Ina Vukić je u Zagreb došla na poziv dr. Esther Gitman iz SAD -a, koja je primala nagradu ‘Prijateljica Hrvatske’. Devedesetih je ova autorica nekoliko knjiga te nebrojenih novinskih članaka u Hrvatskoj i Australiji pomagala domovini humanitarnim radom
Ina Vukić istaknuta je hrvatska iseljenička blogerica i kolumnistica. U Sydneyju Vukić već desetljećima živi, kako kaže, paralelne živote – jedan je njena australska svakodnevnica, a drugi je Hrvatska. Devedesetih godina pomagala je domovini humanitarnim radom, skupljajući pomoć za žrtve rata u Hrvatskoj i BiH. Autorica je nekoliko knjiga o migraciji i ‘paralelnim’ životima te gotovo nebrojenih članaka za novine u Hrvatskoj i Australiji. Po struci psihologinja, već godinama na svom blogu pažljivo ‘secira’ sve vezano uz Hrvatsku, njenu politiku i društvo. Ovih dana boravi u Zagrebu, gdje smo se s njom i susreli.
Kojim povodom ste došli u Hrvatsku?
– Prije nekoliko mjeseci dr. Esther Gitman iz SAD -a, koja se bavi istraživanjem kardinala Alojzija Stepinca i njegove uloge u spašavanju Židova tijekom Drugog svjetskog rata, me pozvala da dođem u Zagreb 8. ožujka da budem njena gošća kad bude primala nagradu ‘Prijateljica Hrvatske‘. Dosta godina joj već pomažem u radu, a upoznale smo se i osobno u Sydneyju kad sam prije oko tri godine organizirala u tamošnjoj nacionalnoj knjižnici skup, na kojem su sudjelovali znanstvenici i akademici, a gdje je ona predstavila svoj rad. Drugo, već nekoliko godina me brine to što se relativno malo napora ulaže na izgradnju veze domovine i dijaspore, barem imam takav osjećaj. Bez obzira na stvaranje Vladinog ureda za Hrvate izvan Hrvatske prije nekoliko godina, koji crpi savjetništvo od pedesetak ljudi iz hrvatske dijaspore, činilo mi se da nema pomaka u suradnji na širokoj bazi. Individualno da, ali nema toga osjećaja zajedništva. Odnosno, dijaspora se i dalje osjeća kao da nije dio Hrvatske. Došla sam kako bih osobno ‘snimila’ tu situaciju, stavove u Hrvatskoj prema dijaspori i već nazirem zanimljive zaključke do kojih sam došla u desetak dana kako sam ovdje.
Kad ste posljednji put bili u Zagrebu i što se otad promijenilo?
– Pet godina je prošlo, zbog mnogo posla jednostavno nije bilo prilike da dođem. Ali kćer je bila tri puta, čak je i šest mjeseci boravila na Croaticumu da usavrši jezik, što joj je bilo vrlo dobro iskustvo. Ona inače u Australiji radi kao savjetnica za medije, novinarka je, a sad je i na magisteriju iz međunarodnih odnosa.
Što se Zagreba tiče, prvo što me se dojmilo su obnovljene i uređene fasade, baš sam se ugodno iznenadila. Naličje je vrlo bitno. Zagreb više nema toliko mnogo derutnih fasada, vidi se da se ulaže, da se radi i gradi. Oduševio me i prijateljski stav i vedrina mnogih ljudi, njihova dobrodošlica.
Što vas motivira da tako dugo kao blogerica i kolumnistica budete tako aktivni i iz daleke Australije se zanimate za Hrvatsku?
– Mislim da je temeljni motiv ljubav prema domovini. Koliko god sam ja vani desetljećima, još uvijek sam Hrvatica. Ja ne mogu biti Australka; asimilirala sam se, imam prijatelje, imam odgovorno radno mjesto, uvijek sam i imala. Međutim, nosim sa sobom ljubav prema Hrvatskoj. Zato me žalosti i pogađa svaka neistina i nefer napad na Hrvatsku pa je putem bloga i članaka na engleskom jeziku želim braniti. Pokušavam i analizirati kako možda pomoći i privući drugu i treću generaciju koja nije ‘spojena’ s Hrvatskom, ali jest Hrvatska. To su na tisuće ljudi koji pišu e-mailove da su im pradjedovi i djedovi bili Hrvati, da bi voljeli više znati, zahvaljuju…
No, mislim da Hrvatskoj fale nacionalne strategije za demokratizaciju društva. Strategije se, čini mi se, mijenjaju kako se mijenjaju vlade i ministri.
A kad imate nacionalnu strategiju možete mijenjati nijanse, ali ne strategiju. To tu nekako nedostaje, barem koliko ja vidim. A pratim vas svakodnevno. Gotovo živim Hrvatsku izvana; to je jedan paralelan život koji ne možete izbjeći.
Tekst i fotografija: Zoran Stupar