U nakladi Hrvatskoga centra australskog Sveučilišta Macquarie, s uobičajenim zakašnjenjem periodike u Hrvata, izišao je ovih dana deseti broj Časopisa za hrvatske studije/Croatian Studies Review (CSR,10, 2014.), koji afirmira suvremene lingvističke teorije opisa hrvatskoga jezika, otvarajući jezikoslovnu kroatistiku na engleskome jeziku prema inozemnoj lingvističkoj sceni
U nakladi Hrvatskoga centra australskog Sveučilišta Macquarie, s uobičajenim zakašnjenjem periodike u Hrvata, izišao je ovih dana deseti broj Časopisa za hrvatske studije/Croatian Studies Review (CSR,10, 2014.), koji afirmira suvremene lingvističke teorije opisa hrvatskoga jezika, otvarajući jezikoslovnu kroatistiku na engleskome jeziku prema inozemnoj lingvističkoj sceni. Posebno su zanimljivi članci mlađeg naraštaja jezikoslovnih kroatista iz sveučilišnih centara od Zagreba, Splita, Rijeke do Sydneyja i Melbournea, te kulturološke studije jezičnih dodira u migrantskome kontekstu o kojima pišu zreliji istraživači eruditske naobrazbe (Charles Barnett, Aleksandra Šćukanec, Vice John Batarelo, Peter M. Hill, Diana Stolac, Rebeka Mesarić Žabčić…). U prethodnome, devetom broju, koji se također pojavio tek nedavno, susrećemo poticajne članke i autorske osobnosti kao što su Igor Vranić, Walter F. Lalich i Dragan Komadina. Časopis urednički potpisuje istaknuti kroatist, kanadski Hrvat s višedesetljetnom australskom adresom i ravnatelj CHS Sveučilišta Macquarie Luka Budak, te priznati filolozi poput Borisa Škvorca i Danijela Džina iz Sydneyja te Jima Hlavaca s uglednoga Sveučilišta Monash iz Melbournea.
Prvi broj CSR-a pojavio se 1997., a deseti polovicom 2015. U prethodnih 10 svezaka i 18 godina postojanja CSR-a dogodile su se pozitivne promjene u dizajnu časopisa, kao i u njegovoj uređivačkoj koncepciji. Prvi svezak pozicionirao je CSR negdje između biltena, znanstvenoga časopisa i publikacije za objavu hrvatsko-australske i hrvatske proze i poezije na engleskome jeziku, objašnjava nam Luka Budak. Od petoga sveska, objavljenoga 2008., časopis postaje potpuno znanstvene prirode te objavljuje samo recenzirane znanstvene radove. Od sveska br. 8 objavljenoga 2013. CSR započinje izlaziti isključivo na engleskome jeziku sa sažecima na hrvatskome, a uredništvo usvaja koncepciju otvorenoga internetskog pristupa časopisu. Objavljivanje na Internetu učinilo je CSR globalno dostupnim i to uz pomoć Portala znanstvenih časopisa Republike Hrvatske, Central and Eastern European Online Library te profila Centra Hrvatskih studija na mrežnim stranicama academia.edu. Čitanost ovoga periodičnika stalno raste pa se urednici hvale da je početkom ove godine zabilježio 50.877 pregleda – što potvrđuje veliko zanimanje čitatelja za tematiku jezikoslovne kroatistike na engleskome jeziku i opravdanost njegova daljnjeg razvitka na svjetskoj lingvističkoj sceni. CSR nikada ne bi doživio ovaj jubilej bez financijske pomoći australske Zaklade hrvatskih studija, koja daje potporu časopisu od prvoga sveska. Posljednja tri broja, srećom, sufinancira i Državni ured za Hrvate izvan RH – što časopisu prognozira sigurniju budućnost.
Vrijedni prinos jezikoslovnoj kroatistici u CSR-u ostvarila je riječka filologinja dr. sc. Diana Stolac u članku Expressing Croatian identity through language designations / Ekspresija hrvatskog identiteta putem jezičnog zajedništva (CSR, br. 10, str. 105 – 131).
Donosi se pregled raznolikih naziva za hrvatski jezik na svjetskim sveučilištima, često višečlanih (hrvatski jezik; hrvatski i srpski jezik; srpskohrvatski jezik; bosanski/hrvatski/srpski jezici; bosansko-hrvatsko-srpski jezik; bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski jezik) te se kritički komentiraju. Tolika zbrka u nazivanju jezika govori o neprihvaćanju hrvatskoga jezika kao samostalnoga jezika, a sve s obrazloženjem „značajnim financijskim uštedama u organizaciji studija grupiranjem više jezika s tla bivše SFRJ“.
Nasuprot tome cinizmu moćnika autorica zagovara jednočlani naziv hrvatski jezik koji se jednoznačno rabi u iseljeništvu u svim kontekstima. Ističe se borba naših ljudi za naziv hrvatski jezik (Croatian Language) hrvatske zajednice u Australiji, koja je izborila taj naziv kao službeni 1979. g. tj. desetljeće prije izdvajanja RH iz nekadašnje SFRJ i ustavnoga određenja naziva u Hrvatskoj 1990. Autorica Stolac opisuje pregled naziva za hrvatski jezik od prvih zapisa do 21. st., koji neupitno pokazuje da je upravo jezik izdvajan kao poveznica administrativno razjedinjenih hrvatskih povijesnih zemalja u prošlosti. Dijakronijski pregled izdvaja tri temeljna naziva: hrvatski, slovinski/slovenski i ilirski jezik te jasno pokazuje da je naziv jezika do sredine 19. st. bio jednočlan. Također se utvrđuje da se naziv hrvatski jezik sustavno rabi od prvih zapisa do danas. Opisani su sociolingvistički razlozi za imenovanje jezika našim u različitim razdobljima hrvatske povijesti. Od sredine 19. st. počinju se pojavljivati dvočlani nazivi (hrvatsko-srpski jezik), što obilježava gotovo cijelo 20. st. Krajem 20. st. pojavljuju se u europskom okruženju i tročlani (bosansko-hrvatsko-srpski jezik), a ulaskom u 21. st. i četveročlani nazivi (bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski jezik). Ulaskom RH u EU hrvatski jezik je postao jedan od ravnopravnih jezika u EU. Propituje se stvarni i formalni status hrvatskoga jezika među 24 službena jezika u Europskoj uniji. Ulaskom u EU ponovno se zabrinjavajuće politizira naziv hrvatskoga jezika.
U radu se upozorava na nove neprihvatljive europske prijedloge uključivanja hrvatskoga jezika u sintagmu bosansko-hrvatsko-srpski jezik ili bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski jezik te reakcije građana i struke na njih.
Tekst: Vesna Kukavica

