Slaven Španović, hrvatski glumac poznat po ulogama u nekim od najgledanijih hrvatskih serija, uspješnu karijeru nastavio je u Švedskoj. Nakon preseljenja 2016. godine u Västerås, ostvario je niz zapaženih uloga, a trenutno je angažiran u novome švedskome Netflixovu filmu Permafrost, u kojemu tumači glavnoga negativca. U razgovoru za Maticu govori o profesionalnim izazovima, prilagodbi novoj sredini, velikoj povezanosti s hrvatskom zajednicom u Švedskoj i nominaciji za nagradu Domovnica u kategoriji najboljega glumca.
„Napisao sam pismo budućem sebi“, rekao je već na samom početku razgovora Slaven Španović, poznati hrvatski glumac koji posljednjih godina vrlo uspješno gradi karijeru u Švedskoj. Zemlja je to u kojoj ljeti sunce gotovo nikada ne zalazi, dok zimi dan traje tek nekoliko sati. Razlog je, objašnjava Španović, jednostavan i neumoljiv, a to je zemljopisni položaj: Švedska se nalazi dovoljno sjeverno da ljeti uživa u dugotrajnom svjetlu zbog polarne putanje Sunca, dok zimi svjetlost postaje rijetka i kratkotrajna, jer se Sunce zadržava nisko nad horizontom. Kakav je sadržaj tog pisma, glumac nije želio otkriti. „Zapisao sam neke ciljeve. Ako se jednom sve to ostvari, otkrit ću o čemu se radilo“, kaže Španović. No ono što je otkrio jest da je trenutno angažiran u ulozi glavnoga negativca u novome švedskom filmu za Netflix. Dolazak u Švedsku i uspješan rad na sceni i ekranu učvrstili su njegovu reputaciju, a nova uloga donosi i potpuno nove izazove.
„Sada mogu otkriti da se film zove Permafrost i radi se o švedskome projektu za streaming platformu Netflix. Bit će to akcijska komedija s mnogim poznatim švedskim glumcima. Moja uloga je glavnoga negativca koji svojim ozbiljnim i akcijskim nastupom balansira komični dio filma“, otkriva Španović. Posebno ga, kaže, privlači akcijski segment filma.„Posvetio sam se treninzima rukovanja oružjem pred kamerom, tučnjavama, vježbama u teretani, pa čak i kaskaderskim scenama. Cilj je, naravno, da iskustvo i sposobnosti budu na razini koja bi mogla privući i međunarodnu pažnju – tko zna, možda čak i Toma Cruisea za neki budući film Mission: Impossible“, dodaje uz osmijeh.
POZORNOST PRIVUKAO U HRVATSKIM SERIJAMA
Hrvatskoj publici Španović je dobro poznat po ulogama u televizijskim serijama Vatre ivanjske, Zora dubrovačka i Počivali u miru. Godine 2016., na vrhuncu svoje hrvatske karijere, preselio se u Västerås, jedan od najstarijih švedskih gradova, koji se u povijesnim zapisima prvi put spominje još u 11. stoljeću. Grad je osobito značajan po svojoj katedrali, u kojoj je pokopan kralj Erik XIV., vladar čija je sudbina ostala upamćena kao jedna od najtragičnijih u švedskoj povijesti jer je svrgnut s prijestolja zbog mentalne nestabilnosti. Upravo na tom spoju stare Europe i nordijske svakidašnjice Španović je pronašao novi profesionalni i životni dom.
VJENČANJE KOJE ĆE MNOGI DUGO PAMTITI
„U Västeråsu je rođena i odrasla moja supruga. Tijekom studija preselila se u Hrvatsku, gdje smo se upoznali i zaljubili. Ostalo je, kako se kaže, romansa i povijest“, priča Slaven Španović.
Upravo je studij bio poveznica koja je, nakon upoznavanja, dovela do zajedničkoga života između dviju zemalja i kultura. Mjesto njihova vjenčanja ipak je bilo u Hrvatskoj, u Lozovcu pokraj Šibenika, u dvorani Atrium. Odluka nije bila slučajna. Vjenčani kum, ujedno i Španovićev prijatelj i kolega s klase na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dolazi iz obližnjega Pakova Sela. U dogovoru s njim, ali i u skladu s vlastitim željama, par je brzo pronašao idealnu lokaciju.„Bolje mjesto i dvoranu nismo mogli poželjeti“, prisjeća se Španović.Ljeto, more i sunce bili su savršena kulisa za slavlje koje je, prema njegovim riječima, ostalo u pamćenju ne samo njemu i supruzi, nego i svima koji su mu nazočili, a među uzvanicima je bilo jako puno glumaca i osoba iz javnoga života. Lozovac i Šibenik, dodaje uz osmijeh, tu feštu zasigurno još pamte.
ZA REKREACIJU SE DOBIVA I DODATAK NA GODIŠNJU PLAĆU
Na pitanje kako se priviknuo na život u Švedskoj, priznaje da mu je početak bio svojevrsni kulturni šok. Razlike su, kaže, bile odmah uočljive i osjetljive.„U Švedskoj ćete vrlo brzo primijetiti, odnosno osjetiti, iznimno čist zrak i pitku vodu iz slavine. Za nas koji dolazimo izvana već je to dovoljno velika promjena“, objašnjava.Boravak na otvorenome sastavni je dio svakidašnjice. Španović ističe kako mnogi Šveđani, pa tako i njegova obitelj, supruga i dvoje djece, velik dio slobodnog vremena provode u prirodi – u šetnjama uz jezera i u različitim rekreativnim aktivnostima.„Ljudi ovdje puno treniraju, trče, hodaju, vježbaju u teretanama. Bavljenje sportom je dio kulture, a zanimljivo je da se za rekreaciju čak dobiva i dodatak na godišnju plaću“, dodaje, naglašavajući koliko je aktivan način života duboko ukorijenjen u švedskom društvu.
Naime, u Švedskoj mnogi poslodavci zaposlenicima nude tzv. friskvårdsbidrag, godišnji neoporezivi dodatak namijenjen rekreaciji i brizi o zdravlju. Taj se iznos, najčešće između 3.000 i 5.000 kruna, koristi za teretane, sport i slične aktivnosti, uz predočenje računa. Novac se ne isplaćuje na ruke i ne može se koristiti u druge svrhe, već isključivo za rekreaciju i zdrav način života.Čini li to Šveđane doista jednim od najsretnijih naroda na svijetu, kako ih se često opisuje, teško je sa sigurnošću reći.
„Možda“, odgovara Slaven Španović uz osmijeh, dodajući kako postoji barem jedna navika po kojoj su Šveđani vrlo slični Hrvatima – ispijanje kave.
„FIKA“ JE GOTOVO SVETINJA, ALI HRVATI SU „JAČI“ U TOME
„Nije sigurno da su među najsretnijima jer hladno je i često nedostaje sunca, ali da piju puno kave, to je apsolutno točno“, kaže Španović. U Švedskoj je takozvana „fika“ gotovo svetinja. Riječ je o kratkoj pauzi za kavu koja je duboko ukorijenjena u svakodnevni život i radnu kulturu, a tijekom jednoga radnog dana često ih ima i nekoliko. Uz kavu se redovito pojede i kolač ili neko pecivo, a sama fika ima važnu društvenu ulogu.„O razlikama Västeråsa i Zagreba mogao bih dosta i dugo pisati. Drukčiji je mentalitet i kultura. Sve ono čega nema u Hrvatskoj ima u Švedskoj, ali i obrnuto. Čovjeku uvijek fali i nedostaje ono što nema, u oba slučaja“, ističe.Ipak, postoji jedna bitna razlika u odnosu na hrvatske navike: „Nemaju kafiće i birceve poput naših, u kojima se kava ispija satima. Kod nas je to jednako ‘sveto’, ali na sasvim drukčiji način“, smije se poznati glumac.
OSJEĆAJ USTRAJNOSTI I PRKOSA
Slaven je 1988. godine rođen i odrastao u Srijemskoj Mitrovici, a djetinjstvo pamti kao lijepo i gotovo idilično razdoblje, ispunjeno brojnim uspomenama. Baka i djed živjeli su doslovno nasuprot obiteljske kuće, a zajednički veliki vrt bio je središte obiteljskoga i svakodnevnoga života. Okruženje je bilo bogato prirodom i obilježeno radom i stalnom aktivnošću. Uz poljoprivredna zemljišta na kojima su se uzgajali kukuruz, soja, repa i grah, obitelj je imala i brojne životinje, od pasa i mačaka do drugih domaćih životinja.
„Nikad nije bilo dosadno, uvijek se imalo što raditi, ali i što naučiti“, ističe Španović. Upravo je takvo odrastanje oblikovalo snažne radne navike, donijelo uspjehe u školi te razvilo osjećaj ustrajnosti i prkosa, odnosno uvjerenje da odustajanje nije opcija. Ta mu je životna lekcija, kaže, kasnije bila i ostala važna i u privatnome i u profesionalnome životu.Poznati glumac ima i mlađu sestru koja danas živi u Zagrebu, a oboje su se u Hrvatsku preselili zbog studija. U obitelji prije njega nije bilo glumaca, zbog čega se, priznaje, dugo osjećao kao iznimka. Ljubav prema glumi javila se relativno kasno, tek pred kraj srednjoškolskog obrazovanja, kada je ta želja postupno prerasla u ozbiljnu profesionalnu ambiciju.
JESU LI OČEVE RIJEČI BILE PROROČANSKE?
Iako se odluka o glumi kristalizirala tek pred kraj srednje škole, Španović priznaje da je, kako kaže, „glumio“ od najranijeg djetinjstva. Roditelji mu često prepričavaju kako je već kao dvogodišnjak zabavljao majstore koji su dolazili raditi oko kuće. Filmove je gledao s roditeljima s neskrivenom fascinacijom, a još prije nego što je znao čitati, prepričavao bi ih i „odglumio“ drugima, oslanjajući se isključivo na slike koje je zapamtio. U školskim danima gotovo je redovito sudjelovao u predstavama, priredbama i recitacijama, no tada to nije doživljavao kao nešto ozbiljno niti kao nagovještaj budućeg poziva. „Iskreno, nisam ni znao da postoji škola za glumce. Mislio sam da su to jednostavno ljudi koji se takvi rode“, prisjeća se uz smijeh.Jedan od ranih i snažnih trenutaka koji su, danas to prepoznaje, utjecali na oblikovanje te ideje, veže uz američku seriju E. R. i ulogu Gorana Višnjića. Posebno mu je ostala urezana scena u kojoj Višnjić, obraćajući se trudnoj kolegici, izgovara rečenicu: „You look like a… lubenica!“ Taj prizor, gledan očima dječaka od jedanaest ili dvanaest godina, bio je jedan od prvih impulsa koji su glumu učinili bliskom i stvarnom.Kasnije je Višnjića gledao i u filmu Spartacus, a tada mu je otac rekao: „Vidiš, Slavene, tako i ti možeš jednog dana biti Spartacus.“Te su riječi, kaže, zapalile strast do kraja. „Vidjet ćemo jesu li očeve riječi bile proročanske“, smije se Slaven.
SVE SE DOGAĐALO BRZO I INTENZIVNO
Slaven je nakon završene gimnazije upisao Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je diplomirao 2012. godine. Već godinu dana kasnije počinju stizati i prva velika priznanja. Prisjeća se kako je 2013. osvojio niz nagrada, među kojima se posebno ističe Nagrada hrvatskoga glumišta za najboljega mladoga glumca za ulogu u predstavi Plemena u produkciji Planet Arta i Teatra Exit. „Nagrada hrvatskoga glumišta i dalje mi je najdraža. Sve se događalo tako brzo i intenzivno i ta nagrada mi je bila potvrda da sam na pravome putu, da moram nastaviti“, kaže.Ubrzo nakon kazališnih uspjeha ostvaruje i zapažene filmske i televizijske uloge. Posebno se izdvaja film Broj 55, koji je na Pulskome filmskom festivalu 2014. godine osvojio čak osam Zlatnih arena, kao i glavna uloga u popularnoj televizijskoj seriji Vatre ivanjske iste godine. Godine 2015. postaje član stalnog ansambla Kazališta Komedija u Zagrebu, gdje nastavlja graditi prepoznatljiv glumački opus u niz značajnih kazališnih projekata.
NIŠTA ME NIJE MOGLO PRIPREMITI NA TAKVU VRSTU POZORNOSTI
Bilo je to razdoblje u kojem ga je hrvatska publika počela prepoznavati i izvan kazališnih dvorana, na ulici, zahvaljujući ulogama u popularnim televizijskim serijama. Na pitanje kako je doživio nagli val popularnosti, Španović priznaje da ga je zatekao nespremnoga.„Bio je to prilično velik šok. Do tada sam već imao iza sebe niz kazališnih uloga i određena priznanja, ali ništa me nije moglo pripremiti na takvu vrstu pozornosti – praktički preko noći“, kaže.Iako je uvijek smatrao da radi svoj posao najbolje što zna, strana glume koja podrazumijeva javnu prepoznatljivost nikada ga nije osobito privlačila.„Nikad me nije zanimalo biti poznata osoba. No činjenica je da smo serijom Vatre ivanjske ušli u gotovo svaki dom u Hrvatskoj, a poslije i šire. Za tako nešto nisam bio spreman, ali iz tog iskustva puno sam naučio“, zaključuje.Na pitanje koja mu je dosad bila najizazovnija uloga, Španović izdvaja lik Billyja u predstavi Plemena u produkciji kazališta Planet Art. Riječ je o ulozi koja je, osim glumačke, zahtijevala i intenzivnu pripremu izvan pozornice.
OSJEĆAJ NEMOĆI BIO JE TEŽAK
Za potrebe predstave morao je naučiti znakovni jezik, a istraživački proces, prisjeća se, trajao je oko dva mjeseca. „Volio sam svaki trenutak tog rada. Imao sam privilegij upoznati ljude koji svijet doživljavaju i ‘slušaju’ na posve drukčiji način. Ti divni, apsolutno divni ljudi koje sam imao čast upoznati i ‘čuti’ svijet na njihov način, trajno su me promijenili – ne samo kao mladoga glumca, nego i kao čovjeka“, ističe te dodaje da će na tom iskustvu ostati zauvijek zahvalan.Osim tehničke zahtjevnosti, uloga je nosila i snažan emotivni teret. Živjeti lik u svijetu zaglušujuće tišine bilo je iznimno izazovno.„Postoji toliko toga što čovjek želi reći, izraziti se, biti dio nečega, a istodobno to jednostavno ne može. Taj osjećaj nemoći bio je težak“, kaže.Svaku izvedbu pratio je i snažan osjećaj odgovornosti. „Imao sam potrebu svaki put publici prenijeti poruku te uloge i podsjetiti na ono što je doista važno“, zaključuje Španović te naglašava koliko je serija Plemena ostavila dubok trag u njegovu profesionalnome i osobnome razvoju.
NISAM ZNAO NI RIJEČ ŠVEDSKOGA JEZIKA
Glumac ističe kako mu podjednako odgovara i kazalište i film. Nakon dolaska u Švedsku čekali su ga novi izazovi.„Švedski jezik nisam uopće znao kad sam došao ovdje. Međutim, stres i očekivanja od samog sebe koje sam upravo sam sebi postavio prisilili su me da relativno brzo dovoljno dobro naučim jezik i nastavim s glumom. Vidjet ćemo hoće li sve to ispasti kao priča vrijedna za ispričati.“Već u veljači 2018. ostvaruje prvu kazališnu premijeru na švedskome jeziku u Gradskome kazalištu u Uppsali, nakon čega slijedi niz uspješnih uloga na švedskim pozornicama. Za ulogu u predstavi Människans hemlighet (Ljudska tajna) u stockholmskome Playhouse Theatre 2019. godine nominiran je za nagradu za najboljega kazališnoga glumca u Švedskoj. Paralelno s kazališnim radom, pojavio se i na filmskome platnu te 2020./2021. ostvario ulogu u akcijskome filmu Omerta 6/12 za Netflix. Njegov međunarodni put nastavljen je i pojavom u filmu Wallander (2025.), u kojemu glavnu ulogu tumači Gustaf Skarsgård.Na pitanje što mu je draže, film ili kazalište, kaže kako jedno bez drugoga ne ide. „Po mom shvaćanju, kazalište, televizija i film ne idu jedno bez drugoga. Mogao bih to usporediti s Mikeom Tysonom – ne može samo ući u ring i očekivati pobjedu bez svih onih intenzivnih treninga. Kazalište me uči glumi pred kamerom, a film oblikuje ono što radimo na pozornici. Jedno je trening za drugo“, objašnjava.
Priprema za različite uloge ne podrazumijeva isti ritual. „Na početku je sve samo masa dojmova i informacija iz svih pravaca – sjećanja, filmovi, ljudi koje srećem svaki dan, glazba, slike, životinje… Onda se ta hrpa svega počne oblikovati, poput Michelangela koji klesa Davida iz kamena, dio po dio otkrivam ono što već postoji ispod površine“, opisuje.
GLUMAČKI UZORI I RAVNOTEŽA POSLOVNOGA I PRIVATNOGA
Španovićevi glumački uzori su velika imena američkoga filma kao što su Robert De Niro, Al Pacino, redatelj Martin Scorsese. Filmovi poput The Godfather, Goodfellas, Casino, Raging Bull ostavili su snažan dojam na njega u ranoj fazi.
„Zavolio sam tu vrstu glume – realnu, preciznu, sirovu, a opet prekrasnu, baš kao sam život“, kaže. Danas kombinacija profesionalnoga života u inozemstvu i obiteljskih obveza zahtijeva stalnu organizaciju i fleksibilnost. „Često se osjećam kao da žongliram s deset užarenih loptica u isto vrijeme. Sve je jednako važno, a ‘greška u koracima’ je neizbježna. Kad se to dogodi, važno je obrisati se i brzo nastaviti dalje“, dodaje i ističe da još uvijek ima mnogo planova i ciljeva koje želi ostvariti. Mladi glumac kaže kako je današnja industrija glume brža i konkurentnija nego ikada.
„Danas ima više produkcija nego ikada, film ili serija može se snimiti brže, lakše, uz pomoć streaming platformi i čak AI tehnologije… Koliko dobro, toliko i manje dobro. Konkurencija je veća, a pozornost gledatelja kraća nego ikada. Ako ih ne uhvatiš u prvih nekoliko minuta, film ili serija lako se zaboravlja“, objašnjava. Unatoč brzini i pritisku industrije, glumac se drži jednostavne filozofije: „Ne dopusti da ti uspjeh udari u glavu niti neuspjeh uđe u srce“, kaže. Priprema se za uloge kombinirajući analitički pristup i emocionalnu intuiciju. „Po prirodi sam vrlo analitičan, ali to me vodi samo do određenog trenutka. Intuicija me, osobito u kreaciji lika, vodi dalje od onoga što moj analitički um može dosegnuti. Taj osjećaj nesigurnosti, povjerenja i vjere upravo je ono što volim, emocije uvijek prate tu kreaciju“, zaključuje.
NOMINACIJA ZA DOMOVNICU I HRVATSKA ZAJEDNICA U ŠVEDSKOJ
Nominacija u izboru Fenix-magazina i Večernjega lista za nagradu Domovnica u kategoriji najboljega glumca bila je posebno priznanje.
„Iskreno, počašćen sam i zahvalan. Vrlo ugodno me iznenadilo kad sam saznao. Daje mi nadu da sam ponovno na pravome putu i vjetar u leđa da nastavim dalje. Inspiriran sam sportom, znanošću i svim drugim hrvatskim velikanima u kojima tuče to hrvatsko vatreno srce“, ističe.
Iako profesionalni život zahtijeva fokus, Španović je aktivan i u hrvatskoj zajednici u Švedskoj. Predsjednik je Hrvatskog društva „Ivan Meštrović“ u Västeråsu, gdje zajedno s Anom Čičić vodi dječju skupinu i sudjeluje u organizaciji Velike smotre folklora hrvatskih društava Švedske.
„Organiziramo razne radionice, okupljanja, pa čak i veliku feštu za Martinje svake godine uz bogat zabavni program, po čemu smo poznati među svim društvima. Održavamo kontakt s drugim hrvatskim zajednicama i surađujemo u različitim programima. Ideja je puno, a kad se ruke slože, sve se može“, objašnjava. Unatoč brojnim aktivnostima, trenutačno se fokusira na karijeru u filmu i kvalitetno vrijeme s obitelji, a planovi za budućnost ostaju otvoreni, pa čak i za povratak u Hrvatsku.
„Sve je moguće i sve je otvoreno kao opcija“, zaključuje Španović, potvrđujući da ravnoteža između profesionalnoga i privatnoga života, kao i ljubav prema kazalištu i filmu, i dalje ostaju srž njegove karijere.
Tekst: Marijana Dokoza; Foto: Privatna arhiva
