Nije nam želja namlatiti novce, već imati najbolja vina u Hrvatskoj, slaviti kvalitetu domaćih vina i promovirati ih u svijetu. A u GrgichHillsu ambicija nam je podizati kvalitetu vina svake godine bar malo i ponosni smo što nam to uspijeva, kazao je čuveni američki vinar podrijetlom iz mjesta Desne u dolini Neretve
‘Krenule su priče da nam je sve na Pelješcu uništeno, ali to nije istina. Sve ćemo obnoviti i poslovati još bolje. Samo smo tužni što u Hrvatskoj na dozvole čekamo godinama. Mi ne tražimo novac, nego samo da nam omoguće rad’
Optimističan duh Miljenka MikeaGrgicha (92) teško da išta može slomiti: ni pozne godine, ni kronična križobolja zbog koje je nedavno u krevetu svog doma u vinorodnoj dolini Napa u Kaliforniji dočekao vijest kako je u velikome požaru na poluotoku Pelješac najviše stradala upravo njegova vinarija. Čuveni američki vinar podrijetlom iz mjesta Desne u dolini Neretve nema egzistencijalnih razloga za brigu jer u vrhunskom Chardonnayu iz proizvodnje njegova GrgichHillsa iz doline Napa, u Bijeloj kući uživali su predsjednici Reagan, Bush Stariji i Clinton. Iako politički protivnici, evidentno su dijelili ukus u winetastingu, pa su omiljeno vino sa svog stola preporučili španjolskom kralju Juanu Carlosu, francuskom kolegi Mitterrandu, engleskoj kraljici Elizabeti II. kao i svom nasljedniku Obami, koji se kušajući ga u nj “zaljubio” do te mjere da ga je podijelio sa suprugom Michelle i otada je to postalo njihovo kućno vino.
Dvije berbe iz njegove hrvatske vinarije odabrane su kao službeno piće na večeri hrvatske kuhinje za predstavnike Ujedinjenih naroda, 1999. godine 2006., posebna priznanja za vinarstvo uručili su mu guverner njegove matične Kalifornije i glumac, ArnoldSchwarzenneger te američki Kongres. Dva ljeta poslije postao je počasnim članom Vinske kuće slavnih (Vintners Hall of Fame). Uz to što njegov grožđani nektar bogova već desetljećima pobire najprestižnije enološke nagrade, favorit je i u svijetu ljubitelja dobre kapljice koji za cijenu ne pitaju kad kupuju butelju sa zaštitnim znakom njegove kuće.
I bez sveg tog uspjeha, kaže, ne bi bio katastrofičar i najvažnije mu je da pelješka vatra nije odnijela ljudske žrtve, no ljuti ga činjenica što, tvrdi, do štete ovih razmjera uopće nije moralo doći.
– U Hrvatskoj sam uložio na poziv predsjednika Tuđmana, vođen idejom da se podigne ugled hrvatskih vina u svijetu. Sve ove godine neumorno sam radio na promicanju ugleda vinarstva moje domovine. Naša obiteljska proizvodnja u Trsteniku na Pelješcu je mala, s oko 30.000 boca Plavca i Pošipa, jer nismo zainteresirani za količine koliko za kvalitetu. Zato sam jako pogođen, ali ne gubitkom objekta, nego gubitkom Plavca iz berbi 2010. – 2012. Ljut sam na neefikasnost naših institucija, koje po mom mišljenju sabotiraju napredak Hrvatske i uzrokuju veliku nezaposlenost. Vinarija Grgić Vina radi sve po zakonu, plaća poreze i doprinose, ne traži ništa ilegalno, već samo poslovnost i efikasnost institucija koje bih trebale raditi za dobrobit građana Hrvatske! Već tri godine nestrpljivo čekamo na građevinsku dozvolu, koja nam je sad važna da možemo popraviti vinariju da bi bila bolja nego prije. Ona je dio nas, naš dodir s Hrvatskom koju smo napustili prije mnogo godina. Iako smo izgubili više od 50 posto našeg punjenog vina, imamo dovoljno zaliha da nastavimo normalnu prodaju u Hrvatskoj. Pripremamo se za berbu i nadamo dobroj kvaliteti 2015. godišta – s mnogo emocija govori vitalni Grgich, priznajući kako mu više nego nos za biznis u ovome slučaju rade sentimenti. Zahvaljuje na pitanju kako je i poručuje da se osjeća kao zdrav mladić iako ga je hernija diskova jako utegla, a kronična bol u kralježnici prati ga već pola života. No spiritusmovens se ne da. Dodaje kako je svjestan da već traje dulje od ljudskog prosjeka, pa je ovo sve normalno za “rok službe” i sretan je čovjek, a takvih optimista trebalo bi Hrvatskoj više, poručuje.
– Vinarija Grgić u pelješkom Trsteniku dobro radi pa smo uštedjeli i namjeravali još modernizirati objekt koji smo kupili kao staru karaulu. Već smo u nju uložili par milijuna dolara, a sad je vrijeme i prioritet uz podzemni podrum koji funkcionira napraviti i skladište za vino ispod nivoa zemlje jer za očekivati je opet ovakve kalvarije. Iako sam Hrvatsku napustio odavna, redovito pratim situaciju i ne sjećam se da je ikada temperatura u cijelom srpnju premašivala 30 Celzijevih stupnjeva. Kad sam čuo za požar, bio sam žalostan, ali istovremeno i sretan što nitko nije povrijeđen jer samo su ljudski životi nenadoknadivi. Materijalna šteta je velika, zapalilo se doduše nelijepo, ali praktično skladište od stiropora koji je učas planuo, a s njim i većina našeg vina. No ostala nam je nesagoriva kamena zgrada vinarije… – priopćava s pravom zabrinutim vinopljupcima, tješeći ih kako ipak razloga za brigu nema.
– Da se poradi na promociji kvalitetnih vina koja imamo jer konkurencija u svijetu je velika. Samo s kvalitetom nećemo preživjeti u toj utrci, moramo gurati u prvi plan naše autohtone sorte kao što je Plavac mali, a ne praviti CabernetSauvignon što se svagdje proizvodi. Ni cjenovno ne možemo konkurirati velikim proizvođačima u Čileu i Australiji, pa je bolje da se okanimo istih vrsta jer bi nam pravili dumping. Njihova butelja u američkom dućanu je oko tri dolara, a naš Plavac u ovoj situaciji morao bi koštati 40 dolara, a nismo rangirani uz bok francuskih vina koja si to mogu dopustiti. U SAD-u, kao i u Europi, vinu se na putu do polica nabiju i po tri marže, a ima ih previše, pa se treba okrenuti domaćem tržištu. Da rezimiram: na prvom mjestu moraju nam biti autohtone sorte koje ćemo nastojati prodati kroz turizam – savjetuje na pitanje o preporučenoj strategiji za naše vinarstvo.
– Prva investicija došla je od naše obitelji, koja svake godine pošalje još neke novce i sretna je s dobiti, a mi ovdje jer smo stručnjaci. Za razliku od velikih korporacija poput Coca-Cole s prosječnim vinima, mi proizvodimo isključivo vrhunska. Isto tako, nismo kao bogataši koji kupe zemlju, a drugi im vode vinograde. Ja još uvijek radim svaki dan, zainteresiran sam kao prvog dana, znam sve što se dešava i uskačem sa savjetima. Ostatak posla podijeljen je između moje kćeri jedinice VioletGrgich, suvlasnice zadužene za prodaju i promociju, te nećaka Miljenka Jeremaza, koji se brine o vinogradima i pravljenju vina. Kad je prije 50 godina došao iz Zagreba, prenio sam mu svoj know-how o enologiji i agronomiji, koju sam i sam završio. No ključna je naša ljubav za ovaj posao koja se ne može dobiti samo u školi vinogradarstva i vinarstva. To je umjetnost, bitan je osjećaj, što se ne može dobiti nikakvim učenjem. Mi smo u poslu straight, što znači da ne kupujemo grožđe, već isključivo naše cijedimo za vino. U dolini Napa imamo 150 hektara vinograda, svi su ekološki certificirani jer ne koristimo nikakve umjetne preparate, insekticide ili pesticide za zaštitu. O svemu što znam iz struke poučio sam nećaka Ivu, koji je u rodnom Metkoviću kraj pustih očevih vinograda u mladosti igrao košarku, da bi mu vinarstvo postalo ljubav u zrelim godinama. I svi smo sretni jer radimo najljepši posao na svijetu – razdragano će o umijeću pravljenja vina, zbog kojega unatoč boli u leđima i prodikama koje mu zato drže zabrinuta kći i nećak prošeće redovito do svojih vinograda.
– Imamo sada sedam vrsta vina, što se laiku možda ne čini mnogo, pa bih im to približio usporedbom s proizvodnjom automobila. Iz serijskih proizvodnji svake godine izađe novi model, ali skup, poput Rolls-Roycea; drže se isključivo kvalitete koju stalno usavršavaju. Naši su vinogradi sve stariji i kao takvi u principu daju sve bolje grožđe.
– Međutim, mi Grgichi imamo dugu tradiciju, pa smo uvijek korak ispred. I sad su, poslije požara, krenule glasine da smo skroz uništeni i više se nikada nećemo obnoviti. Ali, slušajte nas kad kažemo da ćemo pelješku vinariju ne samo obnoviti nego će biti još ljepša i trajat će sto godina. Nije nam želja namlatiti novce, već imati najbolja vina u Hrvatskoj, slaviti kvalitetu domaćih vina i promovirati ih u svijetu. A u GrgichHillsu ambicija nam je podizati kvalitetu vina svake godine bar malo i ponosni smo što nam to uspijeva. Kad smo već zaradili dovoljno za lagodan život, novac nas više ne motivira: najveći užitak u poslu nam je kad znamo da je vino dobro po zadovoljnim licima naših konzumenata – zaključio je naš vinski vizionar Miljenko MikeGrgich.
