Autorica se predstavila odabirom radova iz triju ciklusa: Topografsko botaničke karte, Obale memorije i Čari bara i močvara. Prisutnu publiku pozdravio je ravnatelj mr. Marin Knezović, a izložene radove komentirala je povjesničarka umjetnosti Iva Körbler
U Hrvatskoj matici iseljenika je 9. siječnja otvorena slikarska izložba Mirjane Vajdić. Autorica se zagrebačkoj publici predstavila odabirom radova iz triju ciklusa: Topografsko botaničke karte, Obale memorije i Čari bara i močvara. Prisutne ljubitelje umjetnosti na prvoj ovogodišnjoj izložbi u Matici pozdravio je ravnatelj mr. Marin Knezović, a izložene radove i autoričine umjetničke dosege komentirala je povjesničarka umjetnosti Iva Körbler. Program otvaranja vodila je Nives Antoljak iz Odjela za kulturu HMI. Umjetnica je zahvalila prisutnoj publici i svojim prijateljima na dolasku, kao i Matici koja je omogućila održavanje izložbe.
Mirjana Vajdić rođena je 1958. godine u Zagrebu, gdje je završila Srednju arhitektonsku školu i Građevinsku školu. Crta i slika još u doba školovanja i za desetgodišnjeg rada u arhitektonskom birou. Skupno je počela izlagati 1985., a samostalno 1989. godine. Imala je petnaest samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 1991. godine slikarstvo postaje njezin životni izbor. Godine 2011. i 2012. prošla je slikarsku edukaciju kod profesora Dine Trtovca, a članicom HDLU-a postala je 2014.
O autoričinu ciklusu iz 2011., Tipografsko botaničkim kartama, Leila Mehulić je napisala : „ … lako se služi tradicionalnom likovnom tehnikom, Mirjana Vajdić metodološki pripada skupini walking umjetnika, poput Richarda Longa i Hamisha Fultona. Fultonovo trodnevno pješačenje škotskom vrleti Ben Arkle i Longovo markiranje nepalske putanje kamenjem, u svojoj su biti srodni umjetničkom svjetonazoru Vajdićeve. Kroćenje krajolikom u konačnici postaje sredstvo transcendencije, a njegovo predočavanje u galerijskom prostoru samo je inkarniranje proživljenog iskustva. Za razliku od britanskih umjetnika koji koriste tekst i fotografiju kao sredstva dokumentiranja svojih akcija, Mirjana Vajdić posegnula je za inačicom trećeg oruđa land arta: zemljopisnom kartom, nastojeći predočiti, parafrazirat ću Fultona, magični hod, hod preobražaja. „
O Obalama memorije, ciklusu iz 2011., Iva Körbler pisala je slijedeće: „…gotovo da u suvremenoj umjetnosti ne postoji područje ili disciplina koja se rubno preklapa s područjem umjetničkog interesa ili istraživanja, a koja do sada nije bita sredstvom inspiracije u različitim umjetničkim medijima ili žanrovima. Pejzaži Mirjane Vajdić nastajati su na specifičan način, kroz pamćenje pejzaža hodajući njime u stvarnom vremenu i prostoru, i u čijim se memoriranim fragmentima redukcija na topografske karte pojavila kao proces postepena apstrahiranja na bitne elemente koji tvore geografski specifikum jednog mjesta. Vremenom su pejzaži-karte, slikani iz ptičje perspektive, postajali sve više „slikarski”, a sve manje mjesta ostajalo je za doslovno bilježenje činjenica. U slučaju Mirjane Vajdić, interferencija između njezine osobnosti i psihe te prirode ukazuje na potrebu za bijegom i pročišćavanjem od urbanog kaosa, u okrilju pitomog pejzaža koji u sebi nosi metaforu ponovnog rođenja i preporoda na svim razinama. „
O najnovijem, prošlogodišnjem ciklusu Čari bara i močvara pisao je Nikola Albaneže : „… Spajajući topografiju i dekorativnost, izvela je već nekoliko ciklusa posvećenih specifičnim krajobraznim cjelinama. U aktualnim radovima pozornost je usredotočena na močvarne predjele; otkrivajući njihovu jedinstvenu čarobnost, Mirjana ujedno upozorava na ugroženost tih bio sustava.
No, ipak, u ovome ciklusu za razliku od prethodnih kod kojih je reljefnost, pa stoga i razgraničenost elemenata prirode, bila izraženija – oblikovnost ustupa prvenstvo kolorizmu te korespondencija s predmetnim sadržajem kojemu je rad posvećen u potpunosti potvrđuje opravdanost takvoga pristupa. Snažan, izrazit kolorit, plohe koje trepere sitnim partikulama u plavetnom beskraju, plamte u užarenim toplim bojama ili, pak, na kojima se odigrava plesno prepletanje toplo-hladnih suodnosa – sve su to osobiti naglasci kojima se Mirjana Vajdić izdvaja u okviru suvremene hrvatske likovne scene.“
Predstavljeni ciklusi, originalni umjetnički izričaj zagrebačke umjetnice, kojoj nedostatak formalnog likovnog obrazovanja nije umanjio želju za istraživanjem i zasjenio nesumnjivi talent, obilježili su druženje u Hrvatskoj matici iseljenika. Razgledavanje izložbe nastavljeno je uz čestitke slikarici i fašničke krafne. U Matici, obično, izlažu umjetnici, profesionalci i amateri, koji su se afirmirali u inozemstvu i žive izvan domovine. Ova izložba, koja će biti dostupna javnosti do 4. ožujka, naprotiv, želi doprijeti do svih koji posjećuju ovaj zagrebački Dom iseljenika. Organizator vjeruje da će posjetitelji u svijet ponijeti pozitivne dojmove o slikarskom umijeću Mirjane Vajdić.
Tekst: Diana Šimurina- Šoufek; Fotografije: Snježana Radoš
