Put svetoga Martina – Kulturne rute Vijeća Europe

Europskim kulturnim rutama Vijeća Europe sve se više pridaje pozornost u kulturološkom, znanstvenom, a ponajviše u turističkom smislu budući da su one jedno od polazišta razvoja kulturnoga turizma. Stoga je Vijeće Europe još 1987. godine preporučilo razvijanje europskih kulturnih ruta temeljenih na povijesnim i kulturološkim temama koje povezuju nekoliko europskih zemalja. Od ukupno 48 ruta koje su do sada certificirane, Hrvatskom prolazi 21 ruta.

Stvaranjem kulturnih ruta Vijeća Europe stvara se snažnija multinacionalna kulturna povezanost i koherentnost te bolje razumijevanje i osnaživanje europskoga kulturnog identiteta. Jedna od najstarijih europskih kulturnih ruta jest ona Put sv. Martina – Via Sancti Martini koja je inaugurirana 2005. godine u Francuskoj u gradu Toursu pod nazivom Sveti Martin, Europljanin, simbol dijeljenja, zajednička vrijednost. Cjelokupna ideja na kojoj se temelji i razvija martinska kulturna ruta, danas duga više od 5 000 kilometara, razvidna je u njezinu prvom nazivu koji ističe lik sveca, njegovu europsku pripadnost i jedinstvenu simboliku humanosti koja se očituje u dijeljenju plašta sa siromahom. S gledišta europske kulturne rute, sv. Martin je u širokome smislu sagledan kao građanin Europe s obzirom na mjesta boravka, putove kojima je hodio i tragove dobročinstva koje je u svojoj životnoj misiji ostavljao. Njegova svima znana gesta dijeljenja, koja simbolički pronosi ideju milosrđa i zajedništva među ljudima, u najširem smislu je ugrađena u temelje Europske unije te bi se sv. Martina moglo smatrati i njezinim svecem zaštitnikom.

Put svetoga Martina – Via Sancti Martini

Kulturna ruta Put svetoga Martina – Via Sancti Martini okuplja zemlje, ne samo one kroz koje je vojnik-redovnik-biskup Martin prošao najčešće pješice, a katkad na konju ili magarcu, već i one koje čuvaju martinsku tradiciju koja se ukotvljavala u europski prostor već od 5. stoljeća i to uz segmente materijalne i nematerijalne baštine. Raznoliko i bogato martinsko naslijeđe koje smo baštinili čvrsta je europska duhovna poveznica na kojoj je nastajala europska kulturna ruta Via Sancti Martini. Za njezino djelovanje, utemeljeno na revalorizaciji i promidžbi martinske baštine, ključnu ulogu imaju kulturni centri sv. Martina koji djeluju u zemljama članicama ove kulturne rute. Riječ je o dobrovoljnim i dobrotvornim građanskim udrugama koje se bave očuvanjem kulta i tradicije sv. Marina na lokalnoj razini, a čiji je prepoznatljivi znak Martinovo dijeljenje polovice plašta sa siromahom – jedinstvena vizualizacija milosrđa – uzvišene ljudske osobine koja stoljećima nadahnjuje sve vrste umjetničkih izričaja i koja na izniman i simboličan način ne otkriva samo duh bezuvjetnoga davanja i sebedarje, već čovjekoljublje i altruizam na najvišoj razini.

Povelja kulturnih centara sv. Martina

Predaju o Martinovu milosrđu čitamo u njegovu životopisu Vita Martini, koji je sastavio akvitanski pisac i Martinov sljedbenik Sulpicije Sever 396. godine: 

Jednom zgodom usred zime, koja je bila žešća negoli inače tako da je mnogo ljudi pomrlo od silne studeni, kad nije imao baš ništa drugo osim oružja i obični vojnički ogrtač, susretne Martin na vratima grada Ambianuma (danas grad Amiens) nagoga prosjaka. Ovaj je prosio i u prolaznika tražio iskaze milosrđa, no svi su samo prolazili mimo bijednika. Tada je Martin, muž ispunjen Bogom, shvatio da je siromah njemu povjeren kad mu drugi nisu iskazali dobročinstva. Ali što učiniti? Nije imao ništa osim vojničkoga ogrtača kojim je bio ogrnut. Ostalo je naime već bio ‘potrošio’ na djela dobročinstva. Stoga potegnu mač koji mu je bio o pojasu te presječe ogrtač po sredini pa jednu polovicu dade siromahu, a drugom se on sam ogrnu. Neki od onih koji su stajali uokolo smijali su se Martinu jer je izgledao nagrđen u osakaćenoj odori. No mnogi koji bijahu zdravijega duha požališe duboko što nisu učinili nešto slično jer su bili imućniji te su mogli obući siromaha, a da sami ne budu goli. (Sulpicije Sever, 2023: 34)[1]

Uz simboliku dijeljenja, razumijevanja i zbližavanja koje promovira navedeni odlomak iz Martinova životopisa povezuju se svi europski kulturni centri. Hrvatska je uz Francusku, Mađarsku i Sloveniju 2013. godine bila jedna od osnivačica Mreže kulturnih centara sv. Martina, koja je od 2022. godine preimenovana u Europsku federaciju kulturnih centara sv. Martina, koja od 2024. godine ujedinjuje dvanaest zemalja, a to su: Francuska, Mađarska, Hrvatska, Slovenija, Italija, Nizozemska, Njemačka, Belgija, Slovačka, Luksemburg, Poljska i Rumunjska. Aktivnosti svih centara utemeljene su na Povelji kulturnih centara sv. Martina iz 2008. godine koja definira i ujedinjuje područja djelovanja. Ona se odnose na baštinu, znanost, obrazovanje, umjetnost, kulturni turizam, gospodarstvo, ekologiju te građansko dijeljenje. U kontekstu Via Sancti Martini treba sagledavati građansko dijeljenje kao evoluciju svijesti o apsolutnoj potrebi dijeljenja u 21. stoljeću svih dobara koja omogućuju zdrav život svakoga pojedinca, a to su: voda, zrak, hrana, energetski izvori, znanje, pristup obrazovanju, rad, zdravlje, stanovanje i sl. Građansko dijeljenje je prijeko potreban čimbenik u aktivnom stvaranju budućnosti i globalne vizije svijeta, pri čemu se inzistira na humanizmu i njegovim međuljudskim, međunacionalnim i međugeneracijskim solidarnostima kao moćnim poticajnim sredstvima dugoročnog razvoja društva. U aktualnom svijetu globalizacije u kojemu je razvidna međuovisnost svakoga pojedinca, građansko dijeljenje dobiva svoje puno značenje, jer je inovativan koncept približavanja čovjeka čovjeku na istom zajedničkom putu dijeljenja već spomenutih osnovnih životnih resursa i drugih vrijednosti u svrhu očuvanja čovječanstva i ljudskog dostojanstva.

Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska

Hrvatska martinska baština iznimno je bogata i raznovrsna. Četrdeset i četiri župne crkve posvećene sv. Martinu biskupu diljem Hrvatske pronose živu martinsku tradiciju, a gotovo dvije stotine crkava, kapela, ruševnih martinskih svetišta i toponima svjedoče o snazi kulta ranokršćanskoga sveca. Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska osnovan je kao kulturno-znanstvena udruga 2006. godine u Zagrebu.

Jedna od prepoznatljivih aktivnosti Centra jest obilježavanje hrvatskih martinskih mjesta stopom sv. Martina, čime se oni simbolički povezuju i pridružuju europskoj martinskoj obitelji gradova, mjesta i sela koji njeguju martinsku tradiciju te kojima je sv. Martin biskup nebeski zaštitnik.

Centar je u suradnji s općinama, turističkim zajednicama i drugim kulturnim i vjerskim institucijama od 2007. do 2024. godine postavio 31 stopu sv. Martina diljem Hrvatske. One se nalaze u sljedećim martinskim gradovima i općinama: Dugo Selo, Donje Selo na otoku Šolti, Sumartin na otoku Braču, Tar-Vabriga u Istri, Velika Trnovitica, Vranjic, Lovčić, Šćitarjevo, Martijanec, Ližnjan, Mali Lošinj, Varaždinske Toplice, Donja Voća, Svinjarevci, Beli Manastir, Breznički Hum, Podstrana, Privlaka Kalnik, Sveti Martin na Muri, Slani Potok, Žrnovo na otoku Korčuli, Bošnjaci, Prkovci, Bojačno, Kotišina, Vrsar, Povljana na otoku Pagu te u Zagrebu gdje su 10. i 11. studenoga 2024. godine postavljene dvije stope sv. Martina:jedna na kapelici sv. Martina u Podsusedu, a druga na pročelju crkve sv. Martina u Zagrebu u Vlaškoj ulici.

Stopa sv. Martina

Spomenik Stopa sv. Martina svojom dimenzijom je malo umjetničko djelo velike simbolike izrađeno tehnikom izgubljenoga voska (cire perdue). Stopa na poseban način podržava ekološku nišu kulturnoga itinerara jer se u potpunosti doživljava jedino hodanjem u prostoru i poveznica je prirodnoga i urbanoga, svetoga i prosvjetljenoga, tj. prirode kao svetoga prostora i svetišta kao mjesta u prirodi u koje se dovodi svetost. Stopu koja asocira dinamiku koraka njezin autor, francuski kipar Michel Audiard, opisao je riječima: „To je otisak bose stope, diskretno obilježen podijeljenim plaštem. Stopa nas vodi korak po korak tragom sv. Martina. Pokazuje nam put.“ U lijevome donjem kutu stope primjetan je rasparani podijeljeni plašt, koji kipar Audiard posebno ističe. Plašt je podsjetnik na martinsku ikonografiju i prepoznatljivu predaju o dijeljenju plašta s prosjakom na ulazu u grad Amiens, gdje je nekoć boravio rimski vojnik Martinus, te njezinu globalizacijsku viziju u aktualnom vremenu na europskom prostoru. 

Hodanje i dijeljenje su, dakle, ključne odrednice martinskog promišljanja europske kulturne rute Via Sancti Martini. Njezinom izgradnjom kao središnjega europskoga martinskog puta u dužini od 1850 km, koji spaja grad Sambotel u Mađarskoj gdje je svetac rođen i grad Tours u Francuskoj gdje je svetac biskupovao dva desetljeća i gdje se nalazi njegovo posljednje počivalište, uz veći broj nacionalnih martinskih putova diljem Europe koji mu se pridružuju, simbolika stope sv. Martina dobiva široku europsku dimenziju. Ona je europska martinska poveznica u 21. stoljeću koja na nov način potvrđuje duhovnu nazočnost sveca, a u globalnom sagledavanju svaki novi martinski lokalitet nadopunjuje razvedenu nisku kulturnih postaja na Via Sancti Martini – poveznici martinskih lokaliteta, njihove povijesti, naraštaja ljudi i kultura koji su tu živjeli, a žive i danas. U tom smislu stopa sv. Martina znakovit je simbol promocije kršćanske duhovnosti i europske multikulturalnosti. Na putovima koji povezuju martinska mjesta nalazi se mnoštvo svetišta koja su nastajala tijekom srednjeg vijeka i kasnije i posvećena su ovome ranokršćanskom svecu, jedinome koji svoju svetost nije zaslužio mučeničkom smrću već ustrajnim pronošenjem Kristove riječi i evanđeoskih poruka širokim prostorom Rimskoga Carstva, danas Europske unije. Svi ti lokaliteti svjedoče o snazi i postojanosti kulta sv. Martina i ključne su točke u trasiranju martinskoga puta današnjice.

Stopa se kontinuirano postavlja na martinska svetišta ili u njihovoj neposrednoj blizini i danas ih ima više od tri stotine diljem Europe. Prva stopa sv. Martina  postavljena je 2005. godine na tlu na ulazu u katedralu sv. Martina u selu Candes-Saint-Martin koje je smješteno 60-ak kilometara južno od grada Toursa kojim protječe rijeka Loire. U tom selu svetac je umro 8. studenoga 397. godine. Tijelo mu je lađom prevezeno u Tours gdje je pokopan 11. studenoga na mjesnom groblju. Druga stopa sv. Martina postavljena je također na tlo, ispred kapele u crkvi sv. Martina u Sambotelu, rimskoj Sabariji, gdje je prema arheološkim nalazima dječak Martinusrođen oko 316. godine.

Otkrivanje stope sv. Martina nerijetko je povezano s nekim važnim lokalnim povijesnim događajem i njegovom obljetnicom, čime otkrivanje stope dobiva još više na značenju za stanovnike jer se europsko djelo unjedrilo u malu sredinu kojoj je značenje poraslo na europskome martinskom putu. Svečanosti otkrivanja stope prethode razne aktivnosti koje su potaknute stručnim predavanjem koje redovito organizira Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska u kontekstu razvijanja svijesti o značaju kulturne rute i njezinoj perspektivi u lokalnoj sredini. Nastoji se potaknuti što veći broj stanovnika svih naraštaja na aktivno uključivanje u projekt. Time se oživljava važnost sveca na aktivan i nov način uz poznata zanimanja poput rukotvorina, zlatoveza, vinarstva, ali i likovnih kolonija, koje su do danas stvorile iznimno bogat fundus djela s temom milosrđa i dijeljenja. Cilj Kulturnoga centra sv. Martin – Hrvatska je razvijati hrvatski put Via Sancti Martini koji se počeo ostvarivati od Dugoga Sela do Svetoga Martina na Muri.

Godine 2019. na inicijativu Kulturnoga centra sv. Martin – Hrvatska i Grada Dugog Sela, prvoga člana Centra i prvoga hrvatskoga grada u kojemu je postavljena prva stopa sv. Martina, bogate i raznolike hrvatske tradicije slavljenja Martinja upisane su u Registar kulturnih dobara RH –  Lista zaštićenih kulturnih dobara (Z-7341) pod nazivom Hrvatske tradicije slavljenja sv. Martina biskupa. Ovaj dokument je i glavni preduvjet da se jednoga dana europske tradicije slavljenja Martinja upišu na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Tekst: dr. sc. Antonija Zaradija Kiš, Anamarija Starčević Štambuk

Foto: Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska