Profesor Rajević Bezmalinović (92) više od 25 godina radio je u hrvatskom diplomatskom predstavništvu u Santiagu, a dobio je za svoj doprinos kulturu odlikovanje Republike Hrvatske 2010. godine
Na inicijativu veleposlanice Republike Hrvatske u Čileu, Mire Martinec 26. siječnja odano je priznanje Andriji Rajeviću Bezmalinoviću (92), koji je više od 25 godina radio u tom diplomatskom predstavništvu u Santiagu. Profesor Rajević poznat je po tome što je cijeli život promicao interese Republike Hrvatske, kao i hrvatske kulture u toj državi, gdje je bio i profesor na Universidad de Chile. Dobio je odlikovanje Republike Hrvatske 2010. godine.
Svečanosti su prisustvovali i Guillermo Mimica Cárcamo, predstavnik Udruge profesionalaca i poduzetnika hrvatskog podrijetla (CPEAC) i Tatiana Muñoz Mimiza, predstavnica hrvatskog društva „Estadio Croata“.
Blog Cultura Croata, Artura Štokića iz Mendoze u Argentini, http://www.culturacroata.com.ar/2021/01/agasajo-don-andres-rajevic-bezmalinovic.html je , na hrvatskom i španjolskom, donio vijest o ovom istaknutom iseljeniku bračkih korijena koji je uvijek promicao interese RH i hrvatske kulture u Čileu i u državama španjolskog govornog područja, posebno zbog njegove jedinstvene knjige “Tečaj hrvatskoga jezika za govornike španjolskoga jezika” za čije se novo izdanje očekuju financijska sredstva.
ŽIVOTOPIS:
RAJEVIĆ BEZMALINOVIĆ, Andrija – Profesor (Antofagasta, 25. 11. 1929). Roditelji: Toma i Marija. Supruga: Alicia Hidalgo. Djeca: Maria Luisa. Njegovi roditelji – Toma Rajević Dragičević, sin Josipa i Olive, rođen 8. veljače 1900. u Supetru, i Marija Bezmalinović Bojanović (kći Andrije i Jakobine), rodena 28. ožujka 1899. u Nerežišćima – došli su u Čile u siječnju 1925. Upoznali su se na brodu i iskrcali u Antofagasti (kamo su stigli kroz Magallanov tjesnac). Vjenčali su se 1926. u Antofagasti, gdje su se nastanili i bavili trgovinom. Krajem 1933., nakon muževe smrti, majka se sa četvero djece vratila na Brač (Supetar). Andrija Rajević Bezmalinović završio je osnovnu školu u Supetru i srednju u Splitu. Studirao je u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1954. i stekao zvanje profesora hrvatskog jezika i književnosti i kratko vrijeme službovao u Ključu (Bosna i Hercegovina). God. 1958. vratio se u Čile. Bio je profesor hrvatskog jezika u Centru za slavenske studije na Univ. de Chile. Posvetio se prvenstveno slavenskoj filologiji i objavio je nekoliko članaka iz svoje struke u znanstvenim časopisima. Objavio je knjigu Curso Básico de Idioma croataservio para hispanoablantes, Santiago, 1979. (Osnovni tečaj hrvatskosrpskog za govornike španjolskog jezika). Preveo je na španjolski ove naslove, objavljene u Čileu: Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića (Santiago, 1985); Gorski vijenac Petra Petrovića Njegoša (Santiago, 1987); Šegrt Hlapić Ivane Brlić-Mažuranić (Santiago, 1989) i Priče iz davnine iste spisateljice (Santiago, 1992). Istakao se u promidžbi hrvatske kulture, povijesti i civilizacije u hrvatskoj naseobini u Čileu, držeći predavanja i podučavajući hrvatski jezik. Član je hrvatskih iseljeničkih društava u Santiagu, član uprave Čileansko-hrvatskog instituta za kulturu i urednik biltena Tamo Daleko. Umirovljen je kao djelatnik Univ. de Chile, gdje je u posljednje vrijeme vodio međunarodnu razmjenu izdanja Filozofskog fakulteta, a bio je i službenik u Hrvatskom veleposlanstvu u Santiagu.