Ova fascinantna knjiga autorice dr. sc. Vesne Haluge prvi put stručno i znanstveno obrađuje hrvatsku tradicijsku tetovažu te daje cjelovit prikaz nastanka fenomena, povijesni okvir i suvremeni kontekst pojavnosti tradicijskog tetoviranja.
Tekst: Uredništvo Matice; Foto: Z. Stojanović i M. Topić; E. Balažin i N. Prijić (Traditional Croatian Temporary Tattoo)
Svaki narod, svaka kultura ima svoj znamen, po kojemu ga poznajete i prepoznajete. U knjizi „Tradicijska tetovaža žena katolkinja iz Bosne i Hercegovine“, koju je izdala naklada Dominović uz potporu Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, obrađuje se znamen na koži žena iz BiH koji seže daleko u povijest.
FENOMEN TRADICIJSKE TETOVAŽE
Kultura tetoviranja (bocanja, sicanja, križićanja) žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine, jedinstven je fenomen po kojemu hrvatska tradicijska kultura može i treba biti poznata i prepoznata u svijetu.
Riječ je o jedinstvenoj pojavnosti, nastaloj prije više od tisuću godina, a koja je najveći značaj imala u vrijeme osmanlijske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine kada je tetovirani križ na čelu, prsima, rukama ili prstima, uz primarno zaštitne funkcije (sprječavanje odvođenja i silovanja od strane osmanskih osvajača), imao i identitetsko vjersko značenje pripadnosti hrvatskome narodu i Katoličkoj crkvi.
Prvobitna zaštitna funkcija, oslobođenjem od Turaka, od zaštitne preko tradicijsko-običajne prerasta u suvremenu identitetsko-identifikacijsku formu, zadržavši pritom izvorni, jedinstveni dizajn. Zabilježeno je 317 motiva koji se javljaju pojedinačno ili u kombinaciji s drugim, a najčešći su motivi križa i križevi s jelicama (jedna grana prema gore, dvije grane prema dolje). Sam postupak bio je izrazito bolan te također simbolično izražava snagu, izdržljivost i hrabrost žene.
MOTIV TETOVAŽE – SIMBOL OTPORA
Napuštanje običaja tradicijskog tetoviranja započelo je prije Drugog svjetskog rata, a sve do šezdesetih godina 20. stoljeća tetoviranje se zadržalo u katolkinja u BiH. Danas običaj polako izumire i nema funkcionalno-komunikacijsko značenje kakvo je imao tijekom povijesti. Može se još na starijim ženama, poglavito u području srednje Bosne, pronaći tetovaže, no njihovo značenje je uglavnom obredno ili običajno te su ujedno i simbol kršćanskog, katoličkog identiteta. Izvornog sicanja, (boc(k)anja) gotovo da više i nema.
U Hrvatskoj se na taj običaj nailazi ponegdje u Lici, zatim u Dalmatinskoj zagori, zaleđu Šibenika te južnoj Dalmaciji, a pretpostavlja se kako je riječ o potomcima stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Motiv tradicijske tetovaže, bilo da je dodatno ukrašen ili ne, uzdignut je na razinu simbola otpora, žrtve, patnje, ali i snage i izdržljivosti, što se u socijalno-društvenom diskursu zadržalo i u sadašnjosti. Posebnost je, s obzirom na različitost funkcionalnog značenja tijekom povijesti, što je fenomen tetoviranja žena katolkinja u BiH omogućavao individualnost i slobodu izbora motiva ili simbola a da identitetsko značenje istodobno ostaje nepromijenjeno, odnosno postaje sredstvo za individualno i slobodno kreiranje vjerskog i nacionalnog identiteta u formi simbola, a koža (uglavnom ruku) u ovom slučaju postaje medij koji omogućava vizualizaciju identiteta i vjerske pripadnosti.
Fascinantna je i jednostavnost oblika i vizualne forme temeljnih elemenata, što je i razlog njezine bezvremenosti iz diskursa dizajna u kontekstu eksplicitne semiotičnosti, značenja, ali i značaja tradicijske tetovaže žena Hrvatica, katolkinja iz BiH, nekada i danas.
CJELOVIT PRIKAZ FENOMENA NAKON VIŠE OD STOTINU GODINA
Antropolozi su, prema dostupnoj, relevantnoj literaturi, posljednji put proučavali izvedbu, značenje i značaj hrvatske tradicijske tetovaže, njezinu društvenu primjenu iz diskursa rodnih odnosa i etničke pripadnosti prije više od stotinu godina.
U knjizi je uz teorijski dio detaljno prikazan komunikacijski segment javne percepcije i uloga tradicijske tetovaže u interpersonalnoj i interaktivnoj komunikaciji, zatim percepcija i recepcija tradicijske tetovaže s obzirom na laku dekodaciju simbolike uz eksplicitnu semantičnost i semiotičnost vlastite ekspresivnosti na temelju odaslane informacije primatelju te suvremeno komunikacijsko značenje tradicijske tetovaže kao svjesne tjelesne modifikacije povijesno uvjetovane okolinom i kulturom.
U postmodernom diskursu identiteta i simboličkom interakcionizmu semiotički aspekti i komunikacijsko značenje tradicijske tetovaže žena katolkinja iz Bosne i Hercegovine u vrijeme nastanka, kao i danas, značajni su za hrvatsku sociokulturološku i etnoantropološku znanost budući da je neosporno riječ o etnoantropološkom fenomenu hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, nešto manje u dijelovima Dalmatinske zagore i šibenskog zaleđa te, koliko je poznato, jedinstvenome fenomenu na svjetskoj razini.
Kultura tradicijskog tetoviranja u knjizi nije prikazana kao čisto simbolički sustav jer je odmaknuta od kognitivne antropologije i strukturalizma, čime se izbjeglo izoliranje kulturne analize od informativne logike kojom se uglavnom pristupa u proučavanju pojavnosti tetoviranja općenito, posljednjih tridesetak godina. Kulturni i etnografski značaj tradicijske tetovaže promatran je u sklopu semiotičkog zaokreta antropologije i općeg interesa hermeneutičke analize u drugim disciplinama, ponajprije na području komunikacijskih znanosti, što dokazuje postojanje još jedne, snažne funkcije neverbalnog prijenosa informacije i ko-kulturne dimenzije komunikacijskog značenja tetovaže u kontekstu osobne i kolektivne identifikacije ko-kulturne skupine tetoviranih osoba.
Živimo u vremenu u kojemu sve više prevladava komunikacija znakovima i simbolima, a tradicijska tetovaža žena katolkinja živo je svjedočanstvo moći znaka i simbola uz neverbalnu intrapersonalnu i interpersonalnu komunikaciju u prošlosti, ali i u suvremenom svijetu, te definitivno zaslužuje mjesto na UNESCO-ovu Reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
POPULARIZACIJA JEDINSTVENOG FENOMENA HRVATSKE TRADICIJSKE TETOVAŽE
S obzirom na jedinstvenost, ali i veliki interes za fenomen hrvatske tradicijske tetovaže, izdavačka kuća Dominović i autorica dr. sc. Vesna Haluga izdali su knjigu i na engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, španjolskom i mađarskom jeziku uz koje dolazi i poklon – privremena tetovaža. Sve knjige moguće je naručiti izravno od izdavača: www.knjizara-dominovic.hr.
Knjiga je jedinstvena i po tome što ima i vlastiti pjenušac „Znamen“ extra brut, proizveden tradicionalnom metodom, koji je rezultat višegodišnjega predanog rada gđe Mirjane Zelenike, OPG-a Izvori života iz Iloka. Popularizaciji uvelike pridonosi i dizajnerica Helena Beljo (Poppy design) iz Mostara koja u kolekciji „Saja“ koristi motive tradicijske tetovaže.
Sve to je omaž svim divnim, hrabrim, snažnim ženama Hrvaticama katolkinjama koje sada negdje odozgo s osmijehom gledaju i s ponosom pokazuju svoje „išarane“ ruke, znajući da imaju suvremene nasljednice – jednako snažne, jednako divne, jednako hrabre žene kojima je križić na ruci poticaj i inspiracija za neke nove borbe, pružanje drukčijeg otpora i izgradnju ljepšeg i boljeg svijeta kojemu je temelj vjera, obitelj i ljubav prema svojemu narodu, poštujući pritom sve ono drugo i drukčije.





