U prvome tekstu koji se objavljuje u novoj Matičinoj kolumni pokušat će se ukratko objasniti na što mislimo kad kažemo: hrvatska nacionalna manjina, jer upravo je to manjina o kojoj će biti riječ u većini tekstova koji će slijediti
Piše: dr. sc. Milan Bošnjak
Odmah na početku treba reći o kojoj će se i kakvoj to manjini pisati u većini tekstova u ovoj kolumni. Riječ je hrvatskoj nacionalnoj manjini, o autohtonim hrvatskim zajednicama u 12 europskih država, redom: Republika Austrija, Republika Bugarska, Crna Gora, Češka Republika, Talijanska Republika, Republika Kosovo, Mađarska, Rumunjska, Republika Sjeverna Makedonija, Slovačka Republika, Republika Slovenija i Republika Srbija. Reći ćemo i to kako se najčešće smatra da trenutačno ima oko četvrt milijuna pripadnika hrvatske nacionalne manjine pri čemu se, uz službene statističke podatke pojedinih država, u obzir uzimaju procjene diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske, institucija i krovnih udruga hrvatske manjine, Katoličke Crkve i nekih međunarodnih organizacija, što bi po državama izgledalo otprilike ovako: Austrija 40-50.000 (30-35.000 Gradišće, 10-15.000 Beč), Bugarska 400-500, Crna Gora 6-8.000, Češka 3-4.000, Italija 16-18.000 (2-3.000 Molise, 14-15.000 Furlanija – Julijska krajina), Kosovo oko 200, Mađarska 45-50.000, Rumunjska 6-8.000, Sjeverna Makedonija 3-4.000, Slovačka 2-3.000, Slovenija oko 50.000 i Srbija oko 60.000.
U svojim domicilnim državama, sukladno zakonodavstvu pojedine države, Hrvati imaju (ili nemaju) različito definiran status i položaj te ostvaruju (ili ne ostvaruju) manju ili veću razinu manjinskih prava. Tako su kao nacionalna manjina priznati u Češkoj (národnostní menšina), Slovačkoj (národnostná menšina), Srbiji (национална мањина), Rumunjskoj (minorităţilor naţionale) i Crnoj Gori, gdje se spominju i pojmovi manjinskih naroda i manjinskih nacionalnih zajednica. U Austriji su definirani kao narodna skupina/grupa (Volksgruppe), u Mađarskoj kao narodnost (nemzetiség), a u Italiji kao jezična manjina (minoranza linguisticha). Na Kosovu su Hrvati definirani kao (manjinska) zajednica (komuniteteva), dok u Sjevernoj Makedoniji nisu definirani u njihovu zakonodavnom okviru, ali postoji bilateralni sporazum između dviju država o obostranoj zaštiti nacionalnih manjina (национално малцинство). U Sloveniji postoje samo dvije nacionalne manjine, mađarska i talijanska, dok su prava Hrvata, posve neprimjereno, regulirana samo kao kulturna prava pripadnika narodne/nacionalne zajednice (narodna skupnost) i to u sklopu narodnih/nacionalnih zajednica bivše SFRJ. Na kraju, bugarski zakonodavni okvir polazi od načela jedinstvene bugarske nacije te se ni na koji način ne definira položaj nacionalnih manjina, pa tako ni Hrvata. No, činjenica je kako je formalno definiranje prava preduvjet, ali na žalost nije jamstvo ostvarenja manjinskih prava, a kako to izgleda u praksi pisat ćemo u sljedećim tekstovima.
Ovdje ćemo unijeti još dvije razlikovne napomene, u odnosu na nacionalne manjine u Hrvatskoj te na druge dvije skupine Hrvata koji žive izvan Hrvatske, kako ih definira naš Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske.
Hrvatsku nacionalnu manjinu razlikovat ćemo od nacionalnih manjina u Hrvatskoj, odnosno hrvatskih nacionalnih manjina, njih 22 koje žive u našoj državi, u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske izrijekom su spomenuti: Srbi, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari, Židovi, Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci, Rusini, Bošnjaci, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bugari, Poljaci, Romi, Rumunji, Turci, Vlasi, Albanci i drugi. Dakle, najsažetije bismo mogli reći kako su pripadnici hrvatske nacionalne manjine Hrvati koji naraštajima žive u 12 europskih država, dok su pripadnici hrvatskih nacionalnih manjina pripadnici drugih naroda koji naraštajima žive u Hrvatskoj.
Hrvatsku nacionalnu manjinu razlikovat ćemo i od konstitutivnoga hrvatskog naroda koji živi u Bosni i Hercegovini te hrvatskog iseljeništva koje živi diljem svijeta, od Europe preko Sjeverne i Južne Amerike do Australije i Novoga Zelanda. A svi oni, Hrvati koji žive izvan Hrvatske, zajedno s Hrvatima koji žive u Lijepoj Našoj te svim građanima Republike Hrvatske, stvaraju hrvatsku kulturu u najširem smislu. U tom smislu često (i s pravom) govorimo i o globalnome hrvatskom zajedništvu. Ali i o tome više u nekom od sljedećih tekstova.
Zaključno, hrvatske autohtone zajednice u ovih 12 država iz naše domovinske perspektive zovemo integrativno hrvatskom nacionalnom manjinom, posve svjesni izrazitih heterogenosti koje ju obilježavaju, no, različitost i raznolikost imanentna je hrvatskoj kulturi i hrvatskome narodu – mi smo jedinstveni upravo u toj različitosti. Nema, naime, i ne može biti uniformne hrvatske kulture, hrvatska je kultura sastavljena od različitih i raznolikih tvorbenih elemenata koji svi, baš takvi kakvi jesu, u njoj jesu i u njoj trebaju biti. Prije nekoliko godina na jednome sam mjestu napisao kako su u tome jedinstvenome i divnome mozaiku koji se uvijek obnavlja i razvija možda i najljepši kamenčići oni koji nose boje i oblike hrvatskih manjinskih zajednica.
