Piše: Vesna Kukavica
Povratnica iz Velike Britanije Tena Štivičić nova je ravnateljica Drame Hrvatskoga narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu od ove jesenske sezone (2024.). Gotovo dva desetljeća gradila je karijeru u multikulturnim britanskim ozračjima Glasgowa i Londona, kamo je otišla dvijetisućitih na stručno usavršavanje, magistriravši dramsko pismo u Londonu (2004.). Iskustvo migrantskog života u engleskoj prijestolnici snažno ju je potaknulo i na pisanje drame Fragile! Fabulu te nagrađivane drame grade odiseje protagonista koji su napustili domovinu na tlu Europe, a koja u međuvremenu postade još življe sjecište migrantskih ruta suvremenog doba. Izvorno napisana na engleskome, drama Fragile! nostalgično progovara o izazovima mladih emigranata koje je u London otjerala tranzicijska zbilja njihovih rodnih sredina, pretežno s jugoistoka Staroga kontinenta. Na pozornici najuzbudljivijega grada na svijetu Tenini se krhki likovi katarzično ogledaju u potrazi za ljubavlju, srećom, novcem, slavom, ali i mirom. Temi migrantskoga života i vidljivosti izmještenih vraćat će se ova spisateljica tijekom fascinantne karijere više puta, ne bez uspjeha. No, punu umjetničku zrelost Tena Štivičić dosegnula je velikom potresnom dramom Tri zime, praizvedenom u National Theatreu u Londonu 2014. Drama Tri zime je obiteljska saga, ali je istodobno i moćna politička i društvena kritika te priča o mučnoj emancipaciji žena u bivšoj Jugoslaviji. Drama je s uspjehom izvedena i u europskome susjedstvu, od Slovenije do Srbije, te napokon u rodnome joj Zagrebu. Prema broju izvedbi i mnoštvu gledatelja Tri zime postale su najgledanija predstava matičnoga HNK u proteklih dvadesetak godina. Tenin poslovni pothvat – povratak u Zagreb, intenzivirat će i njezin obiteljski život pa će suprug, londonski glumac Douglas Henshall, i kćerkica Anja češće uživati kod bake u Zagrebu.
Iako je u fokusu domaće javnosti demografska revitalizacija hrvatskoga društva iz iseljeničkoga miljea, mi zapažamo i ove odlučne pojedinačne povratničke iskorake naših iseljenih umjetnika međunarodnoga ugleda, koji u naponu karijere višestruko pridonose našem društvu živošću umjetničke scene kao i transferom znanja u edukaciji mladih umjetnika.
Prva premijera pod ravnanjem povratnice Tene Štivičić tako je uspješno izvedena ovih dana farsa Kralj Gordogan povratnika iz zaborava Radovana Ivšića, u režiji Renea Medvešeka. Hvaleći Štivičićkin i Medvešekov povratnički pothvat, kazališna kritičarka Nataša Govedić točno je primijetila kako pisac Ivišić ne samo da vješto uprizoruje verbalno nasilje kao jezik ove farse o Gordoganu, nego ulazi u problematiku potpuno poludjeloga jezika. „Sve ono što je u jeziku zavodljivo, a to su stilske figure, alegorijske teme, muzikalnost riječi, sve je u Kralju Gordoganu postalo oružje ili dijagnoza. Pisac, dakle, misli da jezik u sebi više nema resurse stvaranja slobode“, zaključuje kritičarka Govedić.
Na pozornici odlično igraju mladi zagrebački glumci, predvođeni maestralnim Ozrenom Grabarićem, koji evociraju Družinu mladih, kazališnu skupinu iz 1940-ih čiji je pripadnik bio i sam Ivšić, autor izvedene farse. Radovana Ivšića (Zagreb, 1921. – Pariz, 2009.) pamtimo kao snovitoga pjesnika, prevoditelja te kazališnoga inovatora. Njegovo kazalište je kolektivni otpor svakomu nametnutome građanskom ukusu ili ideološkome dekretu, svakoj, kako bi to on nazvao, subvencioniranoj dosadi. Zagrepčanin Ivšić, disident u Francuskoj od 1954., bio je jedan od rijetkih pisaca koji je svojim dramskim tekstom Kralj Gordogan opisao ne samo totalitarnost autokratskog vladara, već i čovjekovu potpunu beskrupuloznost prema okolišu i to u vrijeme dok se okolišem malo tko zabrinjavao. Podsjetimo, ova drama napisana je u sjeni Drugoga svjetskog rata, a u njoj je prikazan kralj koji je bio krvoločni tiranin. Piščevu slobodu stvaralaštva ugušio je nacistički okupator Hrvatske, a nastavila ga je gušiti komunistička vlast Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom. Ova Ivšićeva poetska farsa bila je zabranjena od 1943. do 1979., doživjevši u tom razdoblju čak pet francuskih inscenacija i kultni status cenzure u jugoslavenskome okružju. Tek s demokratskim preobrazbama Ivšić, kao najvrsniji hrvatski predstavnik nadrealističkoga književnog pravca, povremeno se vraća na scene matične zemlje pa je hvalevrijedna kulturološka dimenzija aktualnoga Ivšićeva povratka na scenu središnjega nacionalnog teatra i to u trenutku kada svijet slavi sto godina od prvoga Manifesta nadrealizma francuskoga pjesnika Andréa Bretona, kojemu se disident Ivšić pridružuje u Parizu. Nadrealistički umjetnici koristili su fantazije, mitove i slike snova za stvaranje djela, eksperimentiravši s nizom medija i inovativnih procesa na nekonvencionalne i simbolične načine kako bi istražili unutarnje funkcioniranje svojih umova. U manifestu su, uz ostalo, isticali: „Neće nas strepnja od ludila natjerati da spustimo na pola koplja zastavu mašte.“ Izvedba Kralja Gordogana u HNK doista je maštovit Ivšićev povratak iz zaborava!