Nakon godina provedenih u Švicarskoj, Ilijana i Domagoj Šarić s četvero djece donijeli su veliku životnu odluku – preseliti se u Hrvatsku. Danas svoj novi život grade u Slavoniji.
Ovaj Božić bit će vrlo poseban za mladu šesteročlanu obitelj Šarić jer će biti prvi koji će provesti u svome novom domu na istoku Lijepe Naše. Ilijana i Domagoj Šarić i njihovo četvero djece u srpnju ove godine doselili su se iz Švicarske u Hrvatsku. Solothurn, grad u kojem su živjeli, zamijenili su mjestom pokraj Vinkovaca, Drenovcima. Povratak u Hrvatsku za njih je bio završetak jednoga životnog kruga i početak novoga, dugo priželjkivanoga poglavlja jer i Ilijana i Domagoj priznaju da ih je, unatoč godinama provedenim u inozemstvu, uvijek pratila misao o povratku.
„Naš glavni motiv za preseljenje u Hrvatsku bila je želja za domom. Iako nam je Švicarska pružila mnogo, shvatili smo da nam je najvažnije biti među svojima, osjećati pripadnost i živjeti u ritmu koji nam je prirodan“, objasnili su. Ipak, odluka nije došla preko noći niti je bila jednostavna. „Budući da smo supruga i ja iz gotovo istog mjesta, izbor lokacije nikada nije bio upitan, od samog početka znali smo gdje se vidimo dugoročno. Ono što je zahtijevalo vrijeme, bila je priprema: uskladiti posao, organizirati selidbu, razmisliti o budućnosti naše obitelji i osigurati da povratak bude stabilan i smislen“, govore Ilijana i Domagoj dok se prisjećaju tog razdoblja u kojem su odlučivali gdje će nastaviti svoj životni put.
I dok je Domagoj u Švicarskoj proveo 10 godina te je ondje stigao zbog profesionalnog napretka, Ilijana koja je rođena ondje, ponijela je sa sobom i dio hrvatskoga i švicarskoga identiteta. „Odrastala sam govoreći i hrvatski i njemački, ali više sam koristila njemački, u švicarskoj verziji. Hrvatski sam učila u obitelji i na dopunskoj nastavi“, rekla je Ilijana te dodala kako iz Švicarske nosi uspomene koje će uvijek biti dio nje.
„Najviše u srcu pamtim slike i događaje iz djetinjstva i mladosti — prijateljstva koja sam tamo stvorila, sigurnost i organiziranost svakodnevnice te osjećaj stabilnosti koji Švicarska pruža, sve je to dio mene. Puno mi znače i iskustva iz škole, prvi poslovi, kao i činjenica da sam rasla u multikulturalnom okruženju koje me naučilo otvorenosti i toleranciji. Sve to me oblikovalo i dalo mi široku perspektivu. Iako danas živim u Hrvatskoj, Švicarska će uvijek biti dio moga životnog puta“, naglašava Ilijana. Veliku ulogu u održavanju hrvatskoga identiteta imala je i hrvatska katolička misija u Solothurnu, koju je dugi niz godina vodio fra Šimun Šito Ćorić. „Misija mi je jako puno značila i bila sam dio zajednice od malih nogu. Fra Šito me poznaje doslovno od rođenja i on je mnogima bio više od svećenika — bio je podrška, voditelj i osoba koja je okupljala cijelu zajednicu. To je bilo mjesto gdje sam se uvijek osjećala kao kod kuće unatoč tome što sam živjela u inozemstvu“, prisjetila se Ilijana.
Otkriva kako je njihova odluka da se vrate u Hrvatsku u početku malo šokirala njezine roditelje. „Rođena sam i odrasla u Švicarskoj i vjerujem da nitko nije očekivao da ću se jednoga dana zaista i preseliti u Hrvatsku. No, nakon prvotnog iznenađenja, dali su nam veliku podršku. Shvatili su koliko nam ta životno prijelomna odluka znači i da iza nje stoji puno promišljanja. Na kraju su bili i ponosni i sretni jer su uvidjeli da u Hrvatskoj gradimo svoj život s puno entuzijazma i motivacije“, nastavila je Ilijana.
Životni put njezina supruga ponešto je drukčiji. „U Švicarskoj sam proveo više od desetljeća. Kada sam donio odluku o odlasku iz Hrvatske, vodila me prije svega želja za profesionalnim rastom, novim prilikama i iskustvima koja tada kod kuće nisu bila dostupna. Tražio sam izazove, sigurnost i okruženje u kojemu mogu napredovati. U tom trenutku to je bila ispravna odluka, jer mi je Švicarska pružila snažnu životnu i poslovnu podlogu te me oblikovala i profesionalno i osobno“, kaže Domagoj te dodaje kako mu je na početku života u tuđini sve bilo novo i drukčije.
„S vremenom sam se uklopio, radio, stjecao iskustvo i gradio svakodnevnicu u potpuno novom okruženju. Ipak, unatoč stabilnosti i mogućnostima koje Švicarska nudi, uvijek je u meni postojao osjećaj da mi nešto nedostaje. Zato je odluka o povratku u Hrvatsku bila prirodan korak prema mjestu gdje se najviše osjećamo svoji“, objašnjava Domagoj.
Oboje su oduvijek bili posebno vezani uz Hrvatsku jer je upravo i njihova ljubavna priča započela na hrvatskom tlu.
„Ilijanu sam upoznao u Hrvatskoj, sasvim slučajno, dok je bila na odmoru. Dolazila je redovito u svoj rodni kraj, a kako živimo u selima koja su jedno do drugoga, naši su se putovi lako sreli. Upoznali smo se uz druženje i izlaske i odmah smo se povezali. Iako je ona tada živjela u Švicarskoj, a ja u Hrvatskoj, vrlo brzo je postalo jasno da nas veže nešto posebno“, prisjeća se.
Kruna njihove ljubavi svakako je četvero djece, tri kćeri i sin, koji danas imaju 10, 8, 6 i 2 godine. Kada su djeca čula vijest o preseljenju, bili su sretni i spremni za novu avanturu. „Naravno, bilo je i malo uzbuđenja i pitanja, ali brzo su prihvatila ideju. Gledali su na to kao na nešto novo, zanimljivo i pozitivno. Nama je kao roditeljima bilo važno da se osjećaju sigurno i uključeno u proces, a njihova otvorenost i veselje dodatno su nas ohrabrili da napravimo taj korak“, ističu Šarići, no ipak je preseljenje s četvero djece bio pravi logistički pothvat. „Najteži dio za nas kao roditelje bio je proces selidbe. Organizirati preseljenje nije jednostavno — od pakiranja, papirologije i logistike do toga da im osiguramo što mirniji i sigurniji prijelaz u novu sredinu. Brinuli smo se hoće li im nedostajati prijatelji, kako će prihvatiti promjene i hoće li im sve to biti prevelik stres. Ipak, kada smo vidjeli koliko su se brzo prilagodili i kako su odmah počela druženja, sve naše brige su se smanjile, a odlazak je dobio smisao“, objašnjavaju te dodaju kako im se u Drenovcima svakodnevnica i te kako promijenila. Život u inozemstvu bio je, kako kažu, vrlo intenzivan, ali i ispunjen. „Radio sam i većinu dana bio izvan kuće, dok je supruga bila kod kuće s djecom i brinula se o svemu što obitelj treba. Uz četvero djece dan je uvijek bio dobro popunjen — od jutarnjih priprema, vrtića i škole do aktivnosti, kućanskih obveza i zajedničkih trenutaka. Iako je ritam bio brz, trudili smo se da dom bude mirno i toplo mjesto, a vikendi su nam bili dragocjeni za obiteljska druženja i male izlete. To razdoblje naučilo nas je koliko je važno zajedništvo i međusobna podrška“, kaže Domagoj te nastavlja kako je život u domovini ipak donio i promjene.
„Danas stvari izgledaju drukčije, u najboljem smislu. Supruga radi od doma na njemačkome jeziku, što joj omogućuje fleksibilnost i bolji balans između posla i obitelji. Ja sam u procesu otvaranja vlastitoga građevinskog obrta, što mi daje motivaciju i osjećaj da napokon gradim nešto svoje, ovdje u Hrvatskoj. Ritam života je opušteniji, imamo više vremena za obitelj, djeca su se brzo uklopila i stalno su u društvu. U odnosu na život u Švicarskoj, ovdje je sve nekako toplije, sporije i više ‘po našemu’, a istodobno ispunjeno radom i planovima za budućnost“, ističe Domagoj. Ipak, doza nostalgije postoji, što je i sasvim normalno s obzirom na to da su godine proveli u drugoj zemlji. „Najviše nam nedostaju neke stvari koje u Hrvatskoj nije lako nabaviti — bilo da su to određeni proizvodi, preciznost u organizaciji ili specifične navike svakodnevnog života. A Ilijani naravno nedostaje obitelj koja je ostala ondje“, kaže Domagoj. No, s druge strane ističe kako ih u Hrvatskoj najviše raduje toplina ljudi i osjećaj pripadnosti. „Svakodnevni život ovdje je spontaniji i opušteniji, a istodobno možemo graditi svoj život i posao na način koji nam daje smisao i zadovoljstvo.“ Pred njima je i prvi Božić u Hrvatskoj nakon povratka i, kako kažu, zato je za njih ovaj posebno značajan. „Uživat ćemo u našem domu, u miru i tradicijama koje volimo. Na svoj način“, kažu Šarići. A na pitanje što bi poručili onima koji razmišljaju o povratku, ističu: „Kada postoji želja za životom bliže svojim korijenima i u okruženju koje poznajete, sve prepreke se mogu prevladati, a osjećaj pripadnosti i sreće koji donosi život u domovini je neprocjenjiv“, zaključuju Domagoj i Ilijana.
Tekst: Željka Sablić Odrljin; Foto: Silvio Jergović i privatna arhiva
