Matici je nakon uspostave hrvatske države omogućeno djelovanje s cjelokupnim hrvatskim izvandomovinstvom na svim razinama i područjima
Najnoviji broj časopisa Matica ugledat će svjetlo dana upravo u vrijeme kad će Hrvatska matica iseljenika slaviti svoju 70. obljetnicu, 12. veljače. Osnivanje tadašnje Matice iseljenika Hrvatske (MIH) pokrenuto je u sklopu nove politike jugoslavenskoga režima prema iseljeništvu koja je uslijedila nakon raskola Tita i Staljina 1948. godine. Tada Jugoslavija uspostavlja bolje odnose sa Zapadom, pa tako i s velikim useljeničkim zemljama (SAD, Australija, Kanada…), što je omogućilo i suradnju s njihovim državljanima podrijetlom s prostora Jugoslavije. Pokušaj da se poslije rata potakne iseljeništvo na masovni povratak neslavno je propao potkraj 1940-ih. Napuštanjem politike masovnoga povratka, vlast se okreće institucionalnome obliku suradnje s iseljeništvom koji je zamišljen s pomoću republičkih organizacija, tzv. matica iseljenika, koje se osim u Zagrebu tijekom 1950-ih osnivaju i u drugim republičkim središtima SFRJ, pa tako da uz MIH imamo Maticu iseljenika Slovenije, Makedonije, Srbije te Bosne i Hercegovine. Svi poslovi s iseljeništvom smatrani su od jugoslavenskog režima vrlo osjetljivim i opasnim stoga su sve Matice, a naročito MIH, bile stalno pod posebnom prismotrom tajnih službi sve do raspada Jugoslavije.
Matica iseljenika Hrvatske trebala je uspostaviti suradnju na kulturno-prosvjetnom polju s udrugama iseljenika s prostora Hrvatske koje su sklone novoj Jugoslaviji i komunističkome režimu. Takvom politikom onemogućene su mnogobrojnome hrvatskom iseljeništvu veze s domovinom, posebice organizacijama bliskim Crkvi i s nekomunističkim svjetonazorom, a osobito onima koje su se zalagale za neovisnu Hrvatsku. Time je začeta podjela hrvatskog iseljeništva na podobno/prijateljsko i nepodobno/neprijateljsko, koja je pratila politiku i djelokrug MIH-a, uz blaga odstupanja, sve do pada komunističkoga režima. Broj nepodobnih iseljenika stalno se povećavao, poglavito tijekom 1950-ih i početkom 60-ih masovnim ilegalnim bijegom na Zapad ljudi, ponajviše mladih, koji su bili spremni riskirati život samo da napuste Jugoslaviju.
Za prvog predsjednika MIH-a izabran je dr. Zlatan Sremec iz Gradišta pokraj Županje. Prvih nekoliko godina ova institucija, koja je osnovana kao „kulturno-prosvjetno društvo s namjerom održavanja kulturnih i prijateljskih veza između iseljeništva i domovine“, bavila se uglavnom organiziranjem pojedinih gostovanja kulturnih društava iz Hrvatske i gostovanja iseljeničkih skupina, a određenu pozornost posvećivala je i skrbi o povratku iseljenika. Matica iseljenika Hrvatske razvila je izdavačku djelatnost i već potkraj 1951. pokrenut je časopis Matica, koji se ustalio kao mjesečnik, a 1955. pokrenuta je godišnja publikacija Iseljenički kalendar- anas HIZ . Sve tiskovine podlijegale su u skladu s tadašnjom politikom strogoj cenzuri, a služile su prvenstveno za promidžbu Titove Jugoslavije u iseljeništvu.
Matica je najlakše uspostavljala suradnju s organizacijama starijeg iseljeništva, tj. drugim i trećim naraštajem hrvatskih useljenika, u državama pobjednicama u Drugome svjetskom ratu koje su podupirale partizanski pokret. Tu se Hrvatska bratska zajednica (HBZ) u Americi, hrvatska iseljenička organizacija s najbrojnijim članstvom, nametnula kao glavni partner Matici u radu s iseljeništvom. Njihovi članovi, američki državljani rođeni u SAD-u, koji tada već slabo govore hrvatski, tražili su suradnju sa zemljom svojih predaka zbog nostalgije za „starim krajem“, ponajprije uz folklor, tamburašku glazbu te turističke posjete i koncertne turneje, izbjegavajući pritom vješto ideološko-političke teme. Ta suradnja se intenzivirala jer je bila obostrano korisna. Matica se pritom mogla hvaliti da ima odličnu suradnju s „najvećom iseljeničkom organizacijom Hrvata na svijetu“.
HBZ, ali i niz drugih iseljeničkih organizacija, uglavnom s jugoslavenskim ili regionalnim (dalmatinskim, istarskim…) predznakom, iz obiju Amerika, Australije, Novoga Zelanda…, koje su prihvaćale suradnju s Titovom Jugoslavijom, predstavljale su bazu s kojom je tadašnja Matica razvijala svoje djelovanje. Jezični, tamburaški i folklorni tečajevi u organizaciji MIH-a, proslave Iseljeničkoga tjedna svake godine i mjesečnik Matica tijekom 1950-ih godina značajno su pridonijeli popularizaciji rada MIH-a u zemlji i inozemstvu na način koji je bio moguć u sklopu postojećega jugoslavenskoga državnog režima. „Turneje Matice iseljenika postale su novi oblik jugoslavenskog turizma”, izjavio je 1962. na tiskovnoj konferenciji u povodu Iseljeničkoga tjedna Vicko Krstulović, tadašnji predsjednik Matice.
Matica se počela ustrojavati i regionalno – imala je svoje kotarske odbore, od kojih su najaktivniji bili u Puli, Splitu, Rijeci i Makarskoj. Od 1961. prelazi se na organiziranje općinskih odbora kao pogodnije forme rada.
Osim s klasičnim prekomorskim iseljeništvom, Matica je uspostavila sredinom 1950-ih i suradnju s prvom hrvatskom manjinom. Riječ je o gradišćanskim Hrvatima u Austriji. To je bilo moguće nakon donošenja Austrijskoga državnog ugovora 1955. koji jamči manjinska prava gradišćanskim Hrvatima (i koruškim Slovencima) i nakon povlačenja sovjetske vojske iz istočne Austrije i Gradišća, koje je tada uslijedilo. MIH u Hrvatsku dovodi skupine gradišćanskohrvatskih učitelja, kulturnih djelatnika i studenata na usavršavanje jezika. Suradnja s hrvatskim manjinama u zemljama Istočnoga bloka (Mađarska, Rumunjska, Čehoslovačka) tada je bila znatno otežana zbog političkih napetosti s Titovom Jugoslavijom.
Početkom 1960-ih godina MIH djelomično liberalizira svoju politiku u namjeri da djelovanje proširi na što veći broj naših iseljenika, da potakne interes za posjet „starome kraju“, a ujedno oslabi negativnu propagandu političke emigracije jer „kad iseljenici vide kako sve ovdje izgleda, oni su najbolji propagatori istine i po povratku kući najbolji tumači jugoslavenske stvarnosti”. Nova proširena koncepcija rada MIH-a obuhvatila je, kako se u programu izričito navodi, i „amnestiranu emigraciju“.
Kruna dotadašnjeg djelovanja MIH-a bila je otvorenje novog Doma iseljenika u Zagrebu, atraktivne i prostrane zgrade koju su dijelom financirali iseljenici, u ožujku 1964. godine. Istodobno je za novog predsjednika izabran bivši omiljeni zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac. „Dom iseljenika u Zagrebu izraz je naše ljubavi, osjećaja i zahvalnosti onima koji su u tuđem svijetu pokazali i dokazali, a i danas to potvrđuju, da su pripadnici jednoga hrabrog i čestitog naroda”, pisao je časopis Matica u povodu otvorenja Doma iseljenika. Izgradnjom novog sjedišta MIH-a, gdje se i danas nalaze Matičini uredi, ostvareni su tehnički i prostorni preduvjeti za proširenje i poboljšanje djelatnosti. Tada je Matica i kadrovski ojačala te ima 25 zaposlenika.
U predsjedništvu MIH-a djeluju istaknuti intelektualci, među kojima je bio i povjesničar dr. Franjo Tuđman, koji je prvi put boravio među našim iseljeništvom u SAD-u 1966. godine. S druge strane, mjesečnik Matica, pod uredništvom novinara Danila Čovića doživljava, izgledom i sadržajem, svoje najplodnije razdoblje dotad. Zatim, Povijesni odjel MIH-a prerasta u Zavod za migracije i narodnosti. Većeslav Holjevac objavio je 1967. knjigu Hrvati izvan domovine, kojom je kao predsjednik MIH-a položio temelj Matičinu djelovanju na promicanju znanstvenoga pristupa problematici hrvatskog iseljeništva i hrvatskih manjina.
U drugoj polovici 1960-ih komunistički režim sve oštrije kritizira određene „nacionalističke pojave” u MIH-u. Zbog svoga plodonosnog i „prekomjerno“ domoljubnog rada Većeslav Holjevac morao je otići 1968. iz MIH-a. Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. i represije protiv nositelja hrvatskoga nacionalnog pokreta zavladala je u Hrvatskoj, pa tako i u MIH-u, apatija, strah i već znakovita „hrvatska šutnja“. Mnogi proljećari traže spas u emigraciji.
Tijekom 1970-ih i 80-ih godina, kad se na čelu MIH-a izredalo nekoliko predsjednika: dr. Oleg Mandić (1970. – 1978.), Vanja Vranjican (1978. – 1985.) i Stjepan Blažeković (1985. – 1990.), Matica iseljenika Hrvatske nastavlja plodnu suradnju s HBZ-om i njenim legendarnim predsjednikom Bernardom Luketichem. Kruna suradnje su Tamburaški festivali HBZ-a u Zagrebu 1976., 1981. i 1986. uz sudjelovanje tisuća članova HBZ-a iz SAD-a i Kanade. Tada se i sa svim hrvatskim manjinama uspostavljaju prvi kontakti i suradnja, s moliškim Hrvatima u Italiji ali i sa ostalim hrvatskim manjinama u Istočnom bloku, u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj.
Činjenica da je od sredine 1960-ih zemlju napustilo na stotine tisuća Hrvata u potrazi za poslom, koji se tada prema službenoj terminologiji nalaze „na privremenom radu u inozemstvu“, nije ni MIH mogao ostaviti ravnodušnim. Za njih MIH organizira, zajedno s jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima i „jugo-klubovima“, koncertne turneje popularnih pjevača narodne i zabavne glazbe. No, to novo hrvatsko iseljeništvo, popularne gastarbajtere, okupljaju ponajviše hrvatske katoličke misije, koje u organizaciji Hrvatske inozemne pastve niču posvuda gdje se nalaze veće hrvatske zajednice. Iako misije postaju središnjice kulturno-prosvjetnoga života hrvatskih iseljenika, zbog političkih razloga Matica ih mora zaobilaziti. No, treba istaknuti da su u MIH-u djelovali mnogi djelatnici koji su i u tim, strogo ograničenim i kontroliranim uvjetima, uvijek uspijevali rodoljubno i odano raditi za dobrobit Hrvata u svijetu.
Izbijanje dugotrajne gospodarske krize poslije Titove smrti i popuštanje političke stege u drugoj polovici 1980-ih godina najavili su nove perspektive i za MIH. Sve više se javno govorilo i pisalo o tome da iseljeništvo i domovina imaju zajednički znanstveni i umjetnički interes, da postoji pisana riječ i izvan kruga domovinske književnosti i slično. Posljednjih godina socijalističke Hrvatske došlo je i do integracije Centra za istraživanje migracija i narodnosti iz 1984. i Zavoda za migracije i narodnosti pri MIH-u u Institutu za migracije i narodnosti, koji pod tim imenom postoji od 1987. godine.
Pobjedom HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. dotadašnji predsjednik Matice Blažeković dao je ostavku i povukao se s funkcije. Prvi ravnatelj u demokratskoj Hrvatskoj postaje Boris Maruna, pjesnik i dugogodišnji politički emigrant iz SAD-a koji je omogućio svim dotadašnjim djelatnicima da nastave raditi i u novoj Matici. Državno osamostaljenje Republike Hrvatske nije samo omogućilo promjenu imena Matice iseljenika Hrvatske u sadašnju Hrvatsku maticu iseljenika (HMI), nego joj otvorilo put prema svim aspektima suradnje s cjelokupnim hrvatskim iseljeništvom u svijetu, hrvatskim manjinama u Europi i Hrvatima u BiH. Vrijeme je to Domovinskog rata, dotad neviđenog vala iseljeničke aktivnosti i zajedništva – političkih akcija za prekid agresije na Hrvatsku, za međunarodno priznanje Hrvatske, humanitarnih i volonterskih akcija prikupljanja i slanja pomoći za našu zemlju, kad su se mnogi mladi Hrvati rođeni u tuđini uključili izravno u borbu za oslobođenje domovine od agresora. U svim tim pothvatima hrvatskog izvandomovinstva HMI izravno i neizravno sudjeluje.
Godine 1993. Maruna prijevremeno napušta ravnateljsko mjesto zbog neslaganja s politikom HDZ-a. Maticu zatim vodi nakratko Vinko Nikolić, istaknuti hrvatski emigrantski pisac i publicist iz Argentine. Sredinom 1993. ravnateljsku funkciju preuzima Ante Beljo, bivši emigrantski aktivist iz Kanade i ravnatelj Hrvatskog informativnog centra (HIC), organizacije za informiranje inozemne javnosti i iseljeništva o ratu u RH i BiH. Njegov sedmogodišnji mandat obilježilo je, između ostalog, i nastojanje da uskladi i integrira djelovanje obiju ustanova HMI-ja i HIC-a, koji je tada imao svoje urede u matičinoj zgradi. Nakon pobjede koalicije predvođene SDP-om na parlamentarnim izborima 2000. Belju je zamijenio Maruna koji ponovno dolazi na čelo HMI-ja.
U novom tisućljeću HMI vode slijedeći ravnatelji: Nikola Jelinčić (2003. – 2006.), Katarina Fuček (2006. – 2008. i 2009. – 2012.), Danira Bilić (2008. – 2009.), Marin Knezović (2012. – 2016.), v.d. Mirjana Ana-Maria Piskulić (2016. – 2017.) i Mijo Marić od 2017. godine. Ravnatelje na prijedlog Vlade RH imenuje i razrješava Upravni odbor HMI-ja. On vrši nadzor nad radom HMI-ja a sastoji se od pet članova koje imenuje i razrješava Vlada RH.
Poslovi HMI-ja su sistematizirani po svojoj funkcionalnosti i sličnostima u odjele i podružnice: Odjel za kulturu, Odjel za hrvatske manjine, Odjel za školstvo, znanost i sport, Odjel za nakladništvo, Informacijski Odjel za iseljeništvo, Odjel za marketing, Odjel za pravne i opće poslove i Odjel za računovodstvo i financije. HMI ima podružnice u Puli, Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Vukovaru.
Od programa i manifestacija koje tradicionalno HMI organizira ističu se Sveučilišna škola hrvatskoga jezika i kulture (od 1991.), Mala škola hrvatskoga jezika i kulture (od 1993.), obnoviteljski i ekološki projekt Eco-Heritage Task Force (od 1993.), Ljetna i zimska škola hrvatskoga folklora (od 1994.), Forum hrvatskih manjina (od 1994.), Dani hrvatskoga pučkog teatra (od 1995.), Dani hrvatskoga filma (od 1995.), Hrvatska etnoriznica – radionica za izradu i rekonstrukciju hrvatskih narodnih nošnji i tradicijskih tekstilnih vještina (od 2002.), Natječaj za literarne i novinarske radove učenika hrvatske nastave u inozemstvu Zlatna ribica (od 2003.), Festival klapa iz hrvatskog iseljeništva (od 2006.), Izložba iseljeničke nakladničke djelatnosti na Interliberu (od 2006.), Izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan RH (od 2014.), organizacija turneja iseljeničkih grupa po Hrvatskoj, i dr. Uz periodiku i knjige, objavljuje različite serijske publikacije koje prate njezine tradicionalne programe i manifestacije. Od 1998. dostupna je internetska stranica www.matis.hr. Od 2005. internetska stranica prerasta je u elektronički dnevnik, informativno povezavši hrvatske zajednice u tridesetak zemalja svijeta. Ukorak s trendovima, HMI ima i svoju stranicu na društvenoj mreži Facebook.
Tekst: Hrvoje Salopek