I vi ste migrant. Kako su vas tretirali tih godina kada ste iz Jugoslavije došli u Australiju?
Ja sam ondje odmah postao posrednik u migraciji. Naime, kada sam odlazio u Australiju brodom, te 1956., rijetko tko je mogao tamo avionom jer to je bio veliki luksuz. Danas pak ne možeš priuštiti brod, a avion košta kao bus. I već tada na brodu postao sam učitelj engleskog jezika. Kad smo pristali u Melbourne, na brod su došli ljudi iz Ministarstva zapošljavanja i ponudili mi mjesto tumača i posrednika za zapošljavanje migranata. Moj je zadatak bio u velikom migracijskom kampu analizirati sposobnosti došljaka svuda iz svijeta i nalaziti im odgovarajući posao. I danas mi neki dolaze i zahvaljuju. To su bili ne visokokvalificirani ljudi, ali svi su nešto postigli i država im je pružila mogućnost za to, a dobili su gotovo badava i zemlju. Pogledajte Hrvatsku kako smo slabo naseljeni, a zemlje ima. Vozim se desetke i desetke kilometara, a nikoga ne vidiš. Kao da sam u Australiji! Takva zemlja traži ljude, a Hrvati su i tradicionalno migranti. Izvorno, kada govorimo o ranoj povijesti, došli su iz raznih krajeva pa i Indije, Perzije, latinskih i germanskih zemalja. Zašto smo onda danas zatvorili vrata? Ne znam, možda je to usklađivanje politike s EU. No očito Europa nije solucija za Europu. Ne znam ima li mjesta za radikalne promjene, ali mislim da trebamo novu formulu jer ovaj model ne funkcionira. Bili bismo u boljem stanju bez takve Europe nego s njom.
Vratimo se sad s politike o kojoj “nećemo” na potpuno drugu temu, a to su umjetnost i razlog vašeg dolaska u Hrvatsku.
Umjetnost i politika donekle mogu surađivati. Znate, ja nisam režimski slikar. Postao bih to da sam ostao u Jugoslaviji i bilo bi mi jako dobro. U biti bilo mi je jako dobro i prije no što sam otišao, ali evo, sad opet uskačem u politiku. Otišao sam jer nisam mogao podnijeti totalitarizam. Alergičan sam na to. Bedasto mi je bilo učiti o marksizmu koji nas je ekonomski upropastio. Iako, u marksizmu mi je bilo jako dobro jer sam bio privilegiran, vjerojatno zbog svojeg talenta. Imao sam svoj časopis kad mi je bilo 17 godina, ilustrirati knjige počeo sam s 13, radio sam, studirao, plesao balet, ali nisam mogao podnijeti tu glupu propagandu niti razumjeti strast prema čovjeku koji je ustvari bio zločinac i direktno ili indirektno pobio milijun i 200.000 ljudi. Uglavnom, u Hrvatsku dolazim svake godine, a ovaj put sam tu jer snimam dokumentarac o svojem životu. Skoro svaki dan imam sastanak s producentom Steveom Ravicem iz australskog Majestic Films. Dokumentarac će biti gotov iduće godine, ali istovremeno simultano mislimo i na igrani film koji planiramo završiti za tri godine.
Koga biste voljeli vidjeti u ulozi Charlesa Billicha u igranom filmu?
To bi bio Eric Bana, Australac koji je Hrvat po porijeklu.
U kojoj je fazi dokumentarac?
Imamo već dosta materijala. Počeli smo u Australiji, nastavili u Cannesu gdje smo ga i najavili. Snimali smo već dosta u Hrvatskoj, odradili otoke. Recimo, snimali smo na Korčuli kamo sam na upit grada došao s idejnim prijedlogom spomenika Marcu Polu. Planirano je da se on napravi u roku od dvije godine i to u suradnji s Kinom. Riječ je o monumentalnom spomeniku od 15 metara za koji je već izabrana i pozicija u gradu. Pitao sam ljude imaju li kakvih zamjerki na prijedlog, ali ne, zadovoljni su. To je velik projekt na kojem sa mnom surađuju tamošnji lokalni umjetnici i obrtnici, metalni radnici i inženjeri.
Gdje planirate premijeru filma?
Istovremeno u više mjesta i u Hrvatskoj i u svijetu.
Kažu da je nepristojno nekom reći da odlično izgleda za svoje godine. Bit ću nepristojna pa reći da vi u 83. izgledate odlično.
Hvala. To je kreativa na djelu. A i treba vježbati svaki dan.
Kad se osvrnete i rezimirate svoj život, što biste s ovom sviješću odigrali u životu drukčije?
Ne mogu se žaliti. Život mi je uglavnom bio lijep. S lijepim iskustvima, anegdotama, redoslijedom, no karijerno sam u mladosti bio dosta nemaran. Nisam imao viziju i kontinuitet i svoj stil i potpis. Sad ga imam svaki dan sve više i više. Dakle, da mogu vratiti vrijeme, bolje bih ga uložio u karijeru. Previše sam se zabavljao i igrao ulogu plejboja, a ne proletera i težaka i sad plaćam cijenu. Na neki mazohistički način forsiram se na rad, no on mi na kraju i omogućuje orgazme, strast i zadovoljstvo.
Je li izgledno da se zauvijek vratite u domovinu?
Već sam se jednom vratio i to 1971. kad sam od jugoslavenskih vlasti dobio osiguranje da me neće uhititi. I tako je i bilo i nisu me ni dirnuli. No ozbiljno sam se vratio 90-ih na Tuđmanov poziv i bilo mi je dobro neko vrijeme, ali imao sam strašne ideološke poteškoće. Profesionalno sam bio na ničijem teritoriju u tom zabijenom i “mentalno retardiranom” Lovranu, to je za mene bio korak unatrag i vratio sam se u Australiju. Uglavnom, nastavit ću s navikom jedno ljeto tu, a jedno u Australiji, a tu praksu uveo sam iz zdravstvenih razloga. Imao sam problema s kralježnicom i liječnici su mi preporučili da živim u toplim krajevima i to je proradilo. Preporučujem svakome da živi na toplome.
Opširnije uz fotogaleriju