Riječ je o predstavljanju dviju generacija jedne vrijedne, kulturom obilježene hrvatske iseljeničke obitelji iz SAD-u. Baka Nasja, profesorica hrvatskog jezika, pjesnikinja i ugledna članica hrvatske dijaspore, već duže vrijeme provodi dio godine u Splitu, a njena 16-godišnja unuka Nasja došla je živjeti s bakom kako bi usavršila svoj hrvatski jezik
Večer poezije Nasje Bošković Meyer i Nasje Wickerhauser koja se održala u organizaciji HMI podružnice Split i Gradske knjižnice Marka Marulića, 10. travnja, bila je vrlo zanimljivi i jedinstveni kulturni događaj. Riječ je naime o predstavljanju dviju generacija jedne vrijedne, kulturom obilježene hrvatske iseljeničke obitelji iz SAD-u. Baka Nasja, profesorica hrvatskog jezika, pjesnikinja i ugledna članica hrvatske dijaspore, već duže vrijeme provodi dio godine u Splitu, a njezina 16-godišnja unuka Nasja došla je živjeti s bakom kako bi usavršila svoj hrvatski jezik. Budući obje pišu poeziju – doduše baka na hrvatskom a unuka na engleskome – odlučile su se zajedničkim snagama predstaviti splitskoj javnosti. Večer poezije prigodnim riječima je otvorila voditeljica splitske podružnice HMI-ja Branka Bezić Filipović. Nasja Bošković Meyer rođena je u Splitu, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon udaje 1963. odlazi živjeti u Ameriku, u St.Louis, Missouri.
Usprkos brojnim obiteljskim obvezama uspjela je diplomirati studij lingvistike, španjolskog i ruskog jezika na sveučilištu države Missouri u St. Louisu. Više od 35 godina predavala je hrvatski jezik i kulturu na St. Louis Community Collegeu, a bavila se prevođenjem te radila kao sudski tumač. Za svoj predani rad dobila je mnoga visoka priznanja. Tijekom Domovinskog rata s mužem i grupom uglednih američkih Hrvata osniva American Croatian Relief Project (Američko-hrvatsko potporno društvo), koje je postalo vodeće društvo u SAD za pomoć Hrvatskoj i Bosni i prikupilo preko 8 milijuna dolara pomoći u novcu, hrani i lijekovima.
Obitelj Meyer redovito je objavljivala tekstove potpore Hrvatskoj u dnevnom tisku, a sama Nasja je održala niz javnih predavanja na temu rata u Hrvatskoj. Zajedno s kćerkom, dr. Jasnom, Nasja Meyer izdala je udžbenik “Hrvatska- zemlja i jezik“, po mnogima najbolji udžbenik za hrvatski jezik ikad tiskan u dijaspori.
Nasja Meyer od rane je mladosti pisala poeziju, njezini su radovi objavljivani u časopisu “Vidik“, nastupala je na Tribini mladih i na Radiju Split, a za svoje pjesme dobila je mnoge nagrade i priznanja. U Americi joj pjesme tiskaju u studentskim listovima i raznim hrvatskim listovima, poput Zajedničara a u domovini joj radove objavljuju mnogi ugledni književni časopisi. Izdala je dvije zbirke poezije: prva „ Nagnuta nad morem“ izašla je u nakladi splitskog Logosa 1985., a drugu „Pet rubina crvenih“ objavila je Naklada Bošković 2012. Članica je pjesničkog udruženja HIL-Hrvatske izvandomovinske lirike, udruge pjesnika koji žive izvan Hrvatske, a pišu na hrvatskom jeziku.
Svo troje djece Nasje i pok. liječnika dr. Josepha Arthura Meyera, dr. Jasna, sveučilišna profesorica i dr. Mato, diplomat, žive u inozemstvu, ali izvrsno govore i pišu na hrvatskom jeziku, jer su, osim kod kuće, hrvatski jezik učili jednu godinu u srednjoj školi i jednu godinu na Zagrebačkom sveučilištu. Nasja Meyer ima osmero unučadi, od kojih 5 govori hrvatski.
Nasja Zdenka Wickerhauser, najstarija Nasjina unuka, ima 16 godina i učenica je drugog razreda privatne gimnazije “Kraljica Jelena“ u Splitu. S velikom radošću ona je došla je u Split usavršiti znanje hrvatskog jezika, kojeg je već naučila kod kuće. I ona, baš kao njena baka, piše pjesme od najranijeg djetinjstva. U Americi je odlična učenica razreda za nadarenu djecu u Clayton High Schoolu u St. Louisu. Pleše, pjeva i svira tamburicu u tamburaškom društvu za mlade.
U vrijeme kada naši mladi napuštaju domovinu, jedan ovakav primjer, djevojke iz Amerike koja se vratila u grad svoje bake da bi usavršila hrvatski jezik, svakako je svjetla točka hrvatske stvarnosti. Nadamo se da ćemo ubuduće imati više ovakvih primjera.
Tekst: Branka Bezić Filipović