Kako je došlo do ideje da održite radionice folklornim društvima u Južnoj Americi?
Sasvim slučajno. Plesač FA „Zagreb Markovac“ Federiko Bano Albani, Hrvat četvrte generacije u Argentini, koji je u Hrvatsku došao kao stipendist programa Croaticum za učenje hrvatskoga jezika, pitao me bih li htio doći u Argentinu postaviti svoje koreografije u njegovu ansamblu „Proljeće“ u Buenos Airesu i voditi im probe kako bi proširili svoje znanje o hrvatskoj tradiciji, kulturi i baštini. Inače, on je i polaznik Škole folklora. Prihvatio sam i uskoro je uslijedio službeni poziv od Društva hrvatskih katoličkih sveučilištaraca (La juventud Croata de Buenos Aires) i Plesnog ansambla „Proljeće“ uz financijsku pomoć Hrvatskoga doma Buenos Aires (Centro Croata Buenos Aires). Federiko i voditelj orkestra Mateo Pulfer predočili su mi svoje planove i strategiju za budućnost ansambla te naglasili koliko im je bitno održati tradiciju i običaje svojih predaka. Nakon pandemije izmijenila se cijela generacija plesača i svirača, sada su to novi, mladi članovi koji obnavljaju tradiciju ansambla gradeći budućnost na potpuno novom pristupu hrvatskoj tradiciji. Veliki je izazov graditi sve ispočetka, ali s obzirom na to da naša zajednica u Južnoj Americi vrlo strateški prilazi očuvanju tradicije i od malih nogu uče djecu i hrvatski jezik, kulturu i folklorne plesove, nakon pandemije imali su cijeli ansambl djece koja su sada srednjoškolci i nastavljaju tradiciju koju su im stariji ostavili.
Kako je izgledao odlazak?
Pravu sliku sam dobio kada sam došao na prvu probu i kada sam stao pred ansambl od 30-ak mladih ljudi, srednjoškolaca, koji punim plućima, do zadnjeg atoma snage plešu, pjevaju i sviraju i to svi sve istodobno. Najveći problem s kojim smo se susreli je bio kako odrediti tko će od njih svirati, a tko plesati. Prvobitni plan je bio postaviti dvije koreografije ansamblu „Proljeće“, no tada se rodila ideja da suradnju proširimo i na ostale hrvatske zajednice u Argentini i Čileu pa se moj boravak produžio na 20 dana, održanih pet radionica hrvatskoga folklora i postavljenih pet koreografija u nekoliko hrvatskih ansambala.
Koliko teško ili brzo uče te materijale s obzirom na to da ih veliki dio ne govori hrvatski jezik?
Radeći s tim mladim ljudima na probama i uz cjelodnevne razgovore s voditeljima, shvatio sam koliko puno truda moraju uložiti da bi postigli rezultat koji postižu ansambli u Hrvatskoj. Jer njima tamo nije lako doći do zapisa plesova, nošnji, aranžmana, oni nisu na izvoru, ne mogu samo otići na neku radionicu i naučiti novi ples ili pjesmu ili jednostavno naručiti neku novu nošnju. Sve je to od njih udaljeno 12.000 kilometara. Ali želja je velika, golema. Većina tih mladih ljudi ne govori tečno hrvatski, ali su se jako trudili. Nakon nekog vremena tražili su da im objasnim korake na hrvatskom, da im predajem teoriju kako su nastali plesovi i zašto se nešto pleše, kako se odijevaju nošnje, koja su pravila scenskog šminkanja i održim predavanje o scenskoj primjeni folklora prema knjizi dr. Ivana Ivančana. Zanimljivo je da ima polaznika svih dobnih skupina i generacija pa tako sama zajednica i Katolička crkva potiču učenje jezika. Na istu situaciju naišao sam i u Čileu, gdje ljudi srednjih godina uče hrvatski jezik s učiteljem, izvornim govornikom.
Koje dijelove hrvatskoga folklora ste obrađivali?
Ishod su postavljene dvije koreografije „Kreni kolo“, Posavina i „Međimurska gibanica“. Postavili smo kompletne koreografije, sa svim pjesmama na hrvatskom jeziku. Teško je opisati tko je na kraju našeg rada bio ponosniji – plesači, pjevači, svirači ili ja.
Osim rada s „Proljećem“, u Buenos Airesu smo održali i radionicu hrvatskih plesova, u Hrvatskom domu. Radionica je bila zamišljena kao kratki presjek hrvatskoga folklora iz krajeva otkud su polaznici podrijetlom. Obuhvatili smo plesove od Međimurja, Zagorja, Zagrebačkog prigorja, Slavonije, Like, Splita i Paga. Teško je bilo staviti sve u tri sata radionice, ali uglavnom smo prolazili najpoznatije korake uz objašnjavanje plesnih karakteristika pojedine regije i plesova. Na radionici je bilo 40-ak polaznika, uglavnom s plesnim iskustvom, ali na moju veliku radost bilo je i polaznika koji nisu nikada plesali, ali su podržali ovakvu radionicu. Naučili su pjevati pjesmu „Polegala trava detela“ i to u 15-ak minuta polaznici koji uglavnom ne govore tečno (ili čak uopće) hrvatski. Orkestar mladih članova naučio je svirati dva slavonska kola koja smo mi učili plesati na radionici pa smo na kraju svi zajedno otplesali uz muzičku pratnju. Pridružilo nam se 15-ak djece iz Male škole (gdje uče hrvatski jezik i dječji folklor) pa smo na kraju održali kratki seminar u trajanju od 45 minuta dječjeg foklora i naučili ih pet tradicionalnih hrvatskih dječjih igara (prema preporuci voditeljice dječjeg folkora KUD-a Sesvete Ivane Balen).
Boravili ste i u Cordobi.
Da, radionica je bila u organizacijii KUD-a „Velebit“ i voditeljice Ane Jurković. Sjajna atmosfera, snažna energija 30-ak polaznika. Uglavnom smo prema njihovoj želji prolazili plesove okolice Zagreba jer imaju te nošnje. Oni su odmah tražili da cijelu radionicu vodim na hrvatskome jeziku. Uspjeli smo postaviti koreografiju Jaskanskog prigorja, što uvelike govori o njihovim plesnim sposobnostima kao ansambla. Pamtit ću ih kao „gladne i žedne“ znanja i stalno su me „tjerali“ da im pokažem još neki korak i neki ples i neku figuru. Oni također imaju jak dječji ansambl koji jamči budućnost hrvatskoga folklora u Cordobi. Sve je završilo pravim hrvatskih tulumom i gostoprimstvom na hrvatsko-argentinski način.
Iz Vaše perspektive, koliko je tamošnjim Hrvatima folklor važan za očuvanje hrvatskih običaja i identiteta budući da mnogi potječu iz miješanih brakova?
Koliko im je stalo do očuvanja hrvatske tradicije i samih radionica govori činjenica da se grupa polaznika radionice u Cordobi par dana nakon radionice uputila u Buenos Aires, udaljen 800 kilometara, i prisustvovala na mojoj drugoj radionici jer smo na toj radionici učili plesove koje nismo obradili u Cordobi. To je stvarno najveće priznanje koje jedan učitelj može doživjeti i hvala im na tome. Ostao sam fasciniran činjenicom da je većina mladih ljudi u hrvatskim folklornim ansamblima zapravo iz miješanih brakova. No, sama činjenica da je jedan od roditelja hrvatskoga podrijetla dovoljna je da se hrvatska tradicija očuva. Hrvatska zajednica u Argentini i Čileu jako je cijenjenja, vrlo organizirana i povezana i zato je toliko dugo i opstala jer se ljudi toliko trude održati je živom.
Evo jednog primjera koliko je važna dobra volja i želja za očuvanjem identiteta unatoč isprepletenosti kultura i koliko su ples i umjetnost univerzalni jezik. Lili Antonelo je supruga Cristiana Šprljana, Hrvata iz Cordobe. Govori samo španjolski, plesačica je flamenka, a sad pleše u Hrvatskom folklornom društvu jer joj je muž Hrvat, također i djeca plešu. To je zapravo fascinantno.
Matičina Škola folklora je najveći i najvažniji izvor iz kojeg sve generacije folkloraša crpe znanja i temelj na kojem razvijaju daljnji rad
Koliko veliku ulogu u očuvanju identiteta imaju hrvatske katoličke misije?
Vidljivo je da tamo veliku ulogu u očuvanju hrvatske tradicije i osjećaja pripadnosti svojim korijenima imaju i Hrvatska matica iseljenika, Veleposlanstvo RH, ali svakako i Katolička crkva jer su sve aktivnosti Hrvata vezane uz ove institucije koje im pomažu da budu što bliže izvoru, da budu povezani i da se u svakodnevnom životu mogu osloniti na njih. U Buenos Airesu postoji Hrvatska crkva kojoj je na čelu fra Jozo i misa se služi na hrvatskom jeziku. Za sve aktivnosti koje smo imali kao folklorni ansambl, ali i kao zajednica, za ishodište smo koristili Crkvu i Hrvatski dom. Tamo se održavaju probe folklornog ansambla, radionice, organiziraju se hrvatski ručkovi i večere, satovi učenja hrvatskoga jezika, Mala škola za djecu, kao i sva ostala druženja. Poveznica svega toga je fra Jozo, koji je neizostavni dio života Hrvata u svim njihovim važnim trenucima, od rođenja od smrti.
Je li Vas isti entuzijazam dočekao i među Hrvatima u Čileu?
U Santiago de Chileu održao sam tri radionice u organizaciji Čileansko-hrvatskoga kulturnog društva „Domovina“. Na radionici su sudjelovali članovi/predstavnici hrvatskih ansambala „Baština“ iz Santiaga de Chilea, „Dalmacia“ iz Punta Arenasa te „Zvončići“, „Hrvatska mladost“ i „Hrvatska jeka“ iz Antofagaste. Većina njih bili su polaznici Ljetne škole folklora u organizaciji Hrvatske matice iseljenika pa imaju veliko plesno znanje i iskustvo. Na ovim radionicama obradili smo detaljno folklornu tradiciju Slavonije, Međimurja i Podravine. S obzirom na veliko predznanje polaznika, ulazili smo dublje u stil i tehniku plesova, kada se pleše, zašto se pleše, koje je podrijetlo plesova. Vrlo su ambiciozna grupa pa smo uz redovite radionice postavili i dvije koreografije: „Ogledalo života“, Međimurje i „Svi mi vele lane“, plesove Slavonije. Željno su upijali svaku sitnicu koju sam im mogao pokazati, a radionicama su pristupili s velikim poštovanjem i hvala im na tome.
Koji dijelovi hrvatskoga folklora su najpopularniji u iseljeništvu?
Zapravo su najpopularniji plesovi onih krajeva koji ljude vežu uz njihovo podrijetlo, odnosno podrijetlo njihovih predaka. Zanimljivo je zašto je Federico uopće krenuo na Croaticum? Da bi mogao razgovarati sa svojom bakom. I to fantastično opisuje tu njihovu opsesiju da utaže glad za znanjem o Hrvatskoj u bilo kojem obliku, ponajviše u tome tradicionalnom. S jedne strane stariji ljudi žele znati sve o folkloru kraja iz kojeg su potekli i koji su ostavili iza sebe, a s druge strane mlade generacije žele znati sve o podrijetlu svojih predaka. U Argentini su uglavnom jako zainteresirani za Slavoniju, Zagorje, Liku, Gorski kotar, ali i Dalmaciju, dok je u Čileu to uglavnom Dalmacija i otoci. Jer većina Hrvata doselila se u Čile nakon što je peronospora poharala vinograde između dva rata, dok ih je u Argentinu većina došla nakon 2. svjetskog rata kao politička emigracija iz raznih krajeva Hrvatske.
Mnogi od sudionika Vaših radionica ujedno su i polaznici tradicionalne Matičine Škole folklora. Koliko je znanje prikupljeno u Školi folklora vidljivo u praksi u tamošnjim društvima?
Uloga Hrvatske škole folklora, u organizaciji Hrvatske matice iseljenika, značajna je jer svim folklorašima pruža sva znanja koja su im potrebna da bi hrvatska tradicija i dalje živjela. Jako je cijenjena i svakom ozbiljnom plesaču i sviraču cilj je da bude polaznik te škole. Mnogi od njih prošli su sve cikluse Škole folklora, neki od njih sada su u tom procesu, dok je većini mladih to ultimativni uzor.
Razlika u pristupu tradiciji i folkloru svih bivših i sadašnjih polaznika u odnosu na one koji će to tek postati je golema i vidljiva: od praktičnog i teoretskog znanja koje imaju do temelja i baze pristupa scenskoj primjeni folklora. Škola folklora je najveći i najbitniji izvor iz kojeg sve generacije folkloraša crpe svoja znanja i temelj na kojem baziraju svoj rad. Fascinantno je kako s ponosom pokazuju i koriste svoja stečena znanja i pretaču ih u scenska djela. Priručnici koje su dobili u Školi folklora su im male folklorne Biblije, jer kako sami kažu tu se susretnu s izvornim predavačima, oboružanima terenskim znanjem pa se i oni sami osjećaju kao da su osobno bili na terenu. I ja sam bio polaznik Škole folklora, još na samim počecima karijere, i mogu iz iskustva reći da mi je ta škola dala temelj za moju daljnju folklornu karijeru i kao plesača i kao voditelja i kao koreografa.
Hrvatska katolička crkvu i Hrvatski dom u Buenos Airesu ishodište su za sve tamošnje aktivnosti Hrvata
Koliko je važno očuvanje folklora u Hrvatskoj, upravo iz perspektive prenošenja znanja Hrvatima izvan domovine?
Pitanje očuvanja folklora i tradicije u Hrvatskoj iznimno je važno za opstanak kulture jednog naroda. Samo narod koji zna i cijeni svoju prošlost može napredovati u budućnosti. Volio bih kada bi danas sve strukture imale malo više sluha za činjenicu da se mi bavimo prenošenjem tradicijskih vrijednosti jednog naroda mladim ljudima, novim naraštajima. Shvatio sam koliko je to bitno sada na putu u Južnu Ameriku. To su ljudi prve i druge generacije koji su svoju domovinu napustili prije osamdesetak godina i pamte Hrvatsku kakva je nekad bila, govore pomalo starinskim i zastarjelim hrvatskim jezikom, njeguju svoju tradiciju kakva je bila kada su je napustili, sanjaju jednog dana o povratku, pokušavaju shvatiti i objasniti prošlost da bi lakše živjeli u sadašnjosti i pripremaju nove generacije na budućnost, no da pritom ne zaborave svoju prošlost.
I silno se trude sve to čuvati od prolaznosti vremena i utjecaja drugih kultura. Stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo nisu toliko dostupne nekome 12.000 km udaljenom od Hrvatske. Tek kada sam upoznao ljude, njihova razmišljanja i teškoće s kojima se susreću u svakodnevnom radu i životu, mogu reći da sam bolje shvatio kolika je naša odgovornost u Hrvatskoj i koliko im mi moramo pomoći da bi oni uspjeli očuvati svoju tradiciju na drugom kraju svijeta. Dočekali su me raširenih ruku i otvorena srca i nadam se da sam im uspio vratiti barem dio onoga što sam dobio i da sam im, barem na trenutak, donio komadić rodne grude.
Tekst: Jelena Badovinac i Lucija Starčević
Foto: Gordan Vrankovečki