Planinarska obitelj Štefanek, sinovi Blaž (37) i Janko (39) i otac Željko (67) ispenjali su prestižni pravac osvojivši najviši vrh Južne Amerike
Štefaneki su napokon osvojili Aconcaguu, najviši vrh Južne Amerike, ujedno i obiju Amerika te južne hemisfere. Uspevši se na 6960,8 metara nadmorske visine, ostvarili su ono što im nije uspjelo prije punih jedanaest godina, kada su morali odustati od uspona zbog iznimno nepovoljnih vremenskih prilika.
Grlili smo se i čestitali si, naravno, i zaboli zastavu – govori nam Blaž Štefanek (37), koji je s ocem Željkom (67) i bratom Jankom (39) ispenjao prestižni pravac. Na vrhu ih je, govori, dočekao snijeg, ušli su u oblak, a dobrano je i puhalo, pa su bili zabrinuti za smrznute prste na rukama. Na krajnjem dijelu uspona na Aconcaguu nema baš sunca, jer radi se o istočnoj strani planine.
Štefaneki https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/troje-clanova-planinarskog-drustva-kbc-maksimir-osvojili-najvisi-vrh-juzne-amerike-20200110/print su iskusna planinarska obitelj, iza sebe imaju mnoge ekspedicije, a na završni dio uspona na planinu krenuli su u 4 ujutro, iz baznog logora. U 15 su, nastavlja Blaž Štefanek, bili na vrhu, a već dan nakon njihova uspjeha nastupila je takva oluja da ne bi bilo moguće ispenjati vrh. Do vrha Aconcague, priča Štefanek, mnogi ne uspiju stići zbog problema s visinskom bolešću ili smrzotinama. Oni su se dobro pripremili za pothvat, provevši prije samoga uspona neko vrijeme u Boliviji.
Njihov je uspon počeo 28. prosinca, kada su ušli u prostor nacionalnog parka i zatekli se u predbaznom logoru na 3300 metara, gdje su predočili opširnu dokumentaciju u vidu dozvola za ulazak, osiguranja helikopterom itd. Sutradan su, nastavlja Štefanek, krenuli u bazni logor na 4300 metara, gdje su se odmorili još jedan dan, a onda nastavili dalje kroz još tri visinska logora prema samome vrhu.
Novu su godinu dočekali na 5000 metara, u malom kampu, gdje su se odmorili bez velikoga slavlja. Na samom početku nove godine bili su u zadnjem logoru prije vrha, prema kojemu su krenuli u noći 3. siječnja, opremljeni baterijskim lampama, pernatim jaknama, visinomjerima, toplim cipelama te ruksacima s hranom i potrepštinama.
– Na vrhu smo proveli oko jedan sat i krenuli se spuštati, što je također relativno opasno, jer se čovjek opusti nakon osvajanja vrha pa treba dobro paziti pri silasku. Ako se ozlijediš i trebaš hitnu intervenciju, helikopter može sletjeti na 5500 metara, više od toga ne može. Rendžeri moraju po tebe nosilima – govori Štefanek. (https://www.jutarnji.hr/)