Dopredsjednica HDZ-a BiH Darijana Filipović u intervjuu za Maticu govori o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, nužnosti legitimnog predstavljanja, ulozi Europske unije i Republike Hrvatske te o važnosti očuvanja hrvatskog identiteta u BiH i iseljeništvu
Koji su danas najveći politički i društveni izazovi s kojima se suočavaju Hrvati u Bosni i Hercegovini?
—Želim na ovo pitanje odgovoriti iz dvije perspektive. Obje su važne za cjelovitu sliku stanja u Bosni i Hercegovini. Prva razina su izazovi koje Hrvati dijele s Bošnjacima i Srbima, jer Bosna i Hercegovina je i dalje tranzicijska zemlja na rubu Europske unije. Spori gospodarski rast znači sporiji rast životnog standarda, institucije koje se još izgrađuju, pravosuđe u koje treba vratiti povjerenje, infrastruktura koja kasni i sve utječe na sva tri naroda. To su izazovi koje nećemo riješiti jedni protiv drugih. Druga razina su izazovi specifični za Hrvate, i tu su dva ključna. Prvi je demografski — kao najmalobrojniji konstitutivni narod i to nas čini iznimno pozornim u pristupu zaštitnim mehanizmima kolektivnih prava. Drugi je ustavni — vratiti u funkciju power-sharing mehanizme koji su bili dio Daytonskog i Washingtonskog sporazuma, a koje su kasnije intervencije visokih predstavnika narušile na štetu Hrvata. Ne tražimo ništa izvanredno; tražimo da dioba vlasti na kojoj cijela država počiva doista funkcionira za sva tri naroda — onako kako je izvorno dogovoreno i potpisano.Te dvije razine nisu odvojene. Stabilna ustavna pozicija nije izoliran pravni zahtjev — ona je preduvjet da se uopće možemo posvetiti onoj prvoj, zajedničkoj razini. Zato vraćanje ustavne ravnoteže nije hrvatski “specijalni interes“ nasuprot zajedničkom dobru, nego uvjet da zajedničko dobro postane ostvarivo.
Smatrate li da postoji model unutarnjeg uređenja BiH koji bi bio funkcionalniji, a istodobno osigurao punu političku jednakopravnost i ustavnu zaštitu hrvatskoga naroda?
—Krenula bih od jedne iskrene primjedbe: gotovo svatko u Bosni i Hercegovini u glavi nosi svoj nacrt poželjnog uređenja, i ti se nacrti međusobno bitno razlikuju. Za Hrvate je to gotovo uvijek bila neka vrsta hrvatske federalne jedinice — razina vlasti na kojoj narod ne može biti trajno preglasan. Za dio bošnjačke politike to je upravo suprotno rješenje — unitarna država s vladavinom većine i to u kontinuitetu od devedesetih do danas i na cijelom političkom spektru. A najjača politička opcija srpskog naroda već posve glasno govori o osamostaljenju kao ideji. Dakle, već na razini željā nalazimo se na tri različite strane — i svako ozbiljno razmišljanje o uređenju mora krenuti od tog priznanja, a ne od pretvaranja da konsenzus postoji ondje gdje ga nema. Zato bih unaprijed otklonila očekivanje da ću ponuditi jedan dovršen nacrt s kartom i brojem jedinica. Tko god vam ponudi gotov, savršen model uređenja BiH, ili vas zavarava ili ne razumije zemlju o kojoj govori. Ono što mogu reći jest koje načelo takav model mora zadovoljiti — a to je da nijedan narod ne može trajno preglasati drugi u pitanjima koja taj drugi narod doživljava kao vitalna. To nije bosanskohercegovačka egzotika; to je standardno rješenje za složena, višenacionalna društva. Belgija, Švicarska, pa i Sjeverna Irska — sve su to zajednice koje su odustale od ideje da većina jednostavno odlučuje o svemu, jer su shvatile da u podijeljenim društvima čista većinska vladavina ne proizvodi stabilnost, nego trajnu napetost. Politologija to zove konsocijacijom; ja to radije zovem zdravim razumom. Funkcionalnost i jednakopravnost se, dakle, ne isključuju — to je možda i najštetnija zabluda u našoj javnoj raspravi.
Ideja koja se godinama pokušava nametnuti kao dominantna jest da je podjela vlasti nešto što koči, a da bi “funkcionalna“ država bila ona u kojoj se brže odlučuje. Ali odluka donesena preglasavanjem jednog naroda nije funkcionalna — ona je samo brza. Funkcionalna je ona odluka koju sva tri naroda kao političke zajednice ne drže kao donesenu suprotno vlastitim interesima, jer se jedino takva i provede na terenu. Dvadeset godina blokada u BiH najbolji su dokaz da brzina bez legitimiteta ne proizvodi ništa osim novih blokada.
Što se hrvatske političke pozicije tiče, ona ne traži nikakav privilegij iznad druga dva naroda — traži simetriju. Srbi imaju svoj entitet u kojem se osjećaju zaštićeno; Bošnjaci su većina u Federaciji. Hrvati su jedini narod koji nema razinu vlasti na kojoj su sigurni da neće biti preglasani. Bilo koji model koji tu asimetriju ispravi za mene je prihvatljiv.
Ne držim se ja ni jedne karte; držim se načela. Ako nekoga frustriraju priče o trećem entitetu ili hrvatskoj federalnoj jedinici, podsjetila bih na jednostavnu logiku: ako se odbacuje taj okvir, onda se mora pristati na institucionalne aranžmane koji jamče dvije stvari — da se važna društvena pitanja koja se tiču svih neće donositi bez Hrvata i da se pitanja koja se tiču samo Hrvata neće kreirati uplivom drugih političkih zajednica. Jedno ili drugo. Ono što ne ide jest odbaciti i okvir i jamstva pa očekivati da Hrvati to prihvate kao pravednost.
Andrej Plenković
U javnosti se često kao moguće rješenje spominje uspostava zasebne izborne ili teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom. Može li takav model osigurati dosljednu provedbu načela konstitutivnosti i prava koja proizlaze iz Daytonskoga sporazuma?
—Tu je važno razlikovati dvije stvari koje se u javnosti redovito brkaju — izbornu jedinicu i teritorijalnu jedinicu. To nije isto, i miješanje tih pojmova izvor je velikog dijela nesporazuma.
Izborna jedinica je tehničko, ali presudno pitanje. Ona ne mijenja kartu zemlje, ne pomiče nijednu granicu, ne stvara nikakvu novu administraciju — ona samo osigurava da glasovi jednog naroda doista biraju predstavnika tog naroda. To je najmanji mogući zahvat koji rješava anomaliju preglasavanja, i upravo zato je naš prijedlog u Domu naroda išao tim putem — bez ikakve promjene Ustava, samo izmjenom Izbornog zakona. Ustavni sud BiH već je potvrdio da takve izmjene nisu protuustavne. Dakle, na razini izborne jedinice odgovor je jasan: da, takav model može osigurati dosljednu provedbu konstitutivnosti, i to je najmanje sporno rješenje koje postoji.
Teritorijalna jedinica je širi i politički teži razgovor. Takva se jedinica ne može uspostaviti preko noći ni jednostranom voljom jednog naroda — za nju je potreban dogovor, kao što je svaki ozbiljan ustavni aranžman u ovoj zemlji bio rezultat dogovora.
Ono što me smeta jest što se i sam spomen takve jedinice odmah proglašava “rušenjem BiH“, iako Daytonski sporazum počiva upravo na strogim aranžmanima kojima je cilj osigurati zaštitu od preglasavanja. Pitati zašto bi Hrvati imali slabiju zaštitu od one koju sustav već poznaje nije rušenje Daytona — to je traženje njegove dosljedne primjene.
Ali da budem posve jasna oko prioriteta: za ove izbore, u listopadu, jedino realno i dohvatljivo rješenje jest ono izborno. Teritorijalno pitanje je legitimna tema dugoročnog dogovora, no ja se ne bavim u kampanji nečim što se neće dogoditi u ovom ciklusu. Bavim se onim što je ostvarivo — a to je da Hrvati napokon biraju svog člana Predsjedništva svojim glasovima.
Kao predsjedateljica Povjerenstva za vanjske poslove, kako ocjenjujete europski put BiH? Jesu li otpori integracijama dijelom povezani s time da bi članstvo u EU ojačalo položaj i zaštitu prava hrvatskoga naroda?
—Europski put BiH najbolje bih opisala kao putovanje na kojem se svi slažu oko odredišta, a nitko osim predstavnika Hrvata nije spreman ponijeti koji kofer više na tom putu. Deklarativno smo svi za Uniju — to je jedna od rijetkih tema oko koje postoji formalni konsenzus sva tri naroda. Problem je što se taj konsenzus raspline čim se s razine načela siđe na razinu konkretnih zakona, reformi koje članstvo traži.
Na to pitanje treba odgovoriti pošteno, jer se percepcija s vremenom mijenjala. Dugo je pojam “europskog puta“ u BiH zapravo korišten kao vanjski pritisak u smjeru unitarizacije države i centralizacije institucija — kao poluga kojom se konstitutivnost relativizira pod krinkom “modernizacije“ i “funkcionalnosti“. U novije vrijeme, pak, u dio javnosti uvukla se suprotna misao: da Republika Hrvatska, kao članica, preko Unije može djelovati u smjeru jačanja pozicije Hrvata u BiH. Istina je negdje u sredini i mirnija je od obje teze. Za Hrvate u BiH članstvo u Uniji jest strateški cilj — i to ne kao floskula, nego zato što europski okvir, vladavina prava i jasna pravila mogu relaksirati mnoga teška pitanja koja kod nas godinama stoje zaglavljena. EU po svojoj naravi štiti manje i sprječava dominaciju većine; u tom smislu Hrvati objektivno jesu među dobitnicima europeizacije.
Ono što bih ovdje naglasila jest jedan paradoks koji rijetko tko izgovara: Europska unija je, u biti, najveći konsocijacijski projekt u povijesti. Zajednica u kojoj glas Malte vrijedi koliko i glas Njemačke, u kojoj se ključne odluke donose konsenzusom, u kojoj se manjine i mali narodi štite od majorizacije. Drugim riječima, načela za koja se Hrvati u BiH bore na unutarnjem planu identična su načelima na kojima počiva sama Unija. Zato mi je uvijek pomalo apsurdno kad nam se ista ta načela kod kuće predstavljaju kao “antieuropska“ ili “nazadna“. Ono što je u Bruxellesu temelj, kod nas se proglašava preprekom.
Moja je zadaća, i kao zastupnice i kao kandidatkinje, upravo to proturječje raščistiti — pokazati da hrvatski zahtjev za ravnopravnošću nije usporen europskom putu, nego mu je, ispravno shvaćen, najbolji saveznik.
Kako danas ocjenjujete stanje u sklopu hrvatskoga političkog korpusa u BiH? Oko kojih pitanja ne bi smjelo biti podjela među hrvatskim političkim predstavnicima?
—Počela bih razlikovanjem koje smatram ključnim: pluralizam nije isto što i podijeljenost. Pluralizam je zdrav — bilo bi neprirodno da svi Hrvati jednako misle o gospodarskim i društvenim pitanjima. Tu se hrvatski politički prostor smije i treba razlikovati; različitost mišljenja je znak da je zajednica živa. Štoviše, nekad i kolege iz oporbe, osobito na višim razinama vlasti u Federaciji BiH, hrabro izlaze s dobrim idejama i brane konstitutivnost na svježiji i noviji način – i to treba reći otvoreno, jer dobra ideja nema stranačku boju.
Ali postoji uska jezgra pitanja koja nisu stvar političkih preferencija. Treba se podsjetiti da je Bosna i Hercegovina društvo s dosta bremenitom poviješću i s prilično udaljenim kolektivnim memorijama svojih naroda, i da pravo svakog naroda da zaštiti svoja identitetska pitanja nije puki partikularni interes — ono je i pretpostavka stabilnosti cijelog društva. Pravo da Hrvati biraju svoje predstavnike svojim glasovima, konstitutivnost kao temeljno načelo a ne kao pregovaračka valuta, jednakopravnost u institucijama u kojima se odlučuje o kolektivnim pravima — to su pitanja oko kojih ne bi smjelo biti razlike. Jer ona ne dijele lijevo od desnog ili staro od mladog; ona razdvajaju one koji misle da Hrvati trebaju biti subjekt od onih koji su, svjesno ili ne, pristali na to da budu objekt. Hrvatska politika u BiH prolazila je kroz razne faze unutarnacionalnih prijepora. Pritisak međunarodne zajednice — osobito njezina aktivističkog dijela koji je dijelio neoliberalne ideje nation buildinga kroz kombinaciju rigidnog protektorata i masivne NGO intervencije, i koji je Bosnu i Hercegovinu gledao kao svojevrsni testbed za vlastiti međunarodni aktivizam — prelamao se možda najteže upravo preko Hrvata. Početkom dvijetisućitih nije bilo nimalo lako odrediti smjer nacionalne politike Hrvata u BiH; tražio se put između otpora nametanjima i nužnosti da se ostane za stolom. Bilo je u tom traženju i pogrešnih procjena i previše energije potrošene na unutarnje razmirice. Posljednjih godina jedinstvo oko temeljnih pitanja olakšalo je hrvatsku političku poziciju i prema međunarodnoj zajednici. Možemo se oštro razilaziti oko metode, a biti čvrsto ujedinjeni oko cilja.
HDZ BiH od 1990. predstavlja najsnažniju političku opciju među Hrvatima u BiH. Koliko je napora uloženo u postizanje nacionalnog i političkog konsenzusa te u okupljanje hrvatskih političkih snaga oko zajedničkih ciljeva?
—Možda je vrijedno za čitatelje Matice ukratko podsjetiti što je Hrvatski narodni sabor, jer se izvan BiH često pogrešno shvaća. Riječ je o krovnoj, nadstranačkoj platformi hrvatskih političkih stranaka u BiH, prvi put utemeljenoj 2000. godine u Novom Travniku, a obnovljenoj 2011. u Mostaru, koja okuplja legitimno izabrane hrvatske dužnosnike sa svih razina vlasti — od općina do države. Njezina je svrha koordinacija zajedničkoga političkog nastupa i zaštita Hrvata od majorizacije, dakle od toga da kao najmalobrojniji narod budu preglasani u pitanjima koja ih se vitalno tiču. Biti najsnažnija politička opcija za HDZ BiH nije privilegij, nego teret. Privilegij bi bio kad bi snaga značila da možeš raditi što hoćeš. Teret je kad snaga znači da si odgovoran i za ono što nisi sam skrivio — da se od tebe očekuje da okupljaš, da popuštaš, da prvi pružaš ruku, jer si najveći. HDZ BiH tu odgovornost nosi više od tri desetljeća, i nije je uvijek nosio savršeno, ali ju je nosio dosljedno. Okupljanje nikad nije lako, jer politika je i pitanje društvene vidljivosti. Manjim strankama se ponekad čini da pristajanjem na zajedničku platformu žrtvuju dio vlastite političke vidljivosti — da se tope u nečemu većem. A političarima iz HDZ-a istodobno se čini da se manjima nepotrebno povlađuje, da se ustupa više nego što omjer snaga nalaže. Obje su perspektive ljudski i politički razumljive i obje su, na svoj način, iskrene. Hrvatski narodni sabor kao platforma upravo je pokušaj da se te dvije nelagode pomire — i nije nastao sam od sebe, nego iza njega stoje godine razgovora, usuglašavanja i strpljenja. Neki na političkoj sceni i dalje su nezadovoljni, ali pritom ne uspijevaju sagledati napor na strani HDZ-a, koji je tu ideju vukao i organizacijski i politički. Bila bih, međutim, neiskrena kad bih tvrdila da je konsenzus potpun. Nije. I tu dolazimo do osjetljive točke — izbora hrvatskog člana Predsjedništva. HDZ kao stranka s najvećim mandatom koji su mu dali birači ima obvezu predložiti kandidata s najvećim izgledima da osigura legitimno predstavljanje. To proizlazi iz izborne matematike koja je, priznajem, surova: svaki dodatni hrvatski kandidat u sustavu koji nije promijenjen objektivno povećava šanse onome tko hrvatsko mjesto želi osvojiti tuđim glasovima. To nije stvar arogancije – to je stvar odgovornosti prema ishodu.
U trenutku kad se Izborni zakon promijeni i kad više ne bude mogućnosti prelijevanja bošnjačkih glasova na hrvatsko mjesto, bit će zadovoljstvo voditi političku borbu u sklopu hrvatske političke zajednice — idejama, projektima i vizijama, a ne pukom računicom tko koga može preglasati.
Rođeni ste u Mostaru, odrasli u Stocu, pripadate generaciji koja je proživjela ratna stradanja. Kako gledate na to da je, više od trideset godina nakon Daytona, BiH i dalje pod međunarodnim nadzorom uz instituciju visokog predstavnika?
—Postoji jedna gorka ironija u toj činjenici, i ne bih je htjela zaobići. Institucija visokog predstavnika izvorno je bila zamišljena skromno — kao tumač provedbe mirovnog sporazuma. No dio međunarodne zajednice, onaj sklon nation buildingu, čudnovatim instrumentom takozvanih Bonskih ovlasti pretvorio ju je u nešto posve drugo — u svojevrsnog kolonijalnog upravitelja. Visoki predstavnik tada više nije tumačio sporazum, nego je snažno intervenirao u sam politički sustav: smjenjivao izabrane dužnosnike, nametao i ukidao zakone, mijenjao ustave entiteta. Tako je mehanizam zamišljen kao pomoć postao mehanizam koji odlučuje umjesto domaćih institucija — i upravo to je, trideset godina kasnije, postalo neodrživo. Moj je stav jasan: nakon više od tri desetljeća, domaći legitimno izabrani dužnosnici trebali bi preuzeti punu odgovornost za vlastitu zemlju. Članstvo u Europskoj uniji, kojem svi težimo, jednostavno nije spojivo s međunarodnom supervizijom kakva u BiH još postoji. Ne možete istodobno biti suverena članica europske obitelji i zemlja u kojoj strana institucija može poništiti odluku domaćeg parlamenta ili smijeniti izabranog dužnosnika. To su dva nespojiva svijeta — i prije ili kasnije morat ćemo izabrati u kojem od njih želimo živjeti. Ali moram reći i nešto što se rjeđe čuje, jer se odnosi upravo na Hrvate. Institucija visokog predstavnika nije bila neutralan arbitar kakvim se voli prikazivati. Posebno između 2001. i 2004. visoki predstavnici nametnuli su desetke amandmana na Ustav Federacije BiH bez suglasnosti njezina parlamenta — a tim je intervencijama Federacija BiH od zajednice dvaju ravnopravnih naroda, kako ju je zamislio Washingtonski sporazum, postupno pretvorena u entitet s bošnjačkom dominacijom. Dakle, institucija koja je trebala štititi mir u praksi je mijenjala dogovoreni okvir, i to sustavno na štetu Hrvata. Za one koji pažljivije prate bosanskohercegovačku politiku ovih je dana zoran prizor — gotovo histerija na bošnjačkoj političkoj, ali i široj društvenoj sceni, oko same mogućnosti smanjenja ovlasti visokog predstavnika. Ta reakcija govori više od bilo kakve analize. Jer kad se netko toliko grčevito drži institucije koja bi po definiciji trebala biti privremena, onda je posve jasno tko je sve ove godine bio njezin najveći korisnik i dobitnik snažne međunarodne intervencije. Strah od njezina povlačenja zapravo je strah od trenutka u kojem će se o svemu morati dogovarati s druga dva naroda kao s ravnopravnim partnerima.
Vlada RH, predvođena premijerom Plenkovićem, posljednjeg desetljeća značajno je povećala financijsku i institucionalnu potporu Hrvatima u BiH. U kojim je područjima ta potpora donijela najvidljivije i najtrajnije rezultate?
—Potpora Republike Hrvatske ima dvostruku narav koju vrijedi razumjeti. Ona je, s jedne strane, ispunjavanje ustavne obveze Hrvatske prema svom narodu izvan granica, a s druge — posve prirodan odnos dviju država koje dijele više od tisuću kilometara granice, povijest, jezik i gospodarstvo. To znači da ta potpora nije svedena na jednu vrstu pomoći, nego se proteže od kulture i obrazovanja, preko gospodarstva i infrastrukture, do diplomatske podrške na međunarodnoj razini. Stipendije, ulaganja u škole i fakultete, potpora znanstvenoj i kulturnoj suradnji — to su ulaganja čiji se učinak ne vidi odmah, ali traju desetljećima, jer ostaju u ljudima. Sveučilište u Mostaru, kulturne i znanstvene institucije, očuvanje baštine — to je, da tako kažem, infrastruktura identiteta. Za najmalobrojniji narod u zemlji upravo je ta vrsta ulaganja egzistencijalna. Drugo područje je gospodarsko i infrastrukturno. Prometno povezivanje, energetski projekti, ulaganja koja otvaraju radna mjesta — sve ono što ljudima daje konkretan razlog da ostanu ili da se vrate. Tu bih spomenula i projekte koji su godinama stajali, a sada napokon dobivaju priliku da se pokrenu, poput onih u području prometne i energetske povezanosti dviju država. Premijer Plenković pokazao je tu i dosljednost i diplomatsku vještinu — sustavno, bez buke i bez populizma, ali vrlo učinkovito. Njegova Vlada potporu Hrvatima u BiH nije svodila na simbolične geste, nego ju je pretvorila u konkretne projekte. Riječ je, uostalom, o ulaganjima od kojih korist nema samo hrvatski narod, nego cijela Bosna i Hercegovina — jer infrastruktura ne poznaje nacionalne granice.
Treće područje, strateški možda najvažnije, jest diplomatska potpora. Kao članica Europske unije i NATO-a, Hrvatska legitimne političke zahtjeve Hrvata u BiH podržava dosljedno i odmjereno. Nije riječ o tome da netko izvana rješava naša pitanja umjesto nas, nego da u sklopu europskih i međunarodnih institucija postoji glas koji razumije našu situaciju i spreman ju je predstaviti. I taj glas ne nastupa protiv ikoga, nego za stabilnu i europsku BiH.
A najtrajniji rezultat te potpore možda nije nijedan pojedinačni projekt, nego činjenica da Hrvati u BiH danas znaju da nisu sami. Taj osjećaj horizontalne solidarnosti u hrvatskome narodu — bez obzira na granice koje ga dijele — danas je jak i, što je jednako važno, politički artikuliran. Teško ga je iskazati u brojkama, ali je možda važniji od svake proračunske stavke.
Često boravite u Zagrebu i gošća ste u Hrvatskoj matici iseljenika. U kojim područjima vidite mogućnost snažnijeg angažmana Matice među Hrvatima u BiH te što bi ta ustanova mogla dodatno učiniti na očuvanju hrvatskoga identiteta?
—Moja je veza s Hrvatskom maticom iseljenika možda i prirodnija nego što se na prvi pogled čini. Naime, hrvatsko iseljeništvo u svijetu nije samo iseljeništvo iz Republike Hrvatske — golem njegov dio potječe upravo iz Bosne i Hercegovine, iz Hercegovine, srednje Bosne i Posavine, jednako koliko i iz same Hrvatske. Kad upoznate hrvatske zajednice od Toronta do Stuttgarta, iza velikog broja njih stoji obitelj koja je krenula s ovih naših prostora. Zato rad Matice nama nije apstraktan; on se vrlo često tiče upravo naših ljudi i naših obitelji koje su odavde otišle u svijet. Konkretno: više programa, gostovanja, nakladničkih i istraživačkih projekata posvećenih baš hrvatskoj zajednici u BiH, njezinoj kulturi, povijesti i suvremenom položaju. Matica ima ugled, mrežu i iskustvo da pitanja Hrvata u BiH učini vidljivijima i u Hrvatskoj i u svijetu — a ta vidljivost nama mnogo znači.
Posebno bih istaknula mlade i obrazovanje. Matica bi mogla biti spona koja mladom čovjeku iz Hercegovine ili srednje Bosne otvara vrata hrvatskoga kulturnog i akademskog prostora, a da on pritom ne mora otići zauvijek. Povezati, a ne odvući — stvoriti osjećaj pripadnosti širem hrvatskom kulturnom krugu, a da mladi ostanu na svome. Razmjene, stipendije, ljetne škole, susreti s vršnjacima iz dijaspore — sve to mladom čovjeku širi obzor, a istodobno učvršćuje vezu sa zavičajem.
A na kraju, ono najvažnije za očuvanje identiteta. Hrvati u BiH nisu muzejski eksponat hrvatstva koji treba konzervirati — mi smo živa, stvaralačka zajednica koja svoj identitet svakodnevno proizvodi: u školama, kazalištima, na sveučilištu, u književnosti i glazbi. Najveći doprinos koji Matica može dati nije da nam identitet “čuva“ izvana, nego da nam pomogne da ga sami živimo i razvijamo. Identitet se ne održava u vitrini; održava se time što ga se stvara. I u tome Matica može biti dragocjen partner.
Vaša sestra blizanka Andrijana Katić ministrica je prometa i komunikacija FBiH. Kako izgleda sestrinska ljubav kad je u pitanju politika?
—Najpoštenije bih to opisala ovako: imamo pune i odvojene rasporede pa nam je svaki zajednički trenutak dragocjen — i baš zato ga pokušavamo ne opterećivati politikom. Što ne znači da uspijevamo. Sestra ima svoj resor, ja svoj, i kad se nađemo, rasprave su gotovo neizbježne. Ne svađamo se — ali žustro raspravljamo, i to redovito. Ima u tome i nečega zdravog. Imati u obitelji nekoga tko iznutra razumije što znači biti na javnoj funkciji — pritiske, izloženost, cijenu koju plaća privatni život — neprocjenjivo je. Ona je jedna od rijetkih osoba kojoj ne moram objašnjavati zašto kasnim, zašto sam umorna ili zašto me neki neistinit naslov pogodi. Razumije bez riječi, jer prolazi to isto. I jedna obiteljska sličica koju rado prepričavam, jer dobro pokazuje kako naša mama gleda na sve to. Kad sam jednom predložila da nas dvije zajedno gostujemo u jednom podcastu, mama je samo sjela sa strane i rekla: “Ni slučajno — do kraja emisije ćete se posvađati.“ To je, vjerujte, najtočnija politička analiza koju sam čula te godine.
Pitanje zastupljenosti žena u politici i dalje je aktualno. Jeste li se susretali s preprekama koje su proizlazile iz toga što ste žena te koliko se položaj žena u politici promijenio od Vaših početaka?
—Odgovorit ću odmjereno, jer mislim da i pretjerivanje i umanjivanje ovdje jednako štete. Neću reći da je lako biti žena u politici — ali ne bih ni gradila pripovijest o sebi kao žrtvi prepreka, jer to ne bi bilo pošteno. BiH u pogledu žena u politici nije iznimka u regiji, ni u dobrom ni u lošem smislu. Imali smo i imamo žene na vrlo visokim pozicijama — predsjedateljice domova, predsjednicu Federacije, predsjednicu Vlade županije, ministrice, gradonačelnice. Prostor, dakle, postoji.
Ono što jest stvarni izazov — i to ne samo za žene — jest probiti se kroz percepciju da si negdje stigao zahvaljujući nekome, a ne vlastitom radu. To se pitanje ženama postavlja češće nego muškarcima, to je činjenica. Ali odgovor na njega nije ogorčenost, nego rad i rezultati koji s vremenom utišaju svaku sumnju. Ja sam u politici više od dvadeset godina i taj put nitko nije prešao umjesto mene — i mislim da to danas govori glasnije od svake etikete.
Je li se nešto promijenilo od mojih početaka? Jest, i to nabolje — danas je posve normalno vidjeti ženu na vrhu liste ili na čelu institucije, i to više nikoga ne iznenađuje. Ali bila bih naivna kad bih rekla da je posao gotov. Promijenila su se pravila i prilike; sporije se mijenjaju navike i predodžbe. A predodžbe su uvijek najtvrđi dio posla, jer se ne mijenjaju zakonom, nego primjerom. Zato i mislim da svaka žena koja dobro radi svoj posao čini nešto i za one koje dolaze poslije — htjela to ili ne.
Za kraj, koju biste poruku uputili Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatima diljem svijeta?
—Poruke za kraj uvijek nose rizik da zazvuče pretenciozno, ali pokušat ću. Hrvatima u Bosni i Hercegovini rekla bih ovo. Povijest Bosne i Hercegovine je zapisana u našim kronikama, sve što je autentično bosansko-hercegovačko isprepleteno je s hrvatskim i katoličkim identitetom. Iz te svijesti ne proizlazi ni oholost ni strah, nego nešto mirnije i čvršće: pravo da se ostane, da se gradi, da se traži svoje u punini hrvatskog identiteta priznavajući prava drugih konstitutivnih naroda. Naši politički zahtjevi su i moralno i povijesno opravdani. Hrvatima diljem svijeta rekla bih nešto srodno. Vi koji ste otišli niste prestali biti dio ove priče. Veza sa zavičajem nije nostalgija — ona je živa snaga koja se može pretvoriti u nešto konkretno: u znanje koje donosite, u veze koje gradite, u djecu koju učite odakle su. Ne mislim da to znači samo povratak, ali znači jaku vezu koju treba njegovati.
Razgovarala: Jelena Badovinac Dimitrijević; Foto: Arhiva HDZ BiH
