Hrvatska matica iseljenika, kako joj i samo ime kaže, bavi se osobama koje su se iselile iz Hrvatske ili su hrvatskog podrijetla, a iselile su se iz Hrvatskoj susjednih područja i to su učinile razmjerno nedavno vezano za modernizacijske procese druge polovice 19. i 20. st., prvenstveno naglu industrijalizaciju Amerike, Australije, a potom i zapadne Europe.
Matica se ne bavi smo njima nego i onim dijelovima hrvatskog naroda koji su sa svojih matičnih područja iselili prije više stoljeća, integrirali su se u nove sredine, no i dalje čuvaju posebnosti koje ih dijele od većinskog naroda i povezuju ih s ostalim Hrvatima. Obično ih nazivamo hrvatskim manjinama u okolnim zemljama.
I ova druga „manjinska skupina” nalazila je svoj prostor na stranicama časopisa „Matica” tijekom 50-tih godina 20. st. Interes „Matice” je, u to doba, bio ograničen na dvije skupine – gradišćanske Hrvate u Austriji i moliške Hrvate u Italiji. O tom zanimanju svjedoči i članak istaknutog jezikoslovca posebno zainteresiranog za jezik gradišćanskih Hrvata Ivana Brabeca (1907. – 1985.) „Dojmovi iz Gradišća” objavljen u „Matici” broj 4 za 1954.
Tu Brabec opisuje svoje dojmove iz posjeta Gradišću koje je u to doba još bilo zaposjednuto od sovjetske vojske. Tada se na čelu Gradišća nalazio se gradišćanski Hrvat Lovre Karall (1894. – 1965.). Premda se radi o jednom od manje razvijenih dijelova Austrije već u to vrijeme, u očima došljaka iz socijalističke Jugoslavije, izgledalo je vrlo napredno. Brabeca brine zapostavljanje hrvatskog jezika u obrazovanju, no s druge strane ovaj je bio vrlo živ u svakodnevnom života tamošnjih Hrvata. Brabec se bavi i problemom odnosa hrvatskog jezičnog standarda i čakavštine Hrvata u Gradišću. Posebno je zanimljiv suživot hrvatskog i njemačkog u jezičnom izražavanju tamošnjih Hrvata, kao u rečenici jedne djevojčice koju je Brabec zabilježio: „Prauhali su drivo za šife” (Trebali su drvo za brodove).