu, a potječe iz bogate plemićke obitelji koja je imala svoje zemlje i/ili solane na više otoka i na dalmatinskoj obali. Školovao se u rodnome mjestu, u Zadru, u Italiji u isusovačkome Hrvatskom kolegiju u Loretu, pa u Rimu gdje je stupio u red Družbe Isusove, nastavio studij u Rimskom kolegiju i 1606. zaređen je za svećenika. Djelovao je kao učitelj, propovjednik i ispovjednik u Rimu, Dubrovniku i Loretu te je putovao kao isusovački misionar po zemljama pod turskom vlašću, posebice Bosnom, Ugarskom i Srbijom. Važan je bio njegov boravak u Dubrovniku gdje se upoznaje s jezičnom osobitošću hrvatskoga jezika toga grada te sustavno uključuje jezično bogatstvo dubrovačke literarne tradicije u jedinstveni hrvatski jezik. Među njegovim brojnim ciljanim putovanjima svakako je egzotično ono kad je 1613. poslan iz Dubrovnika na turski teritorij, prerušen u trgovca, da iz prve ruke upozna prilike tamošnjega kršćanskog puka i o tome izvijesti odgovorne u Rimu.
Kako se brzo istaknuo u filološkoj izobrazbi, već je zarana počeo poučavati mlađe studente u gramatici. Zatim je dobio zadatak od uprave svoga reda da za novoosnovanu Akademiju ilirskog jezika napiše gramatiku hrvatskoga književnog jezika. Sastavio je na latinskome jeziku tu gramatiku u dvije knjige pod naslovom Institutiones linguae Illyricae, koja mu je objavljena 1604. te je tim djelom utjecao na buduće hrvatske gramatičare. Zasnovana je na ondašnjoj stilizaciji i usvajanju čakavskoga i štokavskoga narječja koja su se upotrebljavala na hrvatskim etničkim prostorima. Tako je nastala prva gramatika hrvatskoga književnog jezika, kojom je položen temelj hrvatskoj gramatičkoj tradiciji. Kašić je ovim svojim djelom više od dva stoljeća prije Ljudevita Gaja i Hrvatskog preporoda počeo zastupati, stvarati i promicati stajališta i potrebu o jedinstvenome književnom jeziku za cijeli hrvatski narod. Nije nimalo iznenađujuće da su se na njegov rad pozivali kasniji gramatičari kao što su bili Jakov Mikalja (1600. – 1654.), Stefano Della Bella (1610. – 1664.), Lovro Sitović (1682. – 1729.) i drugi te posebice Vjekoslav Babukić (1812. – 1875.) i Antun Mažuranić (1805. – 1888.) koji su tu ideju najviše i realizirali.
Većina ostaloga Kačićeva opusa bila je vjerskoga karaktera, među kojima su najznačajnija Način o meditacioni i molitve (1613.), Pjesni duhovne (1617.), Život sv. Ignacija (1623.), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631.) i Život gospodina našega Isuskrsta (1637.). Od njegovih liturgijskih djela dva su najznačajnija: Vanđelja i pištule istomačene iz Misala rimskoga u jezik dubrovački (1641.) te prvi potpuni prijevod obrednika na hrvatski jezik Ritual rimski (Rituale romanum) iz 1640., koji je u sedam izdanja bio u uporabi u štokavskim i čakavskim krajevima sve do 1929. Na jednome svom putu iz Dubrovnika u Rim susreće izbjegle Dalmatince (između Bovina i Beneventa) prebjegle pred Turcima. Opis toga susreta u njegovoj autobiografiji prvo je pisano svjedočanstvo o Hrvatima u južnoj Italiji. Posebna je bila sudbina njegova prijevoda cijele Biblije koji je kao prvog na hrvatski jezik bio završio 1633. godine. U nju je uložio silu truda i znanja, primjenjujući sve mogućnosti stiliziranja štokavskoga književnog jezika. Kad je prijevod predan u Rimu da dobije odobrenje za tisak, tamo su neki utjecajni Hrvati bili protiv prijevoda Svetog pisma na narodni jezik pa on nije dobio imprimatur. Naš jezikoslovac Ivo Pranjković i još neki stručnjaci tvrde da je to nanijelo veliku štetu kasnijem razvoju hrvatskoga književnog jezika. Taj njegov prijevod objavljen je tek 1999. godine. Dometi Kašićeva djelovanja nadilaze njegovo crkveno i vjersko djelovanje. U biti, njemu je tadašnji duh katoličke obnove dao poticaj da kao malo koji drugi pojedinac značajno pridonese, uz svoj profesionalni vjerski rad, pripremanju nadolazećih nacionalnih vrijednosti ilirizma u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Nakon smrti ovoga iseljenog Hrvata u Rimu, gdje je i pokopan, ostalo mu je u rukopisu više djela koja su tek puno kasnije objavljena.
