Fra Ivica Vrbić osmu godinu živi u kapucinskoj misiji Minero, u pokrajini Santa Cruz u Boliviji. Njegov životni cilj je pomagati potrebitima, a u svom radu je neumoran. Do podne obično radi u župnom uredu ili obilazi bolesnike, a poslijepodne odlazi u sela i zajednice ljudi koji pripadaju njegovoj župi i tamo se susreće s djecom, mladima i odraslima. Angažiran je u nizu socijalnih programa, od kojih je jedan i „Pomoć u obrazovanju djece“ kojim su do sada ostvarili brojne rezultate i pomogli gladnoj, nezbrinutoj i siromašnoj djeci prepuštenoj samima sebi. Fra Ivica Vrbić je svestrani hrabri – misionar, junak naše današnjice koji nesebično pomaže drugima u svojoj duhovnoj i karitativnoj stvarnosti. Ističe kako je misijsko djelovanje dobro čovjeka pri čemu je potrebno propovijedati ne samo riječima, nego još više djelima.
Kad ste prije nekoliko godina u malome mjestu Monteru kupovali plinske plamenike za priručne kuhinje za Vaše ispostave Programa pomoći u obrazovanju, vlasnik trgovine upitao je Vašu tajnicu dok ste Vi na krovu vagonete vezali te plamenike: ‘Što je bilo ovom fratru da s drugog kraja svijeta dođe ovamo odgajati tuđu djecu?’
Misionarski poziv osjetio sam još kao dijete listajući časopis Radosna vijest koji govori o misijama i nadahnjivao sam se primjerima brojnih misionara. Moji superheroji bili su upravo misionari koji su odlazili u druge zemlje naviještati vjeru ljudima koji nikada nisu čuli za Isusa. Najveći heroji za mene bili su Majka Terezija, otac Ante Gabrić, a kasnije i pokojni fra Vjeko Čurić, koji je dao svoj život za narod Ruande. Upravo su oni za mene bili prekretnica i potaknut njihovim primjerom i u meni se rodila želja da budem misionar.
U sjemeništu sam na brevijaru imao ispisan citat: ‘Moje zvanje je služiti siromasima.’ Ta rečenica Majke Terezije usjekla mi se u pamćenje i danas mogu reći da je moje zvanje isto tako služiti siromasima.
A ovdje u Boliviji osjećam da nisam stranac, ljubim zemlju u kojoj živim i jednostavno sam postao dio stvarnosti koja me okružuje. Otvoreno srce ljudi među kojima djelujemo stvorilo je osjećaj domaće atmosfere – kao da sam kod kuće.
Godine prolaze, meni već osma godina ovdje, a jedini odgovor koji mogu ponuditi jest taj da to nisu tuđa djeca, nego moja i svih onih koji svojim darovima pomažu socijalne projekte naše kapucinske misije Minero u Boliviji.
Što sve osiguravate svojim radom siromašnoj djeci?
Jedan od smjerova našega socijalnog rada u misiji odnosi se na projekt ‘Pomoć u obrazovanju djece’, a to su djeca iz razorenih brakova ili roditeljski zanemarena, i o kojoj nitko ne vodi računa. To su obično djeca koja u trećem razredu ne znaju zbrojiti dva dvoznamenkasta broja, ne znaju čitati ili napisati svoje ime i prezime. Mi pokušavamo pomoći takvoj djeci, dajemo im svojevrsni produženi boravak omogućavajući im četiri puta tjedno dodatno obrazovanje s profesorima, ali i jedan obrok koji im obično bude jedini. Moja ideja u početku bila je napraviti jedno sirotište, pa kada sam bio u jednom domu u Santa Cruzu onda mi je jedan fratar pokazao koji su sve mladi ljudi tu završili iz naše misije. Tada sam shvatio da ne trebam biti taj koji gasi požar, nego trebam prevenirati da do požara ne dođe. I sva ta zanemarena i zlostavljana djeca, to su ta djeca koja bježe iz loše obiteljske situacije u glavni grad gdje se odaju ovisnostima i kriminalu.
Cilj ovog programa nije samo da djeca napišu zadaću i pripreme se za ispite u školi, nego da dobiju jednu širu edukaciju o stvarima bitnima za život kao što su – osobna higijena, red i organizacija, rad na emocionalnim i socijalnim vještinama, ali i ono mnogima najpotrebnije – duhovnost i to da znaju da ih netko voli, da netko obraća pažnju na njih i da je nekome njihovo postojanje dragocjeno.
Kakav je dosadašnji rezultat sedmogodišnje aktivnosti misije?
Dosad je navedeni projekt ‘Pomoć u obrazovanju djece’ najveći uspjeh ostvario 2022. godine, kada je njime obuhvaćeno čak 350 djece iz različitih zajednica. On nam je veliko ulaganje od 10.000,00 dolara mjesečno te nam tu u cijelosti pomažu naši dobročinitelji na kojima sam Bogu zahvalan. Osim tog projekta, osiguravamo i liječničku skrb. Tu s liječnicima volonterima, koji nam se stavljaju na raspolaganje, obilazimo bolesnike, oni ih pregledavaju i određuju terapiju. Često tim bolesnicima osiguravamo lijekove iz naše socijalne ljekarne, koja je službeno odobrena i od države priznata kao ljekarna. No ti lijekovi se ne prodaju, već se daju potrebitima i najranjivijima.
Tamo su skoro svi siromasi, ali imate najsiromašnije među tim siromasima. Kad idemo u misiju, ne mogu pripremiti svoju torbu za misu ako nisam stavio u auto i hranu, živežne namirnice. Što ću ja pričati ljudima o Isusu koji čini čudo, umnaža kruhove i hrani mnoštvo ako im sam neću donijeti hranu i nahraniti potrebite.
Osim paketa živežnih namirnica, na temelju raznih kampanja koje organiziramo, pomažemo ljudima da izrade rodni list i druge dokumente, koji su često temelj za ostvarivanje nekih drugih prava. A znamo ponekad izgraditi i obiteljski dom onima koji to ne bi mogli sami.
Vi ste direktor Katoličke karitativne organizacije „Sv. Leopold Mandić“ u Boliviji. Koji su projekti ove organizacije?
Veliki projekt, na kojem sada radimo, čine četiri segmenta: učenički dom, administracija (postojeće) škole, otvaranje Višega tehnološkog instituta te pokretanje mehaničarske radionice i tova stoke. Trenutno smo u fazi prikupljanja sredstava za provedbu tog projekta.
Ono što prvo želimo napraviti jest učenički dom za 60-ak najpotrebitijih učenika. Naša misija pokriva dvije općine i 23 zajednice, no u 18 zajednica nema kompletne škole (secundarie), što znači da djeca iz tih zajednica moraju pješačiti i do 12 kilometara, ovisno o tome koliko je selo daleko, do najbliže škole. Otprilike 40% djece iz ruralnih zajednica ne završi školu, pogotovo dječaci, i upravo zato želimo napraviti učenički dom gdje bismo primali mlade, pomogli im u niveliranju znanja te im pružili sveobuhvatno humanističko i religiozno obrazovanje. Zašto? Jer većina te djece kao temeljno nemaju osnovne higijenske navike, a ni potrepštine (možda je smiješno, ali ona ne znaju koristiti toalet), nemaju odgovarajući nivo znanja jer su obično prolazili školovanje u jednoj dvorani u kojoj je bilo više različitih generacija i tek jedan profesor za sve predmete i razrede. Neki od njih bili su žrtve obiteljskog nasilja, nerijetko i seksualnog. U tom učeničkom domu mladi bi živjeli, kući bi odlazili jedanput mjesečno, za vikend, imali bi svoje učionice, sobe, odgajatelje te osigurane obroke.
Drugi dio je administracija postojeće škole koja je isprva bila dio sustava škola Don Bosco. Salezijanci više nemaju posebnog utjecaja na administraciju te škole, koja je dosta derutna. Nju pohađa više od 500 učenika. Mi kao fratri preuzeli bismo administraciju te pomogli u obnovi školskoga zdanja i razine edukacije.
Treći segment projekta bila bi gradnja i funkcioniranje Višega tehnološkog instituta, odnosno strukovne škole. Pri odabiru zanata izbor bi svakako bio poljoprivredni i mehaničarski smjer, jer je jedan od ciljeva projekta i ostanak mladih u zajednici i njihov doprinos razvoju te zajednice. U taj institut išli bi svi koji žele, a ne samo oni koji su u učeničkom domu.
Četvrti dio u tome velikom projektu bio bi tov stoke, kako bi cijeli projekt bio samoodrživ.
Prema objavama na društvenim mrežama vidljivo je da Vas je lokalno stanovništvo jako dobro prihvatilo. Što su prepoznali u Vama i kako surađujete s tamošnjom zajednicom?
Misije su zapravo i suživljavanje s narodom komu se naviješta radosna vijest. A vjerojatno su prepoznali sve moje nesavršenosti i da sam samo čovjek, kao i oni. A sve ono dobro što smo napravili, u tome prepoznaju Božje djelo… i to je ono što je stvorilo dobru suradnju među nama.
Od velike su nam pomoći angažirani laici, katehisti. Mi u katehetskom smislu poučavamo laike, a zatim oni poučavaju prvopričesnike, krizmanike i ostale kojima je katehizacija usmjerena. Svi koji su kršteni mogu biti misionari, kako to naglašava papa Franjo u geslu izvanrednoga misijskog mjeseca 2019. godine.
Vrlo dobru suradnju imamo i s civilnim vlastima te zdravstvenim ustanovama jer smo svjesni da jedni bez drugih ne možemo dati svoj maksimum, a sve na dobrobit zajednice u kojoj služimo.
Gladnoj djeci osiguravate osim obrazovanja i hranu, tople obroke. Iz Vašeg iskustva, kolika je globalna osviještenost o gladnoj djeci u svijetu? Kakva je situacija konkretno u Boliviji?
Poimanje djece i njihovih potreba i prava u zapadnome, razvijenome svijetu razlikuje se u mnogočemu od tog poimanja u zemljama trećeg svijeta. Treba napomenuti da je Bolivija jedna od najsiromašnijih zemalja Južne Amerike. No, stanovnici imaju problema s pretilošću jer je njihova prehrana bazirana na ugljikohidratima, u koju ubacuju goleme količine masti kako bi joj povećali kaloričnu vrijednost. Stoga se ovdje na širokoj osnovi može vidjeti puno djece koja bi zaista pojela bilo što jer često tjednima jedu samo rižu prženu na ulju, bez mesa i povrća, što dovodi do anemije i brojnih zdravstvenih problema.
U najudaljenijim filijalama nerijetko ima primjera majki koje se moraju prostituirati kako bi prehranile svoju djecu. Također, često se dogodi da djeca dođu u naš program ‘Pomoć u obrazovanju’ gladna jer imaju puno braće i sestara pa zapravo ne bude dosta hrane kod kuće za svu tu djecu i tako uvijek netko ostane gladan. Kako onda očekivati da desetogodišnje dijete koje do 17 sati ništa ne pojede bude koncentrirano i motivirano za učenje?
Posebno me dirnula jedna situacija kada smo siromašnoj obitelj darovali paket pomoći koji sadrži osnovne namirnice za kuhanje i osobnu higijenu, i kada sam pitao djevojčicu što joj se najviše sviđa u tom paketu, ona mi je odgovorila da joj se sve sviđa.
Kako je započeo Vaš put prema odabiru svećeničkoga poziva?
Rođen sam u srednjoj Bosni, u Zavidovićima. Ono što je možda značajno obilježilo moje djetinjstvo jest da je moja majka nastradala u prometnoj nesreći kada sam imao dvije godine, pa je moja baka na poseban način preuzela brigu o meni. Ona je bila bitna u mome vjerničkom odgoju. Od ranog djetinjstva bio sam ministrant u crkvi. Išli smo u crkvu svaki dan, a ne samo nedjeljom.
Na moj život odrazila su se i ratna zbivanja i seljenja. Iz Bosne smo išli u Zagreb, pa u Vinkovce i kasnije u sjemenište u Varaždinu. Zatim sam proveo godinu dana novicijata u Italiji te sam nakon studija na zagrebačkome KBF-u zaređen za đakona 2008. godine te u lipnju 2009. godine za svećenika. Dvije godine sam služio kao župni vikar, a zatim četiri godine kao upravitelj župe u kapucinskoj župi sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Dubravi. Nakon toga odlazim u misije.
Hrvatska trenutno ima 80 misionara razasutih diljem svijeta koji su ambasadori hrvatske ljubavi prema Bogu i bližnjima. Na koji način najviše surađujete s kolegama iz drugih misija?
Na povratku sa Susreta hrvatske dijaspore u Urugvaju morao sam proći kroz Buenos Aires, gdje sam iskoristio priliku susresti se sa sestrama milosrdnicama i fra Josipom Peranićem, koji su tamo na službi. A ovih dana počašćeni smo i u našoj misiji posjetom časne sestre Samuele Vilenice, koja nam je došla iz Buenos Airesa, Argentine. S. Samuela i ja inače smo zajedno studirali na KBF-u u Zagrebu, a misijski poziv opet nas je spojio na drugom kontinentu. Ti susreti su uvijek nadahnjujući te su izraz podrške jedni drugima u dalekome svijetu.
U kontaktu ste s brojnim hrvatskim zajednicama koje djeluju na području Južne Amerike. Koju ulogu ima misija Minero u očuvanju hrvatskoga identiteta u potomaka Hrvata treće, četvrte pa i pete generacije.
U pokrajini Santa Cruz, u kojoj se nalazim, živi više od 500 potomaka Hrvata, a hrvatske zajednice postoje još i u Cochabambi, Ururu i La Pazu. Prije nego što sam došao u Boliviju nisam ni znao da ih ima toliko i jako mi je drago što sam povezan s hrvatskim zajednicama, s počasnim konzulom gospodinom Robertom Jakubekom i s divnim osobama iz hrvatskih zajednica koje uvelike potpomažu moj evangelizacijski, odnosno karitativni rad. Nema veće ni bolje promocije naše Hrvatske i nas Hrvata nego kad pokažemo zahvalnost i dobrotu prema ljudima i zemljama koje su i nas nekad davno prihvatili kao nekoga svoga.
Nedavno je i volonterka naše misije Kristina Jozić, mlada novinarka rodom iz Žepča, koja je kod nas provela 13 mjeseci, pomagala našem konzulu tijekom konzularnih dana održanih u Santa Cruzu kako bi potomci Hrvata mogli predati zahtjeve za izradu osobnih dokumenata. Vrlo često i ja, prilikom odlaska u Hrvatsku, pomažem našim iseljenicima pribaviti dokumente predaka, primjerice rodni list iz neke župe, koji su temelj za ostvarivanje određenih prava i stjecanje hrvatskog državljanstva.
Često Vam se pridružuju volonteri, mladi liječnici. Kakav je njihov dojam nakon rada na terenu?
Zdravstvena zaštita u zajednicama u kojima djelujemo vrlo je oskudna i često neučinkovita jer nema dovoljno liječničkog osoblja, a i ljudi jednostavno nisu u mogućnosti plaćati vrtoglave cijene liječenja. Kad nema ni liječnika ni lijekova u blizini, ljudi su ponekad prisiljeni liječiti se bilo čime na što naiđu. Tako smo jednom otkrili dječaka kojemu su roditelji infekciju rane na ruci liječili sprejom za krave.
Iako život ovdje jest jednostavan, borba za život je komplicirana te ljudi zbog nepoznavanja i zapuštenosti higijenskih navika, korištenja nečiste vode te uboda raznih insekata obolijevaju od bolesti koje razvijeni svijet ne poznaje ili koje su iskorijenjene jer je lijek lako dostupan, odnosno radi se na njihovoj prevenciji.
U našoj misiji velika je potreba za liječnicima i pružanjem medicinske pomoći. Kad nam dođu liječnici volonteri, šalimo se da su sada na specijalizaciji jer se ovdje susreću s drukčijim bolestima, a i načinima njihova liječenja.
Trenutno se kod nas u misiji nalazi i mlada liječnica Petra Remenarić iz Bjelovara, koja je nakon provedena tri mjeseca ovdje, vidjevši silne potrebe u kojima se nalazimo, odlučila produžiti svoj boravak.
Koliko je za Hrvate izvan Hrvatske važna uloga najstarije institucije za Hrvate izvan domovine, Hrvatske matice iseljenika? U kojem dijelu vidite moguću zajedničku suradnju s Maticom?
Koliko sam dosad imao uvid u rad i djelovanje Hrvatske matice iseljenika, mogu izreći samo pohvale. Nevjerojatan je entuzijazam kojim nastojite povezati Hrvate diljem svijeta i učiniti ih što dostupnijima jedni drugima. Na 7. Susretu Hrvata Južne Amerike susreo sam se s ravnateljem Matice, profesorom Mijom Marićem, izmijenili smo iskustva i informacije, a moram također reći da sam od hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, članova Matice, kad bih molio za neke kontakte ili preporuke, uvijek dočekan s maksimalnim raspoloženjem za pomoć. Institucije poput Matice važne su za očuvanje hrvatskoga identiteta u ovako dalekim iseljeničkim zemljama.
Razgovarala: Jelena Badovinac Dimitrijević; Fotografije: Privatna arhiva
