Pod vodstvom Roberta Jerina, američkog Hrvata iz Clevelanda, njih više od 40 se uputilo na jedinstven put nazvan ‘Croatian Heritage Tour’; od juga ka sjeveru Hrvatske. Na posljednjoj večeri u Zagrebu, prije odlaska u SAD, neki od njih podijelili su svoja iskustva
‘Ne zaboravi svoje korijene’, moto je pod kojim je grupa Amerikanaca prije nešto više od dva tjedna krenula na daleki put u Hrvatsku. Mnogi od njih imali su jednu važnu misiju – upoznati svoje živuće rođake, ako ih uspiju pronaći, i stati na svoju djedovinu u zemlji iz koje su njihovi djedovi i pradjedovi (i bake i prabake!) otišli preko oceana.
Pod vodstvom Roberta Jerina, američkog Hrvata iz Clevelanda, njih više od 40 se uputilo na jedinstven put nazvan ‘Croatian Heritage Tour’; od juga ka sjeveru Hrvatske. Na posljednjoj večeri u Zagrebu, prije odlaska u SAD, neki od njih podijelili su svoja iskustva.
Izuzetno zanimljivu priču ispričao je Tom Simunich iz Johnstowna (Pennsylvanija). On se sa sestrom Bethany i genealoginjom Lidijom Sambunjak uputio u Brlog u potragu za Šimunićima.
– Dođemo tamo, a nema ni žive duše. Nismo vidjeli nikog osim tri kokoši i dva psa. Otišli smo na groblje da pokušamo potvrditi stvari koje smo znali. Pronašli smo mnogo Šimunića i grobove naših predaka – priča Tom. Vratili su se do sela i susreli jednu ženu. Ona im je kazala da u mjestu više ne živi niti jedan Šimunić. Još gore, na mjestu gdje su živjeli njihovi preci izgrađen je odvodni kanal i od njihove djedovine nije ostalo ništa. Niti kamen koji bi mogli uzeti kao uspomenu. Uputili su se stoga na groblje u obližnje Brinje, gdje su znali da je preselio dio njihovih predaka. Na njemu nisu pronašli ništa, kao ni na drugom, manjem crkvenom groblju. Pomalo su se ražalostili, no nisu odustajali. Tražili su kuću broj 11. Dovezavši se tamo gdje su mislili da bi mogla biti, vidjeli su čovjeka kako radi. Lidija je s njim porazgovarala i ubrzo ih je pozvao da uđu.
– Bilo nam je to čudno jer je rekao da su svi Šimunići umrli. Nije nam bilo jasno zašto nas je pozvao unutra. Sestra me pitala: ‘Kako ćemo reći tati da su svi mrtvi?’ – prisjeća se Tom. A onda iznenađenje. Lidija je domaćina upitala zašto ih je pozvao k sebi. Odgovorio joj je: Tako to radimo mi Šimunići. Ispostavilo se da je čovjek posljednji živući Šimunić iz ove obitelji. Nije niti znao da ima obitelj u Americi. Naravno, gozba koja je uslijedila bila je klasična hrvatska – nezaboravna.
The gallery was not found!” order_by=”sortorder” order_direction=”ASC” returns=”included” maximum_entity_count=”500″]
Jedan od onih koji je svoje otkriće podijelio s nama je i John Matacic iz Cincinnatija (Ohio). On se s obitelji uputio u žumberačko selo Hartje, odakle mu je djed po majčinoj strani. Vodila ih je djevojka čiji je zaručnik iz toga sela. Po dolasku onamo zatekli su trojicu muškaraca u poslu, u pripremi drva za zimu. Jedan od muškaraca poveo ih je u svoju kuću, na broju 11.
– Odveo nas je u dvorište i otvorio vrata podruma. Tipični podrum kakav biste očekivali u 130 godina starom domu. Počeo je točiti vino, pijuckali smo. Odnekud je došao još jedan čovjek. Stajali smo tamo 15 minuta pijući vino i onda je konačno otkrio: ‘Prezivam se Petričić’. To je djevojačko prezime moje majke. Nalazili smo se u kući u kojoj je odrastao moj djed – ispričao je John.
I bilo je tu još mnogo zanimljivih priča, a i onih pri kojim se pripovjedač rasplakao držeći u ruci komad cigle iz srušene djedove kuće.
Svoju je priču ispričalo je desetak ljudi. Baš svatko od njih spomenuo je kako su s domaćinima popili pokoju šljivovicu.
Tekst: Zoran Stupar