Uspješni, zadovoljni i optimistični povratnik iz Australije

8 min čitanja

Goran Šaravanja jedan od rijetkih potomaka hrvatskih iseljenika kojemu su oba roditelja fakultetski obrazovana. Ekonomski fakultet je završio u Sydneyju, nakon čega je radio u Ministarstvu financija savezne države Novi Južni Wales u Australiji, da bi 1999. stigao u Hrvatsku i otada živi i radi u Zagrebu. Danas vodi vlastitu konzultantsku tvrtku

 

Što o posve oprečnim tumačenjima trenutnog stanja i mogućnosti Republike Hrvatske te o odnosu RH prema iseljavanju i iseljenicima misle, pak, povratnici iz hrvatske dijaspore, pokušali smo doznati u razgovoru s Goranom Šaravanjom, uglednim ekonomistom, konzultantom i povratnikom iz Australije.

Valja napomenuti da je Šaravanja Ekonomski fakultet završio u Sydneyju, nakon čega je radio u Ministarstvu financija savezne države Novi Južni Wales u Australiji, da bi 1999. stigao u Hrvatsku, od kada živi i radi u Zagrebu.

U razgovoru, kojega smo vodili u vine baru i vinoteci na zagrebačkom Kaptolu, u vlasništvu povratnika iz Australije, Šaravanja kaže:

”Pripadam drugoj generaciji hrvatskih iseljenika koji su novi dom potražili u Australiji. Moj otac (Drago Šaravanja, hrvatski književnik i publicist) rodom je iz sela Lipno pored Ljubuškog, a majka je iz Zadra. Tata je izbjegao u Italiju iz tadašnje Jugoslavije jednog od državnih praznika 1959. godine. Pretpostavio je da će graničari toga dana biti malo ‘pod gasom’ te da tako ima veće izglede preko granice prijeći neopažen. I uspio je. U Italiji je godinu dana čekao papire kako bi mogao iseliti u Australiju, ili u Kanadu. Na kraju je otišao u Australiju, gdje je kasnije radio kao inženjer u zrakoplovstvu. Uz to, završio je kroatistiku i slavistiku na fakultetu u Sydneyju, po programu zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Moja majka u Australiji je radila kao profesorica”, ističe Goran Šaravanja, jedan od rijetkih potomaka hrvatskih iseljenika kojemu su oba roditelja fakultetski obrazovana.

Sretan je i ponosan, kaže, što je prvi iz obitelji probio led vrativši se u (pra)domovinu Hrvatsku. Nakon njega vratili su se i njegovi roditelji, dok mu je brat ostao ‘dolje’.

”Došao sam u Zagreb u dobi od 26 godina. Prije nego sam doselio, rekao sam sebi da moram ponijeti toliko ušteđevine da barem dvije godine mogu ovdje živjeti bez primanja. No, nije mi trebalo dugo da se snađem. Nakon nekoliko tjedana unajmio sam stan u Martićevoj u centru Zagreba i potom krenuo čitati, pratiti događaje, upoznavati se s pravnim sustavom te upoznavati nove ljude”, tumači, sa smiješkom naš sugovornik koji nikada nije požalio što je iz ekonomski razvijene, pravno uređene i poprilično bogate Australije preselio u tek nastalu samostalnu državu Hrvatsku.

”Ako želite biti uspješan povratnik, morate razmišljati pozitivno i prihvatiti novo društvo. Najbolje je prihvatiti ono što je pozitivno ovdje, a negativno odbaciti, te uzeti ono što je pozitivno u Australiji, a negativno izbaciti. Ubrzo nakon dolaska sam doznao za otvorenu poziciju u Ministarstvu financija te sam se, uz preporuku poznanika, tamo zaposlio. Nakon šest mjeseci našao sam, dakle, posao u struci, što mi je bilo važno, jer nisam morao prihvatiti poslove koji nisu bili za mene. U ministarstvo su kasnije dolazili zaposlenici male investicijski banke, s čijim klijentima sam poslovno razgovarao na engleskom. Tim ljudima svidio se moj način komunikacije te su me preporučili šefovima. Potom sam dobio posao u toj banci i tako se nastavio moj razvoj”, ispričao je australsko-hrvatski stručnjak, koji danas u Zagrebu vodi vlastitu konzultantsku tvrtku.

Klijenti su mu, kaže, većinom strane kompanije koje posluju u jugoistočnoj Europi, kompanije u stranom vlasništvu u Hrvatskoj te poslovni ljudi i kompanije iz financijskog i proizvodnog sektora.

”Kada uvedemo euro, imat ćemo i dodatne pogodnosti. Ne zaboravimo da su četiri od sedam najbogatijih zemalja u svijetu, europske države. Biti dio zajedničke tvorevine s takvim zemljama velika je prednost za Hrvatsku. Imamo izravne koristi od njihovih iskustava, njihovih rješenja, sudjelujemo u trgovinskim dogovorima s preostalim velikim državama svijeta. Standarde koje Europska unija sebi postavlja čine naše društvo boljim i naprednijim”, uvjeren je taj makroekonomski stručnjak i analitičar.

Na pitanje: koje su prednosti života u Hrvatskoj, u odnosu na Australiju, kazao je da mu se najviše sviđa što se ovdje ne osjeća izolirano.

”Australija je izolirana zemlja. Otok – država, daleko od svih. I intelektualno je Australija meni bila dosta nezanimljiva. To je mlada zemlja bez naročito bogate kulturne i povijesne baštine. Drago mi je da ovdje brzo mogu biti u Ljubljani, Beču, Budimpešti, Milanu… a za dva sata avionom u Londonu, Parizu, Berlinu ili Bruxellesu. Tako se osjećate kao dio Europe. Zagreb je dovoljno velik grad, ali sve je u isto vrijeme vrlo pristupačno. Živim u centru i sve mogu obaviti pješice. Zadovoljniji sam ovdje nego što bih bio da sam ostao u Australiji. Tamo bih sigurno više zarađivao, ali ne bih imao toliko profesionalnih prilika koliko sam ih imao ovdje. Tamo je sve posloženo, Australija ima mnogo vrhunskih stručnjaka, a ovdje, kada sam došao, nije bilo toliko stručnjaka, što mi je omogućilo da vrlo mlad steknem važna iskustva. Ovdje sam se oženio i imam dvoje djece. Sretan sam svojim životom u Zagrebu i u Hrvatskoj”, naglašava naš sugovornik.

Pitam sugovornika što misli zašto se u Hrvatskoj ne krene u obračun s korupcijom i s reformama pravosuđa – ako su to najveće rak rane zbog kojih se zemlja opasno prazni?

”Ako zagovarate reforme, trebate imati većinu za to. No, tko je u Hrvatskoj za reforme? Malo tko, jer reforme podrazumijevaju odricanja. Ne možete nikoga pridobiti za promjene ako nemate pozitivnu priču. A ovdje se na sve gleda dosta negativno. Previše je negativno ozračje, što je veliki problem. Morate prvo stvoriti pozitivnu klimu i vjerovati da će biti dobro, odnosno prihvatiti da je došlo do boljitka, da biste mogli krenuti u reforme. Postoje različitosti između nas, ali zajednički prostor je prostor dogovora. Nažalost, ovdje se stalno fokus stavlja na razlike, a ne na ono oko čega se slažemo. Treba više gledati zajednički interes, a ne razlike. Kao u braku. Da bi brak uspio bitno je poštivanje zajedničkog interesa. Ajmo jedan problem zajednički riješiti. Ako uspijemo, to je uspjeh na kojem možemo graditi daljnji optimizam. Onda idemo riješiti i drugi problem…”, tumači Šaravanja. (domovina.info)

Opširnije http://promise.hr/nisam-pozalio-sto-sam-iz-sydneya-preselio-u-rh-u-odnosu-na-beograd-kosovo-sve-smo-napredniji/

 

Tekst i foto: Damir Kramarić

 

 

Podijeli ovaj članak
Skip to content