Hrvatski glasnik je nesporna informativna baza Hrvata u Mađarskoj i ulazna vrata za sve one koji se žele obavijestiti o njihovom životu: politici, školstvu, kulturi, vjeri, povijesti, znanosti, izdavaštvu, ljudima i krajevima, jezičnim posebnostima. Nastoji pružiti brze, točne, objektivne, potpune i korisne informacije kroz dnevne i tjedne sadržaje. Uz tiskano izdanje, tu je dnevni list Facebook Hrvatski glasnik s oko šest tisuća pratitelja i mrežna stranica www.glasnik.hu.
»Dopustite nam da na Glasnikov trideseti rođendan budemo jako, jako ponosni. Suvišno je nabrajati zašto. Uz trideseti rođendan sjetili smo se kolega, bivših urednika, bivših novinara i čitatelja, od kojih nas neki gledaju s nebeskih poljana. Svojih čitatelja. Onih vjernih koji čekaju iz tjedna u tjedan Hrvatski glasnik, neki od njih, oni najvjerniji, već trideset godina«, napisala je glavna urednica jedinog tjednika na hrvatskom jeziku u Mađarskoj Branka Pavić-Blažetin u uvodniku u povodu ove obljetnice.
U sadašnjem uredništvu troje je novinara prešlo 25. godišnjicu rada – Stipan Balatinac, Timea Horvat i Bernadeta Blažetin, a Kristina Goher pola toga vremena. I glavna urednica ove godine, 1. lipnja, bilježi 25. godišnjicu rada u Glasniku. U povodu ova dva značajna jubileja razgovarali smo s njom o novinarskom i uredničkom poslu.
Kako biste najkraće opisali Hrvatski glasnik?
Hrvatski glasnik je nesporna informativna baza Hrvata u Mađarskoj i ulazna vrata za sve one koji se žele obavijestiti o njihovom životu: politici, školstvu, kulturi, vjeri, povijesti, znanosti, izdavaštvu, ljudima i krajevima, jezičnim posebnostima. Nastoji pružiti brze, točne, objektivne, potpune i korisne informacije kroz dnevne i tjedne sadržaje. Uz tiskano izdanje koje stiže na oko tisuću adresa, tu je dnevni list Facebook Hrvatski glasnik s oko šest tisuća pratitelja i mrežna stranica www.glasnik.hu.
Kako je nastao Hrvatski glasnik prije trideset godina?
Osamostaljenjem Hrvatske i demokratskim promjenama u Mađarskoj stvoreni su uvjeti i za samostalno organizacijsko djelovanje Hrvata u Mađarskoj koji se od studenoga 1990. organiziraju pod okriljem Saveza Hrvata u Mađarskoj. Ta organizacija osnivač je tjednika čiji prvi broj izlazi 2. svibnja 1991. pod imenom Hrvatski glasnik i time prvi put u povijesti Hrvati u Mađarskoj, od Gradišća do Bačke, dobivaju zajednički tjednik. Prvi glavni i odgovorni urednik bio je Marko Marković, nakon njegove smrti veljače 1992. godine v. d. urednik bio je Đuro Franković, tadašnji predsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj. Od 1993. do kraja veljače 2005. glavni i odgovorni urednik bio je Ladislav Gujaš, a od listopada 2005., pa do danas sam glavna i odgovorna urednica.
Rođeni ste i školovali se u Hrvatskoj. Što Vas je odvelo u Mađarsku i u novinarske vode?
Rođena sam u Sukošanu pokraj Zadra u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila sam u rodnom mjestu, a gimnaziju Juraj Baraković u Zadru. Nakon toga sam otišla u Zagreb studirati na Pravnom fakultetu. Tijekom studija upoznala sam svog supruga Stjepana Blažetina, Hrvata iz Mađarske. Godine 1988., nakon što smo oboje diplomirali, odlučili smo svoj zajednički život nastaviti u Mađarskoj, u gradu Pečuhu. Oboje smo dobili ponude za posao, on na Filozofskom fakultetu u Pečuhu na Odsjeku za Hrvatski jezik i književnost, a ja u Hrvatskoj školi Miroslav Krleža, gdje sam radila sedam godina. U to vrijeme je kolega koji je radio prostor Baranje za Hrvatski glasnik bio pred mirovinom i kad je otišao, zainteresirala sam se. Tako sam se 1. lipnja 1996. zaposlila u Hrvatskom glasniku. Kada je glavni urednik Ladislav Gujaš 2005. dao otkaz, javila sam se na raspisani natječaj i izabrana sam 1. listopada 2005. za glavnu i odgovornu urednicu. Godine 2013. je raspisan natječaj za glavnog urednika organizacijske cjeline unutar Neprofitnog poduzeća Croatica pod nazivom Medijski centar Croatica, koji obuhvaća više medijskih platformi. Uz Hrvatski glasnik ostale naše medijske platforme su – Intrenet Radio Croatica i TV Croatica, četiri Facebook profila, i dvije mrežne stranice te YouTube kanal. Temelj svih digitalnih platformi i dalje je uredništvo Hrvatskoga glasnika koji sadržajno puni iste. Ja sam od 1. siječnja 2014. godine na dužnosti glavne i odgovorne urednicu Medijskog centra Croatica, što znači i Hrvatskoga glasnika i svih ostalih platformi.
Kako je strukturirano uredništvo u kojemu s Vama radi četiri novinara-urednika?
Već 1991. kada je utemeljen Hrvatski glasnik vidjelo se da osnivači žele da bude pokriveno svih šest regija u kojima žive Hrvati i po tom principu je strukturirano uredništvo i tako je to do današnjeg dana. Imamo urednike-novinare koji žive u regijama o kojima pišu. Imamo dnevne, tjedne i mjesečne konzultacije, ali novinari nisu stacionirani u jednom centru i ne sjede od 8 do 16 sati u uredu nego su doslovno na terenu. Sjedište našeg uredništva je u budimpeštanskoj Ulici Lónyi na broju 18 /B. To je prostor Neprofitnog poduzeća Croatica koje je naš poslodavac. Tamo se vrši računalni slog, tamo je tajništvo, tamo se tiska tjednik, pakira i nosi se na poštu i obavljaju svi ostali tekući poslovi vezani uz naš rad. Tamo je naš radijski i televizijski studio gdje se uređuju i montiraju radijske i televizijske emisije. Svi današnji uposlenici su, da tako kažem stara garda, imamo jednog mladog snimatelja i montažera u istoj osobi, a odnedavno imamo još jednu suradnicu, Martinu Deak, koja radi video priloge, dok nam je jedna suradnica, Ramona Štivić, na rodiljskom dopustu. Stalno smo u pokretu.
Uz Pravni fakultet završili ste još dva studija. Što Vas je motiviralo na stalno učenje?
Kad sam se zaposlila u školi, priznali su mi diplomu sa zagrebačkog Pravnog fakulteta kao visoku stručnu spremu ali sam, budući sam mislila da ću ostati u školi, upisala Hrvatski jezik i književnost u Pečuhu što sam i završila 1994. Život me je odnio u novinarske vode, pa sam mislila kako je dobro naučiti nešto podrobnije o novinarstvu te sam završila i studij novinarstva na akademiji Saveza mađarskih novinara (Bálint György Alapítvány) i stekla stručnu spremu novinar I., urednik, radijskih i televizijskih programa 2006. godine.
Koliko se u hrvatskoj zajednici danas govori mađarski, a koliko hrvatski jezik?
Moje kolege i ja radimo na terenu već skoro trideset godina i možemo procijeniti kolika je, na žalost, erozija hrvatskog jezika u javnom prostoru i komunikaciji. U javnom prostoru u hrvatskoj zajednici, pa i među onima koji bi trebali komunicirati na hrvatskom jeziku, prirodom posla koji obavljaju polako dolazimo u situaciju da već dvojezičnosti u smislu simetričnosti nemamo i da je jako slaba uporaba hrvatskog jezika u dnevnoj komunikaciji.
Uređujete godinama Hrvatski kalendar kao i brojna druga izdanja. Posljednjih nekoliko godina osmislili ste i uredili jedan značajan serijal monografija o naseljima u kojima žive Hrvati u Mađarskoj.
Jako sam ponosna na to što sam uspjela ostvariti suradnju s Hrvatima u Baranji u kojoj i ja živim. Negdje 2015. su me potražili ljudi iz jednog šokačkog naselja Kozara i zamolili me da im pomognem pri sastavljanju knjige o njihovom selu. Imali su jako puno prikupljenih fotografija, oko 400-500, i sjela sam s njima razgovarati i rekla – što bi bilo kad bismo mi napravili jednu ozbiljnu monografiju njihovog naselja, kvalitetan tekst i kvalitetno izdanje. Oni su na to pristali, rekli da će osigurati financije i ostavili mi otvorene ruke. Tako sam počela istraživati povijest toga naselja, ljude u tom naselju i sakupljati oral history, i osmislila monografiju koja je izišla na 220 stranica, tvrdog uveza. Jedno jako lijepo izdanje pod nazivom Oj, Kozaro, ti selo na brijegu. Monografiju je izdala Hrvatska samouprava Kozara, a suizdavač je Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Uključila sam u projekt još neke ljude koji su napisali pojedina poglavlja, istraživače i ljude iz zajednica, zapravo one koji su imali što napisati i reći o tom selu i o toj etničkoj skupini. To je toliko dobro ispalo da se stjecajem okolnosti zavrtio krug i nije ni izišla ta knjiga, a već su me potražili iz drugog naselja i krenuli smo u drugi projekt. Napravila sam još jednu monografiju s hrvatskom samoupravom Salante gdje žive bošnjački Hrvati, na 250 stranica koju smo tiskali 2019. Salanta – Nijemet stoljeća vjere i jezika. Jedno prekrasno izdanje. Ja se u stvari jako vežem za te monografije i smatram da su jako vrijedne, jer su pokrenule te zajednice u tim naseljima, kao da su oživjele i zaživjele i zapravo su to prve monografije na hrvatskom jeziku o tim naseljima do sada. Nisam završila ni Salantu, a već sam dobila novi poziv. Tako da ne tražim ja posao već posao traži mene i počela sam raditi na monografiji Katolj – bogatstvo čuvano stoljećima, koja ovih dana izlazi iz tiska na domalo 400 stranica i promociju ćemo imati ovoga ljeta. Nisam završila ni ovu monografiju, a dolazi novi poziv da pišem monografiju sela Kukinja, a imam i drugih zamolbi. Izgleda da ljudi cijene te knjige. Jako sam sretna i ne mogu odbiti te pozive. Napravila sam jednu autorsku formu monografija, osmislila sam i strukturu i način i izgled i sve to sad izgleda kao jedna lijepa serija. Monografije počinju s povijesnim uvodom, zatim se obrađuje odgoj i obrazovanje, kulturni život, vjerski život… Zatim su tu stare fotografije, a njihova je vrijednost u tome da je svaki čovjek na fotografiji imenovan. Donosimo zatim djelovanje hrvatskih samouprava od 1994. godine kada su utemeljene do danas. Na koncu je dio pod nazivom »Deset susreta«, a radi se o razgovorima s deset osoba koji mi pričaju svoju obiteljsku priču i kroz to ocrtavaju položaj hrvatske zajednice u tom naselju. Pokazalo se kroz rad na ovim monografijama da, ako zastanemo samo u jednom naselju u kojem žive Hrvati već 300 i nešto godina i čini se da nemamo ništa opipljivo u rukama glede izvora, ako počnemo raditi i kopati dolazimo do jako puno vrijednog materijala i vrijednih monografija. Tako da idem dalje i radujem se poslu.
Tekst : Jasminka Dulić
Cijeli interrvju na poveznici http://www.hrvatskarijec.rs/