Među potomcima naših ekonomskih migranata stasa druga pa i treća generacija pisaca, koji pretežito pišu na njemačkome jeziku i u svojim umjetničkim djelima koriste pojedine hrvatske motive i tematske bravure o Lijepoj Našoj
Zagrebačka Naklada Ljevak nedavno je objavila zanimljivu monografiju Milana Bošnjaka „Hrvatska književnost nastala u Njemačkoj 1990. – 2013.“, u kojoj autor opisuje život i rad hrvatskih pisaca koji djeluju u toj germanofonoj sredini od raspada SFRJ i nastanka Republike Hrvatske do njezina ulaska u Europsku uniju. Bošnjak obrađuje tamošnje hrvatske pisce svrstavajući ih u tri bitne skupine. U prvoj su spisatelji koji su se u Njemačkoj našli kao politički emigranti; drugoj grupi pripadaju suvremeni pečalbari odnosno naši službenici – diplomati, učitelji ili pak svećenici, kojima je primarna profesionalna zadaća djelovati u odgojno-obrazovnom, diplomatskom ili vjerskom smislu u hrvatskim iseljeničkim zajednicama; dok u treću skupinu, koja je vrlo heterogena, Bošnjak ubraja ekonomske migrante i njihove potomke koji su se vještom imaginacijom vinuli u etablirani umjetnički svijet domicilne sredine. Među političkim emigrantima Milan Bošnjak izdvaja stvaralaštvo Malkice Dugeč, Vjenceslava Čižeka, Ivana Otta, Gojka Borića, Joze Mršića i Hrvoja Lorkovića. Od hrvatskih pečalbara novoga kova uvršteni su Jozo Župić, Adolf Polegubić, Acija Alfirević, Luka Marković, Miroslav Lovčanin i Mladen Lucić. Od klasičnih ekonomskih migranata Bošnjak proučava stvaralaštvo Irene Vrkljan i Dragutina Trumbetaša, a raščlanjuje i poetike Nade Pomper Gulije, Zdravka Luburića, Zvonka Plepelića i Pere Mate Anušića. Među potomcima ekonomskih migranata stasa druga pa i treća generacija pisaca, koji pretežito pišu na njemačkome jeziku i u svojim umjetničkim djelima koriste pojedine hrvatske motive i tematske bravure (auto)predodžbi modernih nomada naših korijena. U tu skupinu probitačnih prozaista srednjeg naraštaja ubrajaju se pisci poput Marice Bodrožić, Jagode Marinić, Nicole Ljubića i Nataše Dragnić, kojima su djela integralni dio njemačke književnosti, mada ih teoretičar Bošnjak s razlogom čita i kao djela hrvatske književnosti.
U teorijskom smislu očito Bošnjak drži kako je književni diskurs proizvod interaktivnog procesa zadanog zatečenim sociokulturnim kontekstom i podrijetlom ovih pisaca. Od autora mlađe generacije koji pišu na hrvatskome jeziku ističe se Marijana Dokoza. Srećom, Bošnjak sustavno prati dosege hrvatske i njemačke književne kulture, prepoznajući dvosmjerno prožimanje literarne produkcije i skupine u kojoj nastaje. Premda je u globalizaciji uvelike izmijenjena društvena funkcija književnosti i formativnih čimbenika nacionalne identifikacije, Bošnjak svjesno nastoji utvrditi utjecaj književnih praksi spomenutih pisaca na očuvanje i razvijanje hrvatskoga identiteta naših sunarodnjaka koji žive u Njemačkoj. Korpus njemačke Croatice Bošnjak obrađuje kroz imagološku prizmu, fokusirajući se na mjestā i uloge slikā Hrvatske, Jugoslavije i Njemačke u djelima pisaca ovih triju spomenutih skupina.
Ono što je zajedničko svim piscima koji su u Bošnjakovom istraživačkom fokusu jest jasna i dobro sročena namjera iznalaženja plodotvornih veza između tradicijske i suvremene kulture pripovijedanja, a u maniri belgijskog komparatista Huga Dyserincka. Slijedom instrumentarija relevantnih književnih teorija koje se bave odnosom književnosti i suvremene zbilje, Bošnjak nastoji istaknuti važnost umjetnosti riječi za društvo i pojedinca koji mu pripada pa makar proveo čitav život u lutanjima. Počevši od najstarijih antičkih pristupa poetskom iskustvu do recentnih književnih teorija, koje na vrlo različite i osebujne načine pristupaju jeziku, književnom djelu te njihovoj interakciji s poviješću, ideologijom i politikom Bošnjak nenametljivo sagledava ulogu koju svijet beletristike zauzima u oblikovanju aktualnih kulturalnih praksi višejezičnih Hrvata izvan domovine. Analiza ide gotovo po rubu čarobnog spoja raznorodnih narativa, fikcije i imaginacije, nastojeći ukazati na neumrli potencijal književnosti da u čitatelju probudi novu spoznaju i time potakne na djelovanje, kreativnost i društvenu promjenu.
Milan Bošnjak rođen je 1974. u Gospiću. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij filozofije i komparativne književnosti te poslijediplomski doktorski studij kroatistike. Zaposlen je u Državnom uredu za Hrvate izvan RH. Objavio je prethodno, u koautorstvu s Antom Beženom, knjigu stručnih tekstova o hrvatskoj nastavi u inozemstvu u kojoj poučavaju hrvatski učitelji, te zbirke pjesama „Neuki letači“ i Zelenoplavo“.
Osim što, uz već poznate knjijiževnoteorijske pristupe, uvodi najnovije trendove u proučavanju naše književnosti s migrantskim predznakom, Bošnjak u knjizi ne donosi samo pregled tzv. njemačke Croatice u zdanom vremenskom odsječku, već i usustavljene analize odabranih uvjetno kazano kanonskih djela. Time ova knjiga predstavlja jedan od novuma među djelima sekundarne literature koja može poslužiti za izradu nedostajuće antologije hrvatske književnosti suvremenih pečalbara, ali i za uvrštenje pisaca iz dijaspore u lektiru, udžbenike i obrazovne programe hrvatskog jezika i književnosti u matičnoj zemlji.
Tekst: Vesna Kukavica